Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev-x 1221/2017-8

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1221/2017-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. C. d.o.o. (OIB: ) iz K., kojeg zastupa punomoćnik N. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. d.o.o. (OIB: ) iz Č., kojeg zastupa punomoćnica M. Š., odvjetnica u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-2 od 7. lipnja 2017. koja je ispravljena rješenjem Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-7 od 12. rujna 2017., o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-2 od 7. lipnja 2017. koja je ispravljena rješenjem Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-7 od 12. rujna 2017. i rješenja Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-7 od 7. lipnja 2017. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-22/15-115 od 24. studenoga 2016. te odlučujući o reviziji tuženika protiv dopunske presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-7 od 12. rujna 2017., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-2 od 7. lipnja 2017. koja je ispravljena rješenjem Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-7 od 12. rujna 2017. u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-22/15-115 od 24. studenoga 2016. kojom je odbijen tužbeni zahtjev (stavak I. točka 1. izreke).

 

II. Prihvaća se revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-2 od 7. lipnja 2017. koja je ispravljena rješenjem Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-7 od 12. rujna 2017. i protiv dopunske presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-209/17-7 od 12. rujna 2017. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (stavak I. točka 2. i 3. izreke pobijane presude i stavak I. pobijane dopunske presude) i sudi:

 

„Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-22/15-115 od 24. studenoga 2016. u stavku I. točkama 2., 3. i 4. izreke“.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.518.654,10 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2020. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su bez pravnog učinka prema tužitelju pravne radnje tužiteljevog dužnika V. d.o.o. iz Č., i tuženika koje se odnose na:

 

- Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 23.09.2002. godine, u pogledu nekretnine čkbr. , dio proizvodne hale II, industrijsko dvorište površine 103 čhv, upisana u z.k.ul.br. 6503 k.o. Č., kao i rješenje o zk provedbi predmetnog ugovora u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Čakovcu br. Z- 5219/02 od 25.09.2002.g. (stavak I. točka 1. izreke presude),

 

- Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 07.07.2003. godine, u pogledu nekretnine čkbr. , dvosobni stan br. 20, ulaz 2 u stambenoj zgradi u Č., ulica , površine 46,08 m2, kao i rješenje o zk provedbi predmetnog ugovora u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Čakovcu br. Z- 3775/03 od 22.07.2003.g. (stavak I. točka 2. izreke presude),

 

- Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 07.07.2003.g. u pogledu nekretnina upisanih u zk.ul. br. k.o. Č. čkbr. 805/3/2, u naravi gospodarske zgrade, dvor, livada L., površine 1190 čhv, kao i kao i rješenje o zk provedbi predmetnog ugovora u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Čakovcu br. Z- 3774/03 od 22.07.2003.g. (stavak I. točka 3. izreke presude),

 

do visine utuženog iznosa od 4.500.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 3.09.2003.g. godine do  isplate, pa je tuženik obvezan  dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema dužniku u iznosu od 4.500.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 3.09.2003.g. do  isplate namiri iz prodaje predmetnih nekretnina u cijelosti, uključujući i troškove ovog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana (stavak I. točka 4. izreke presude).

 

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.183.693,70 kuna u roku od 15 dana (stavak II. izreke presude).

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem djelomično su odbijene, a djelomično prihvaćene žalbe stranaka te je presuđeno da se prvostupanjska presuda:

 

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je bez pravnog učinka prema tužitelju pravna radnja tužiteljevog dužnika V. d.o.o. iz Č. i tuženika M. d.o.o. iz Č. – zaključenje Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 23. rujna 2002. godine u odnosu na čkbr. , upisanu u zk.ul.br. 6503 k.o. Č. i rješenja o zk. provedbi predmetnog Ugovora u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Čakovcu broj Z-5219/02 od 25. rujna 2002. godine, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da su bez pravnog učinka prema tužitelju zemljišnoknjižna rješenja Općinskog suda u Čakovcu broj  Z-3775/03 i Z-3774 od dana 22. srpnja 2003.,

 

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji traži da se utvrdi da je bez pravnog učinka prema tužitelju pravna radnja tužiteljevog dužnika i tuženika učinjena zaključenjem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 7. srpnja 2003. godine u odnosu na nekretninu označenu kao čkbr. 2098, dvosobni stan broj , ulaz 2 u stambenoj zgradi u Č., , površine 46,08 m2 i Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 7. srpnja 2003. godine u odnosu na nekretninu upisanu u zk.ul.br. 4156 k.o. Č., čkbr. 805/3/2 u naravi gospodarske zgrade, dvor, livada L., površine 1190 čhv. do visine utuženog iznosa od 4.500.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3. rujna 2003. godine do isplate te da je tuženik obavezan dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema dužniku u iznosu od 4.500.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3. rujna 2003. godine do isplate namiri iz prodaje predmetnih nekretnina u cijelosti uključujući i troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate i u točki II. izreke tako da se sudi i rješava:

 

„Bez pravnog učinka prema tužitelju C. C. d.o.o. K., su pravne radnje tužiteljevog dužnika V. d.o.o. iz Č., i tuženika M. d.o.o. iz Č., N i to Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 7. srpnja 2003. godine u odnosu na nekretninu čkbr. 2098, dvosobni stan broj , ulaz 2 u stambenoj zgradi u Č., , površine 46,08 m2, upisane u poduložak br. 2132 k.o. Č. i Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 7. srpnja 2003. godine u odnosu na nekretninu upisanu u zk.ul.br. 4156 k.o. Č., čkbr. 805/3/2 u naravi gospodarske zgrade, dvor,  livada L., površine 1190 čhv, upisane u zk.ul.br. 4156 k.o. V. B. K. do visine iznosa od 4.500.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 3. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, uključujući i troškove ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od presuđenja, tj. od 24. studenoga 2016. godine do isplate, u roku 15 dana“.

 

„Nalaže se tuženiku M. d.o.o. Č. da tužitelju C. C. d.o.o. K. naknadi parnični trošak u iznosu od 201.648,97 kn (slovima: dvjesto jednu tisuću šesto četrdeset osam kuna i devedeset sedam lipa), u roku 15 dana“.

 

„Ukida se rješenje broj P-22/15 od 5. studenog 2015. godine kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora“.

 

„Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu“.

 

Dopunskom presudom suda drugoga stupnja presuđeno je da je tuženik dužan dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema dužniku u iznosu od 4.500.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama namiri iz prodaje nekretnina pobliže označenih u izreci presude.

 

Rješenjem o ispravku suda drugoga stupnja ispravljena je drugostupanjska presuda na način da se u st. 2 izreke u sedmom redu brišu riječi: „upisanu u zk. ul. 4156 k.o. Č.“.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj u dijelu u kojem tužbeni zahtjev nije prihvaćen zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za prihvaćanje revizije. Traži trošak sastava revizije.

 

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja reviziju je podnio tuženik u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen. Reviziju je podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Revizijom pobija i rješenje suda drugoga stupnja o troškovima parničnog postupka. Predlaže usvojiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda na način da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda u točki I. Predlaže i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u cijelosti, kao i troškove sastava revizije i pristojbe na reviziju.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu uz dosuđenje troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Protiv dopunske drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik iz posve istih razloga sadržanih u reviziji protiv drugostupanjske presude i uz isti prijedlog za odluku ovoga suda.

 

Tužitelj na ovu reviziju nije odgovorio.

 

Revizija tužitelja nije osnovana, dok su revizije tuženika osnovane.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest pobijanje pravnih radnji dužnika tužitelja V. d.o.o. Č. (dalje u tekstu: dužnik tužitelja). Pravne radnje koje su obuhvaćene tužbom čine ugovori o kupoprodaji nekretnina sklopljeni 23. rujna 2002. godine i dva ugovora o kupoprodaji nekretnina od 7. srpnja 2003. godine.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnome je utvrđeno da su dužnik tužitelja i tuženik bili u poslovnom odnosu te da je dug dužnika tužitelja prema tužitelju na dan 5. rujna 2003. godine (tužba podnesena 6. rujna 2003. godine) iznosio 9.969.694,30 kuna. Nadalje je utvrđeno da su dužnik tužitelja i tuženik sklopili tri ugovora o kupoprodaji nekretnina i to 23. rujna 2002. kojim su nekretnine dužnika tužitelja prodane za cijenu od 380.000,00 kuna, 7. srpnja 2003. kojim su nekretnine dužnika tužitelja prodane za cijenu od 2.251.758,30 kuna i 7. srpnja 2003. kojim su nekretnine dužnika tužitelja prodane za cijenu od 1.501.172,20 kuna. Utvrđeno je i da je dužnik tužitelja prodao još neke svoje nekretnine i pokretnine ugovorima o prodaji tijekom srpnja 2003.

 

Nadalje je utvrđeno da su nekretnine koje su bile predmetom prodaje po ugovorima od 7. srpnja 2003. prodane po realnoj cijeni, dok je nekretnina koja je bila predmetom prodaje po ugovoru od 23. rujna 2002. prodana ispod realne cijene. Utvrđeno je i da je cijena za prodane nekretnine isplaćena dužniku tužitelja. Konačno, utvrđeno je i da je tužbom obuhvaćeno potraživanje tužitelja prema njegovom dužniku od 19. siječnja 2003. godine pa do 10. srpnja 2003. godine.

 

U odnosu pak na financijsko stanje i poslovanje dužnika tužitelja utvrđeno je da na dan 7. srpnja 2003. račun dužnika tužitelja nije bio u blokadi, ali da je na istom postojao minus od 453.710,19 kuna. Pri tome je iz mišljenja knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da postojanje takvog minusa na računu dužnika tužitelja u određenom trenutku, a s obzirom da je dužnik tužitelja imao odobreni okvirni kredit od 500.000,00 kuna ne čini istog insolventnim. Utvrđeno je i da je promet između tužitelja i njegovog dužnika tijekom 2002. i 2003. godine iznosio oko 15.000.000,00 kuna, da je račun dužnika tužitelja bio u blokadi od 22. kolovoza 2003. godine, a koja blokada je neprestano trajala do otvaranja stečajnoj postupka koji je otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu broj St-735/03 od 6. veljače 2004. godine te da je tužitelj prijavio u stečajnom postupku svoje potraživanje u iznosu od 11.069.580,50 kuna, koje potraživanje mu je u cijelosti priznato, ali nije naplaćeno, a stečajni postupak je zaključen rješenjem Trgovačkog suda broj St-735/03 od 4. svibnja 2012. godine, s tim što je u ime i za račun stečajne mase stečajni upravitelj pokušao naplatiti neka potraživanja dužnika tužitelja prema njegovim dužnicima. Konačno, utvrđeno je i da je tužitelj djelomično uspio podmiriti svoje potraživanje za iznos od 1.000.000,00 kuna temeljem aktiviranja mjenice.

 

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev u bitnome zaključujući da tužitelj, a u odnosu na ugovor od 23. rujna 2002., nije dokazao da uslijed sklapanja navedenog ugovora njegov dužnik nije imao dovoljno sredstava za ispunjenje potraživanja tužitelja te da taj ugovor tužitelj nije mogao pobijati iz razloga što njegova tražbina prema dužniku još u to vrijeme nije dospjela. U odnosu na ugovore od 7. srpnja 2003. sud prvoga stupnja u bitnome zaključuje da su nekretnine prodane za realnu cijenu te da zbog toga nije došlo do umanjenja imovine dužnika tužitelja, kao i da dužnik tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora nije bio insolventan.

 

Sud drugoga stupnja potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na ugovor od 23. rujna 2002. u bitnome zaključivši da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je u vrijeme poduzimanja sporne radnje dužnik tužitelja bio insolventan te da je tužbom obuhvaćeno potraživanje tužitelja koje je dospjelo nakon 19. siječnja 2003. godine, a ne i potraživanja prije toga što da dovodi do zaključka da tužitelj nije imao nenaplaćenih potraživanja prema svom dužniku koja su nastala prije utuženog razdoblja. Isto tako zaključuje da bez obzira što je nekretnina prodana ispod tržišne cijene, ta pravna radnja nije učinjena na štetu tužitelja kao konkretnog vjerovnika jer da iz izvedenih dokaza nije moguće zaključiti da je sporna radnja dužnika tužitelja učinjena sa znanjem da se nanese šteta upravo tužitelju kao vjerovniku, odnosno da se umanji vrijednost imovine dužnika tužitelja, jer je nesporno da je dužnik u to vrijeme imao druge nekretnine veće vrijednosti od prodane nekretnine, koje je nekretnine kasnije prodao tijekom 2003. godine.

 

U odnosu pak na ugovore od 7. srpnja 2003. drugostupanjski sud preinačuje presudu suda prvoga stupnja i prihvaća tužbeni zahtjev u bitnome zaključujući da je u vrijeme sklapanja  navedenih ugovora dužnik tužitelja bio insolventan jer je u dva dana rasprodao svu svoju nepokretnu i vredniju pokretnu imovinu koja mu je u većem dijelu plaćena još u lipnju 2003. godine, odnosno da u vrijeme sklapanja navedenih ugovora novaca od te imovine nije bilo, a da nakon što mu je račun ušao u blokadu do otvaranja stečajnoj postupka više nije deblokiran. Na temelju toga zaključuje i da je na strani dužnika tužitelja i treće osobe postojalo znanje o tome da će poduzetim pravnim radnjama namirenje vjerovnika biti otežano ili potpuno onemogućeno.

 

U odnosu na reviziju tužitelja:

 

Tužitelj reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pri tome upućuje na relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) i to posebice na čl. 280. st. 2. ZOO-a koji propisuje da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja. Isto tako, upućuje i na stajališta pravne teorije koja da govore u prilog njegovih revizijskih navoda.

 

U konkretnom je slučaju valjalo dokazati da je upravo sklapanje ugovora o prodaji nekretnina od 23. rujna 2002. proizvelo kao učinak i posljedicu nedostatnost sredstava za ispunjenje potraživanja vjerovnika. Iz dikcije odredbe čl. 280. st. 2. ZOO-a jasno proizlazi da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika (što je predmnjeva), ali samo ako zbog toga dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje potraživanja vjerovnika. Dakle, ovu odredbu valja sagledavati u dva dijela. Jedan se odnosi na predmnjevu, a drugi na dokazanost činjenice da je upravo u trenutku, pa čak i podnošenja tužbe kako to tvrdi tužitelj, zbog tako poduzete radnje dužnik izgubio mogućnost namirenja potraživanja vjerovnika. U ovom slučaju to nije dokazano, pa je posve prihvatljivo stajalište nižestupanjskih sudova o tome. Dakle, tužitelj nije dokazao da bi baš i upravo zbog sklapanja ugovora o prodaji nekretnina od 23. rujna 2002. dužnik tužitelja došao u situaciju nemogućnosti (nedovoljnosti sredstava) ispunjenja tražbine tužitelja. Pored toga, tražbina tužitelja, koju štiti u ovome postupku, u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala jer je prema činjeničnim utvrđenjima, koja ovaj sud u revizijskom postupku nije ovlašten ispitivati, tužbom obuhvaćeno potraživanje tužitelja prema njegovom dužniku od 19. siječnja 2003. godine pa do 10. srpnja 2003. godine, dakle ono koje je nastalo nakon sklapanja ugovora.

 

Pri tome i zbog gore navedenoga, na valjanost pravnih zaključaka iz pobijane odluke nisu od utjecaja revizijski navodi tužitelja o zasnivanju založnog prava.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo odbiti.

 

U odnosu na revizije tuženika:

 

Tuženik je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude i drugostupanjske dopunske presude iz sadržajno istih razloga koji se odnose na počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 373. st. 1. toč. 2. i čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP-a i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Prema ocjeni ovoga suda u postupku pred drugostupanjskim sudom nisu počinjene u reviziji istaknute bitne povrede odredaba postupka. Pobijane presude sadrže posve jasne razloge o svim odlučnim činjenicama na temelju kojih je sud drugoga stupnja odlučio djelomično prihvatiti žalbu tužitelja i preinačiti presudu suda prvoga stupnja.

 

Pri tome valja posebno naglasiti da je zaključak suda drugoga stupnja o insolventnosti dužnika tužitelja i njegovog upravljanja imovinom, a time i o tome da su ispunjene opće i posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika tužitelja koje predstavljaju ugovori o kupoprodaji od 7. srpnja 2003. godine posve jasan i on predstavlja pravno shvaćanje toga suda.

 

Takvo pravno shvaćanje može biti predmetom ispitivanja ovoga suda samo kroz primjenu materijalnog prava što se obrazlaže u nastavku ove odluke. Pri tome i zbog toga je posve neodlučno pozivanje na bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 373. st. 1. toč. 2. i čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP-a.

 

Sud drugoga stupnja u svojim je odlukama (presudi i dopunskoj presudi) iznio pravno shvaćanje prema kojem su, s obzirom na utvrđene činjenice, ispunjene opće i posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika tužitelja koje se ogledaju u sklapanju dvaju ugovora o prodaji nekretnina od 7. srpnja 2003.

 

U konkretnom slučaju do primjene dolaze odredbe o pobijanju dužnikovih pravnih radnji iz čl. 280. ZOO-a kao opće pravilo i iz čl. 281. st. 1. ZOO-a kao posebno pravilo i uvjet pobijanja kod teretnih raspolaganja, kao što je nesporno i ovo raspolaganje. U ovoj je odluci već izraženo stajalište o dosegu i primjeni odredbe čl. 280. st. 2. ZOO-a (u odnosu na reviziju tužitelja).

 

U odnosu pak na odredbu čl. 281. st. 1. ZOO-a valja navesti slijedeće. Prema toj odredbi teretno se raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom se ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Promatrajući i sagledavajući ovu odredbu kao posebno pravilo i u povezanosti s općim pravilom iz čl. 280. st. 2. ZOO-a valja zaključiti da, prije svega, za primjenu instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji mora nastati šteta za vjerovnika. To bi dalje značilo da je teretnim raspolaganjem, u konkretnom slučaju prodajom nekretnina, toliko umanjena vrijednost koja je time dobivena jer postoji veliki nesrazmjer između tržišne cijene prodane stvari i dobivene cijene. Međutim, u konkretnom je slučaju dužnik tužitelja za prodane nekretnine dobio odgovarajuću, tržišnu, cijenu i isplatu. To što je isplata izvršena i prije sklapanja ugovora ne dovodi u pitanje njezinu svrhu i namjenu, a nešto drugo nije niti dokazivano, a niti dokazano. Time je, kako to tuženik ispravno navodi u reviziji, samo promijenjen sastav imovine dužnika tužitelja. Zbog čega tužitelj i nakon toga nije uspio namiriti svoje potraživanje nije predmet ovoga postupka i nije od utjecaja na ovaj postupak koji se odnosi upravo i jedino na ove radnje dužnika tužitelja.

 

Prema tome, valja zaključiti o pogrešnom pravnom stajalištu suda drugoga stupnja o tome da bi se u konkretnoj pravnoj situaciji upravo sklapanjem dvaju ugovora o prodaji nekretnina od 7. srpnja 2003. ispunile opće i posebne pretpostavke za njihovo pobijanje kao pravnih radnji dužnika kojima se nanosi šteta vjerovniku.

 

Zbog navedenoga je valjalo preinačiti presudu i dopunsku presudu suda drugoga stupnja na način da se odbije žalba tužitelja i potvrdi presuda suda prvoga stupnja (čl. 395. st. 1. ZPP-a).

 

O troškovima parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Prema toj odredbi, između ostaloga, sud će, kada preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, o troškovima postupka odlučiti jednom odlukom.

 

Tuženik je u ovom postupku uspio u cijelosti. Stoga mu je trošak dosuđen na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Pri odluci o troškovima postupka valjalo je polaziti od vrijednosti predmeta spora od 9.969.694,00 kune i zatraženog troška tuženika prema troškovniku od 12. listopada 2016. (list 518 i 519 spisa) i prema trošku zatraženom revizijama. O trošku je odlučeno primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa)

 

Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav žalbe protiv rješenja o zabilježbi spora i žalbe protiv rješenja o određivanju privremene mjere, s obzirom da je s tim žalbama tuženik uspio, za svaku radnju iznos od 37.425,00 kuna prema Tbr. 10. toč. 5. Tarife, za sastav odgovora na tužbu, podnesaka od 15. svibnja i 24. listopada 2013. godine, 4. prosinca 2013. godine te 31. srpnja 2015. godine za svaku radnju po 74.850,00 kuna (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 10. rujna 2004. godine, 9. travnja 2013. godine, 30. listopada 2013. godine, 10. siječnja 2014. godine, 11. prosinca 2015. godine i 27. srpnja 2016. godine za svaku radnju po 37.425,00 kuna (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), za zastupanje na ročištima 5. studenog i 3. prosinca 2015. godine te 20. travnja i 12. listopada 2016. godine za svaku radnju po 74.850,00 kuna (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za pristup na ročište za objavu presude 13. ožujka 2014. godine iznos od 500,00 kuna (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), za sastav podneska od 27. veljače 2015. godine 18.712,50 kuna (Tbr. 8. toč. 3. Tarife). Navedene iznose treba uvećati za iznos PDV-a od 25% što iznosi 248.065,62 kuna i iznosa sudskih pristojbi u iznosu od 7.600,00 kuna pa bi trošak tuženika u postupku do revizije iznosio 1.247.928,10 kuna.

 

Tuženiku nije priznat trošak podneska od 17. listopada 2003. godine kojim je podnio prijedlog za ukidanje rješenja o zabilježbi spora, s obzirom da je protiv rješenja o zabilježbi spora uspio sa žalbom pa ovaj podnesak nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, za podnesak od 11. svibnja 2004. godine kojim traži odgodu ročišta i 7. lipnja 2004. godine kojim se opravdava traženje odgode ročišta, jer navedeni podnesci nisu bili potrebni za odlučivanje u sporu te za pristup na ročište 28. siječnja 2014. godine jer to ročište nije održano. Ročište je održano 29. siječnja 2014. godine, ali za to ročište tuženik ne traži  naknadu, već istu traži za ročište 28. siječnja 2014. godine kada ročišta nije bilo. Kada bi se i prihvatili navodi iz revizije tuženika u odnosu na ovo ročište, tada tuženiku valja ukazati da je grešku u pisanju mogao i morao ispraviti što nije učinio, pa mu taj trošak nije mogao biti priznat.

 

Tuženiku je priznat trošak za sastav revizije protiv presude suda drugoga stupnja prema Tbr. 10. toč. 6 Tarife uz uvećanje za iznos PDV-a i plaćene pristojbe u ukupnom iznosu od 140.363,00 kuna i za sastav revije protiv dopunske presude suda drugoga stupnja u iznosu od 130.363,00 kuna. Tuženiku nije priznat trošak pristojbe na dopunsku presudu suda drugoga stupnja jer istu nije platio.

 

Stoga je ovom odlukom na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.518.654,10 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja ove odluke pa do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.

 

 

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu