- 1 -              Rev 3130/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3130/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj tužitelja I. K. iz N. M., OIB: ..., kojeg  zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske,  koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, OIB:..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-279/2018-2 od 19. travnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3021/16-24 od 27. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-279/2018-2 od 19. travnja 2019. preinačena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3021/16-24 od 27. kolovoza 2018., na način da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Žalba tuženika se uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 10 Pr-3021/16-24 od 27. kolovoza 2018. godine preinačuje u točkama I i III izreke pa se sudi:

 

1.) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja a koji glasi:

 

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: ..., da tužitelju I. K. iz N. M., ..., OIB: ..., isplati iznos od 19.500,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2014. godine do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

2.) Nalaže se tužitelju I. K. iz N. M., ..., OIB: ..., da tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: ..., isplati na ime naknade parničnog troška iznos od 6.750,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. kolovoza 2018. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

Točka II izreke, kao ne pobijana, ostaje neizmijenjena."

 

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kako odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja postavljenog u reviziji koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog toga što riječ o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači presude drugostupanjskog suda na način da potvrdi prvostupanjsku presudu, a tužitelju dosudi troškove revizije.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

Prema odredbi  čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 1 12/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 57/11), stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti (izvanrednu)  reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne  revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U reviziji tužitelj postavlja pitanje koje glasi:

 

"- Mogu li odredbe Pravilnika o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave (NN broj 81/02, 116/02 i 55/05), odnosno može li odredba članka 4. Pravilnika "derogirati" odredbu članka 55. stavka 6. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", 89/12., dalje: Kolektivni ugovor) o pravu na dnevnicu službenika i namještenika, za vrijeme izobrazbe izvan mjesta rada ili boravka, koji službenik za vrijeme izobrazbe nema status vježbenik, i kojem službeniku su nastali povećani troškovi prehrane, u odnosu na troškove prehrane u stalnom mjestu rad, a koje troškove poslodavac nije niti osigurao, niti platio?"

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pitanja ukazuje na različita pravna shvaćanja (u pogledu prava na isplatu dnevnica) izražena u odlukama drugostupanjskih sudova i to: presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gž R-424/17-2 od 7. rujna 2018. i Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž R-487/2017-2 od 23. ožujka 2018.

 

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona  u svemu ispunjava pretpostavke dopuštenosti pa je prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 19.500,00 kn na ime 130 dnevnica za razdoblje od 16. rujna 2013. do 23. siječnja 2014., u kojem razdoblju se tužitelj nalazio na tečaju za izobrazbu pravosudne policije u Zatvoru u Z. i Kaznionici L., koji tužitelj temelji na uvjerenju "(…) da se izobrazba ima smatrati službenim putovanjem te da, kao i svaki službenik i namještenik upućen od poslodavca na školovanje, edukaciju, seminar i sl., ima pravo na punu dnevnicu i ostala prava za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe, sve u smislu odredbe članka 55. stavka 6. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike."

 

Na temelju utvrđenja prvostupanjskog suda - da se tužitelj u spornom razdoblju nalazio na izobrazbi po programu temeljnog tečaja za vježbenike pravosudne policije, a "(…) pohađanje  kojeg je tečaj sukladno Zakonu o izvršavanju  kazne zatvora ("Narodne Novine" 128/99 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 153/13) i Pravilnika o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa ("Narodne Novine" broj 81/02 i 55/05) neuporno za službenike pravosudne policije kako bi se oni, s obzirom na specifičnost i zahtjevnost poslova  osiguranja zatvorskog sustava osposobili za samostalno obavljanje istih poslova, odnosno položili stručni ispit" - drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud, uzimajući u obzir navedeno, kao i da je odredbom članka 34. stavak 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora predviđeno da vježbenik, odnosno službenik Odjela za osiguranje za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje i položiti ispit za zvanje jer mu u protivnom prestaje državna služba, iz čega upravo proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe pravosudne policije je shvaćanja da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 55. KU.

 

Postavljeno pitanje, u bitnom, svodi se na pitanje imaju li državni službenici koji su upućeni na tečaj za izobrazbu pravosudne policije, a nisu vježbenici, pravo na puni iznos dnevnice za vrijeme izobrazbe. Naime, tužitelj smatra da bi – slijedom činjenice da on nije vježbenik, nego "zatečeni službenik" - njegovo pravo na isplatu dnevnica trebalo tretirati na drugi način.

 

U odgovoru na postavljeno pitanje treba poći od toga da je Vrhovni sud Republike Hrvatske već u većem broju odluka izrazio pravno shvaćanje o pravu državnih službenika (pravosudnih policajaca, vježbenika) na isplatu dnevnica za vrijeme trajanja temeljne izobrazbe obvezne za stjecanje zvanja u koja su postavljeni.

 

O pravu službenika (i vježbenika) na isplatu dnevnice za vrijeme trajanja obvezne izobrazbe za zvanja pravosudnog policajca i konkurenciji pravila KU i Zakona o izvršavanju kazne zatvora ovaj sud je izrazio u brojnim odlukama. pa polazeći od nesporne činjenice da je tužitelj pohađao temeljnu izobrazbu za vježbenike (kao osoba koja je prvi put primljena u službu) sukladno rješenju (za koje nije ni tvrdio da je osporavano), a da je ovaj sud izrazio jasno shvaćanje o pravu polaznika (službenika-vježbenika) ove obuke na isplatu dnevnice (primjerice u Rev 1854/2019-2 od 21. svibnja 2019.) treba uputiti na obrazloženje ove odluke u kojem je navedeno "(….) ovaj je sud predmetnu problematiku sagledao u svjetlu (prvenstveno) sljedećih pravnih propisa:

 

- odredbe čl. 55. st. 1. KU-a koja određuje da kada je službenik i namještenik upućen na službeno putovanje, pripada mu puna naknada prijevoznih troškova, dnevnice i naknade punog iznosa hotelskog računa za spavanje;

 

- odredbe čl. 55. st. 6. KU-a koja određuje da službenik i namještenik upućen od strane poslodavca na školovanje, edukaciju, seminar i sl. ima pravo na punu dnevnicu i ostala prava iz ovoga članka za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe;

 

- odredbe čl. 34. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora kojom je predviđeno da vježbenik, odnosno službenik odjela osiguranja za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje, položiti ispit za zvanje i položiti državni stručni ispit, jer mu u protivnom prestaje državna služba.

 

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe vježbenika pravosudne policije, slijedom čega je za zaključiti da pohađanje takve izobrazbe (…), ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU-a, a za vrijeme trajanja kojeg bi službenik ostvarivao pravo na isplatu dnevnice. Ovakvo je pravno shvaćanje ovaj sud već izrazio u odluci br. Revr 626/18 od 25. rujna 2018."

 

Također, ovaj sud je u svojim odlukama (primjerice, Revr 627/2018-2 od 11. prosinca 2019., Rev-686/2014 od 23. ožujka 2016., Revr-626/2018 od 25. rujna 2018. i dr.) izrazio shvaćanje prema kojem kako pohađanje predmetne (temeljne) izobrazbe "(…) ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU-a, a za vrijeme trajanja koje bi službenik ostvarivao pravo na isplatu dnevnice, a to s obzirom je odredbom čl. 34. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora predviđeno da vježbenik, odnosno službenik odjela osiguranja za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje, položiti ispit za zvanje i položiti državni stručni ispit, jer mu u protivnom prestaje državna služba, a iz čega upravo proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe vježbenika pravosudne policije".

 

Iz predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj, sukladno Sporazumu o trajnom premještaju službenika između Ministarstva financija i Ministarstva pravosuđa od 20. svibnja 2013., trajno premješten u Ministarstvo pravosuđa, uprava za zatvorski sustav (list 9); da je rješenjem o rasporedu na radno mjesto od 31. srpnja 2013. (toč. I.) raspoređen na radno mjesto službenika na poslovima sprovođenja u Odsjeku vanjskog osiguranja i sprovođenja u Odjelu osiguranja (list 11-12); da je tim rješenjem (toč. II) određeno kako je on u roku od dvanaest mjeseci dužan izvršiti izobrazbu sukladno Pravilnika o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa ("Narodne novine", broj 81/02 i 55/05 - dalje: Pravilnik o izobrazbi), kao i položiti stručni ispit za zvanje stručne spreme u koji je postavljen, te da je upućen na temeljnu izobrazbu koja se izvodi po programu za vježbenike. Iz spisa, također, proizlazi da tužitelj nije osporavao ni jednu od navedenih odluka.

 

Nadalje, za odgovor na predmetno pitanje važno je navesti kako je odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe o zvanjima, znakovlju i uvjetima stjecanja zvanja državnih službenika odjela osiguranja u kaznionicama i zatvorima ("Narodne novine", broj 79/02 - dalje: Uredba o zvanjima) propisano da je osoba koja se prvi put prima u službu pravosudne policije (kao što je to tužitelj) vježbenik za službenika pravosudne policije te da je odredbom st. 2. ove odredbe propisano da "(…) vježbenik za službenika pravosudne policije stječe zvanje nakon što položi ispit za najniže zvanje svoje stručne spreme, nakon završene izobrazbe sukladno Pravilniku o programima izobrazbe zaposlenika Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i državni stručni ispit". Nadalje, odredbom čl. 5. st. 1. Uredbe o zvanjima, propisano je da će se državnom službeniku koji se trajno premješta iz drugog državnog tijela i raspoređuje se za službenika pravosudne policije priznat kao vrijeme propisano za stjecanje zvanja službenika pravosudne policije radni staž ostvaren u drugom državnom tijelu, ali da je taj službenik (st. 2.) obvezan završiti izobrazbu „sukladno Pravilniku iz članka 3. stavka 2. ove Uredbe i položiti ispit za zvanje".

 

Dakle, polazeći od toga da je status tužitelja utvrđen rješenjem u kojem je on u pogledu izobrazbe izjednačen s vježbenikom, a da je ovaj sud o pravu policijskih službenika (vježbenika) na isplatu dnevnica za vrijeme pohađanja temeljne izobrazbe pravosudnih policajaca već izrazio shvaćanje te da pobijana odluka nije u suprotnosti s izraženim shvaćanjem ovoga suda, valja zaključiti  kako je policijski službenik (neovisno o prethodnom stažu u drugim tijelima) - koji je prvi put primljen u službu pravosudne policije i kao takav upućen na temeljnu izobrazbu potrebnu za obavljanje poslova – u pravu na isplatu dnevnice za vrijeme pohađanja takve izobrazbe izjednačen s vježbenicima. Odnosno, tužitelju u konkretnom slučaju ne pripada pravo na isplatu zahtijevanih dnevnica jer upućivanje i pohađanje takve (temeljne) izobrazbe ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU (tako i ovaj sud u Rev 3993/19-2).

 

Zbog toga revizija tužitelja nije osnovana, pa je valjalo njegovu reviziju protiv presude drugostupanjskog suda odbiti i odlučiti kao u izreci ovoga presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP).

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.