- 1 -              Revt 332/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 332/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Z. d.d. Republika Bosna i Hercegovina, S., i 2. Federacija Bosna i Hercegovina po agenciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, S., koje zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Đ. Đ. d.d., OIB ..., S. B., zastupanog po punomoćniku D. H., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. R., S. B., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5019/11-5 od 21. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu br. P-108/2011-15 od 2. ožujka 2011., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Trošak odgovora na reviziju tuženiku se ne dosuđuje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da im tuženik plati iznos od 5,577.714,60 USD na ime glavnog duga te kamate na isti iznos u USD po stopi od 5% godišnje računajući od 1. 1. 1992. do isplate.

 

U toč. II. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi solidarno tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 249.730,00 kn u roku od 15 dana.

 

U toč. III. izreke odbijen je preostali zahtjev za naknadu parničnog troška tuženiku u iznosu od 160.635,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u pobijanim točkama iz st. I. i II. izreke.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnose tužitelji pozivom na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 – dalje: ZPP), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači zajedno sa presudom suda prvog stupnja tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu te predmet vrati na ponovno suđenje. Tužitelji traže i trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik se reviziji usprotivio smatrajući je neosnovanom pa je predložio da se ona odbije. Traži i troškove odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. ZPP u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

 

Ispitujući na takav način, a sukladno revizijskim navodima, ne nalazi se da bi u donošenju pobijane presude bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema nikakvog proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati.

 

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je sud zaključi u prilog neosnovanosti tužbenoga zahtjeva iz po sudu drugog stupnja navedenih razloga.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da im tuženik isplati iznos od 5,577.714,60 USD za isporučenu robu - komponente za proizvodnju i opremu tenka M-84 AB na temelju ugovora br. ... od 10. ožujka 1987.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužitelje s tužbenim zahtjevom, smatrajući da na strani tuženika ne postoji pasivna legitimacija, jer da on prema sklopljenom ugovoru nije bio u obvezi plaćanja za isporučene dijelove I-tužitelju, jer je on samo sklapao tenk na temelju isporučenih dijelova i opreme, a da je platac za to bio kupac navedenog tenka VP-9599 Beograd na temelju Ugovora ...

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu smatrajući da je tuženik pasivno legitimiran, jer da je bio u obveznopravnom odnosu s tužiteljima budući da je svojim pečatom i potpisom ovjeravao primitak robe, a nije dokazao da je preuzetu robu vratio ili proslijedio nekom drugom, kako bi se oslobodio obveze vraćanja robe ili plaćanja njezine vrijednosti.

 

Međutim, drugostupanjski sud smatra da je nastupila zastara tražbine tužitelja, s obzirom na rok dospijeća naveden u ugovoru sklopljenom između prednika stranaka iz 1987. odnosno računajući dospijeće prema navodima samih tužitelja prema kojima su oni dospijeće označili sa 1. siječnja 1992. kada je izvršena posljednja isporuka robe.

 

Pri tome se drugostupanjski sud pozvao na odredbu iz čl. 374. Zakona o obligacionim odnosima koji je tada bio u primjeni (Sl. list SFRJ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 - dalje: ZOO/89).

 

Pri tome drugostupanjski sud smatra da su pogrešni navodi tužitelja kada smatraju da bi zastara mogla nastupiti za odnosno potraživanje tužitelja prema tuženiku odnosno da bi zastara mogla početi teći tek 2. lipnja 2004. nakon što je ratificiran Ugovor o pitanjima sukcesije („Narodne novine“, broj 2/04) od strane Republike Hrvatske, budući da tim ugovorom nije bio prekinut tijek zastarijevanja međusobnih potraživanja ranijih pravnih subjekata, niti postoji utanačenje da bi rokovi zastare se računali od stupanja na snagu toga ugovora. Drugostupanjski sud u tom pravcu nadodaje i to da do stupanja na snagu ugovora o sukcesiji zastara tražbine tužitelja je nastupila zbog čega da niti iz tog razloga sklopljeni ugovor o sukcesiji nema utjecaja na zastarjelo potraživanje.

 

Pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je tuženik pasivno legitimiran u navedenom sporu kao pravni slijednik subjekta koji je sklapao ugovor s prednicima tužitelja 1987., jer je, iako nije bio kupac finalnog proizvoda, već samo posrednik u sastavljanju dijelova koji su se njemu isporučivali, bio u građanskopravnom pa stoga i u obveznopravnom odnosu prema tužiteljima, a što onda ima utjecaja na njegovu pasivnu legitimaciju. Drugo je pitanje osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva prema tuženiku.

 

U tom pravcu svakako igra ulogu zastara tražbine tužitelja koja je, kako pravilno smatra i drugostupanjski sud, nastupila nakon isteka tri godine računajući od dospijeća tražbine tužitelja, a koje su dospijeće i sami tužitelji označili sa datumom 1. 1. 1992. Ovo stoga što nije prijeporno da je tužba u ovome predmetu podnesena 4. lipnja 2007.

 

Na zaključak o nastupu zastare tražbine pravilno je stoga u pobijanoj odluci primijenjena odredba iz čl. 374. ZOO/89 u kojoj je propisano da međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

 

Valja reći da time što su društvenopravne osobe prestale postojati, ne znači da je samim time derogirana i odredba čl. 374. st. 1. ZOO/89.

 

Da se navedena odredba na pitanje zastare ima primijeniti na konkretni slučaj proizlazi i iz toga što sklopljeni ugovor 1987. između prednika stranaka predstavlja, u smislu čl. 25. st. 2. ZOO/89, ugovor u privredi, jer je on zaključen između subjekata u obavljanju njihove gospodarske djelatnosti.

 

Prema tome, zastarijevanje je u konkretnom slučaju počelo teći 2. siječnja 1992., a tužba je podnesena 4. lipnja 2007., to je nastupila zastara zbog čega je tužbeni zahtjev iz tog razloga pravilno odbijen.

 

Revizijskim navodima odluka suda nije dovedena u sumnju.

 

Tužitelji u reviziji ponavljaju one navode koje su isticali i tijekom postupka posebno se usmjeravajući na Ugovor o pitanjima sukcesije („Narodne novine“, broj 2/04) i anex "G". S tim u svezi treba ponoviti i navode drugostupanjskog suda da sklopljeni ugovor i anex "G" ne utječe na tijek zastare između pravnih subjekata država sljednica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jer ne sadrži odredbe o tome da bi rokovi zastare tekli od stupanja na snagu toga Ugovora.

 

Tražbina tužitelja nije priznata prema odredbama anexa "G" Ugovora o pitanjima sukcesije, pa nije niti moglo doći do prekida zastarijevanja. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije provedba ugovora je u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

 

O tome je već Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište, pa tako npr. u presudi Revt-285/13 od 14. siječnja 2015.

 

Što se tiče nekog zastoja zastarijevanja zbog općepoznatih okolnosti ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, valja reći da kroz svo vrijeme trajanja tih sukoba nisu postojale zapreke da se tražbina tužitelja ostvaruje sudskim putem prije nego što je nastupila njezina zastara.

 

Iz navedenih je razloga zato valjalo u svemu odbiti reviziju tužitelja i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Trošak odgovora na reviziju tuženiku nije dosuđen, jer je ocijenjeno da podnošenje odgovora na reviziju nije bilo neophodno (čl. 166. ZPP).

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.