- 1 -              Revr 87/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 87/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik iz V., protiv tuženika Dom ..., I., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica iz V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, rješavajući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1216/2013-10 od 17. studenoga 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-765/2011-46 od 9. svibnja 2013., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

1.       Revizija i dopuna revizije tužitelja odbijaju se kao neosnovane.

 

2.     Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju i na dopunu revizije, kao neosnovan.

 

             

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Vukovaru broj P-765/11-46 od 9. svibnja 2013. prihvaćen je tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu zbog nepovoljne ocijene probnog rada tužitelja donesena od strane tuženika od 20. prosinca 2006. kojom se otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen dana 10. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, te je utvrđeno da radni odnos nije prestao 20. prosinca 2006. (točka I.), zatim određen je sudski raskid ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženika s danom 26. svibnja 2008. kao danom kada je tužitelj zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa novim poslodavcem te naloženo tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete u visini od tri prosječne mjesečne plaće, odnosno ukupan iznos od 22.967,19 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 26. svibnja 2008. do isplate (točka II.), te da tužitelju na ime naknade plaće za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. svibnja 2008. isplati ukupan bruto iznos od 126.430,13 kuna sa zakonskim zateznim kamatama za svaki pojedinačni iznos kako je to pobliže navedeno u izreci (točka III.), kao i da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 14.187,50 kuna.

 

Presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1216/13-10 od 17. studenoga 2016. prihvaćena je žalba tuženika kao osnovana i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju i dopunu revizije je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje ili preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troška sastava revizije.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju i na dopunu revizije osporava revizijske navode tužitelja i predlaže iste odbiti kao neosnovane. Traži trošak odgovora na reviziju i na dopunu revizije.

 

Revizija i dopuna revizije nisu osnovane.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima sud drugog stupnja je u svojoj presudi naveo jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te je naveo i materijalnopravne odredbe na kojima je utemeljio svoju odluku. Budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Sud drugog stupnja je sporno pitanje – je li postoje opravdani razlozi za otkaz tužitelju - obrazložio sukladno uputi iz ranije ukidne odluke revizijskog suda, pa utoliko nije osnovan niti revizijski razlog o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 377. stavak 1. i člankom 399. stavak 1. ZPP.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 20. prosinca 2006. o otkazu ugovora o radu - i to „zbog nepovoljne ocijene probnog rada“, kumuliran sa zahtjevom na utvrđenje da tužitelju radni odnos nije prestao - te zahtjevom da se odredi sudski raskid ugovora o radu sa danom 26. svibnja 2008. i da mu se isplati naknada štete, te naknada plaće za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. svibnja 2008.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je 10. srpnja 2006. tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, i to s ugovorenim probnim radom u trajanju od šest mjeseci od dana sklapanja ugovora,

 

- da je na temelju sklopljenog ugovora tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu socijalnog radnika,

 

- da je ravnateljica Doma koja je kao neposredno nadređena bila ovlaštena za praćenje i ocjenjivanje rada tužitelja tijekom probnog rada,

 

- da je odlukom od 20. prosinca 2006. tuženik otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem jer (prema obrazloženju ocjene probnog rada) nije zadovoljio na probnom radu, konkretno zbog nedovoljne stručnosti i neostvarivanja primjerenih međuljudskih odnosa u kolektivu sa drugim radnicima, uz otkazni rok od 7 dana, koji počinje teći od dana dostave odluke,

 

- da prije nego mu je ugovor o radu otkazan tužitelj nije upozoren na povrede obveza iz radnog odnosa i nije mu ukazano na mogućnost otkaza za slučaj kršenja radnih obveza,

 

- da je protiv odluke o otkazu tužitelj pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava - kojemu tuženik nije udovoljio.

 

Stoga je pravodobno u roku iz odredbe članka 133. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05 – dalje: ZR) tužitelj zatražio i sudsku zaštitu.

 

Sud prvog stupnja je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da otkaz tuženika nije dopušten, jer da razlog otkaza tužitelju nije njegova stručnost i radna angažiranost, već odmazda za ne prikrivanje i nelojalnost, jer je ravnateljica tuženika o tužiteljevoj stručnosti i radnoj angažiranosti promijenila stajalište nakon što je tužitelj dao iskaz policiji i Upravnom vijeću tuženika koji su teretili tadašnju ravnateljicu Doma za prisvajanje novca pojedinih korisnika. Stoga sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev.

 

Sud drugog stupnja je zaključio da je sud prvog stupnja pošao od pogrešnog pravnog pristupa i time pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, te je stoga preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373. točka 3. ZPP) i odbio tužbeni zahtjev. Sud je zaključio da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi odluka o otkazu bila rezultat diskriminatornog postupanja prema njemu od strane poslodavca niti je dokazao da je ista rezultat šikane, već da je tuženik konzumirao svoje pravo da kao poslodavac u okviru probnog rada izvrši provjeru osobina i sposobnosti radnika za obavljanje određenog posla i da, u slučaju nezadovoljstva bilo kojim od tih aspekata, u okviru probnog rada, radniku može otkazati ugovor o radu. S obzirom da iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj nije uspješno savladao i ispunjavao obveze iz radnog odnosa zbog čega je njegov probni rad nepovoljno ocijenjen, sud drugog stupnja zaključuje da je odluka o otkazu zakonita, a otkaz dopušten.

 

Sud drugog stupnja pravilno je postupio kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi članka 31. stavak 1. ZR prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad, koji u smislu odredbe stavka 2. istog zakonskog članka ne smije trajati duže od šest mjeseci i prema odredbi stavka 3. istog članka, ako je ugovoren probni rad, otkazni rok je najmanje sedam dana.

 

Prema svrsi instituta probnog rada, i to kao instrumenta zaštite poslodavca i radnika, ona se s pozicije poslodavca iscrpljuje u davanju mogućnosti da u ugovorenom roku probnog rada izvrši provjeru osobina i sposobnosti radnika za obavljanje određenog posla, odnosno da provjeri njegovu radnu učinkovitost i znanje i da u slučaju nezadovoljstva pristupom radnika poslu u okviru probnog rada radniku može otkazati sklopljeni ugovor o radu.

 

Poslodavcu koji tijekom probnog rada utvrdi da radnik ne zadovoljava kriterije zbog provjere kojih je ugovorio takav rad ili ne ostvaruje očekivane rezultate rada pripada (upravo zbog prirode probnog rada i istaknute njegove svrhe) pravo otkazati ugovor istekom ugovorenog roka probnog rada ali i prije isteka toga roka - i to (obzirom da je riječ o posebnom institutu), već i samo pozivom na to što je utvrdio.

 

Konkretno, utvrđenje da radnik ne ostvaruje očekivane rezultate rada već i samo za sebe predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu kod kojeg je takav probni rad ugovoren, s time da tako dani otkaz jedino ne smije biti diskriminirajući i šikanozan ili rezultat ugovaranja probnog rada protivno svrsi zbog koje je propisan.

 

U ovome slučaju tuženik je probni rad s tužiteljem ugovorio sukladno navedenoj svrsi takvog rada, dakle kako bi u roku ugovorenom za takav rad provjerio osobine i sposobnosti tužitelja za obavljanje ugovorenog posla, a otkazao je ugovor o radu sklopljen s tužiteljem uz ocjenu da svojim radom nije zadovoljio kriterije zbog provjere, i takav otkaz s takvim razlogom u okolnostima konkretnog slučaja niti revizijski sud ne ocjenjuje da je protivan cilju ili svrsi probnog rada (članak 113. stavak 1. alineja 3. ZR).

 

S prethodno navedenim u svezi, sud drugog stupnja je pravilno u okolnostima konkretnog slučaja ocijenio i da je između stranaka ugovoreno diskrecijsko pravo poslodavca ocijeniti je li tužitelj zadovoljio kriterije zbog provjere kojih je ugovoren probni rad (odnosno je li „ispunio očekivanja“ poslodavca) - te da na okolnosti što je tuženik to pravo koristio i na činjenici nezadovoljstva što je ocjena njegovog rada za njega nepovoljna, tužitelj ne može u postupku traženja sudske zaštite s uspjehom temeljiti zahtjev na utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora zasnovane na toj ocjeni.

 

I prema stavu ovog suda, tužitelj nije učinio vjerojatnim da je otkazivanje ugovora o radu uvjetovano kojom od suspektnih diskriminatornih osnova. Tužitelj nije sudu podastro činjenice iz kojih bi proizlazila konkretna sumnja da je u pitanju diskriminacija. Što se pak tiče šikane, koja bi se sastojala u korištenju prava suprotno svrsi zbog kojeg je ono propisano, valja istaknuti da to ne mijenja činjenicu da je tuženik tijekom postupka dokazao da se bez zloupotrebe koristio svojim pravom na ocjenu znanja, sposobnosti i osobina tužitelja tijekom probnog rada, na temelju čega je sud drugog stupnja pravilno zaključio da je sporno postupanje (negativno ocjenjivanje i posljedično tome otkaz ugovora o radu) bilo uvjetovano objektivnim poslovnim razlozima koje je tuženik naveo.

 

Dakle, tvrdnju tužitelja, da je odluka o otkazu rezultat šikane, koja je proistekla iz toga što je tužitelj dao iskaz policiji i Upravnom vijeću tuženika o malverzacijama tadašnje ravnateljice Doma, sud drugog stupnja je pravilno utvrdio da nije osnovana. Takvu ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud, jer su provedenim dokazima utvrđeni razlozi nezadovoljstva radom tužitelja, baš zato da se otkloni sumnja u moguće nezakonito postupanje tuženika. Opširnim revizijskim razlozima o postupcima tadašnje ravnateljice Doma, u situaciji kada su utvrđeni i drugi opravdani razlozi nezadovoljstva tuženika odnosom tužitelja prema radu zbog kojih mu nije prihvatljivo zadržati tužitelja na radu, nije dovedena u pitanje legitimna odluka tuženika da bez detaljnog navođenja opravdanih razloga otkaže ugovor o radu tijekom probnog rada.

 

Neosnovan je i revizijski prigovor da su u postupku otkazivanja ugovora povrijeđene odredbe članka 117. ZR prema kojima: (stavak 1.) „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini" (stavak 2.)

 

Naime, sve i kada bi kod ugovorenog probnog rada poslodavac bio u obvezi radniku omogućiti prava iz tih odredaba ZR (obzirom na već navedenu specifičnost otkazivanja ugovora o radu u roku ugovorenom za probni rad zbog razloga što radnik nije zadovoljio kriterije zbog provjere kojih je ugovorio takav rad i „ispunio očekivanja poslodavca“), pravilno je za zaključiti da i uz takvo shvaćanje obveza poslodavca (u uvjetima ugovorenog probnog rada), u okolnostima konkretnog slučaja ne bi bilo osnovano očekivati da tuženik omogući tužitelju koristiti ih, napose ne nakon što prethodno u kratkom roku za provjeravanje njegovog ponašanja tužitelj nije zadovoljio očekivane interese.

 

Ostali revizijski navodi po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (članak 385. ZPP).

 

Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju i dopunu revizije odbiti kao neosnovane na temelju odredbe članka 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci.

 

Tuženiku nisu priznati troškovi odgovora na reviziju i troškovi odgovora na dopunu revizije jer nije bio nužan u ovom postupku (članak 155. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.