Poslovni broj Gž-251/2020-2                                                                                                      

 

 

 

 

                                                                                                               

 

 

 

 

 

 

         Poslovni broj Gž-251/2020-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja W. O. V. I. G. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u Z., protiv tuženica: 1. S. N., OIB: ... i 2. P. N., OIB: ..., obje iz S. N., B., . koje zastupa opunomoćenik L. S., odvjetnik u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, rješavajući žalbu tuženica, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu u poslovni broj 9 P-2742/18-36 od 16. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2020. ,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Uvaženjem žalbe tuženica ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u poslovni broj 9 P-2742/18-36 od 16. svibnja 2019. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Navedenom presudom u točki I. izreke odlučeno je da Ugovor o darovanju od 12. travnja 2016., sklopljen između 1. tuženice, kao darovateljice i 2. tuženice, kao obdarenice, gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeve tražbine prema 1. tuženici u iznosima te uz zakonske zatezne kamate za razdoblje i po stopi kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

 

Točkom II. izreke odlučeno je da su tuženice dužne dopustiti tužitelju namirenje njegove tražbine prema 1. tuženici u tim iznosima prodajom nekretnine  1.tuženice upisane u zk.ul. 2730, broj poduloška 1609, knjiga PU S., sve u roku od 15 dana.  

 

Točkom III. izreke naloženo je tuženicama solidarno naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 36.300,00 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude žalbu su podnijele tuženice pozivajući se na sve zakonom propisane žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje ZPP).

 

Poričući zakonitost pobijane presude ističu kako je sud propustio savjesno ocijeniti sve provedene dokaze te na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva što je konačno rezultiralo i time da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, sadržajno time upućujući na počinjenu apsolutno bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a te relativno bitnu povredu iz st. 1. citiranog članka u svezi s čl. 8. ZPP-a.

 

Ističu kako je kod činjenica relevantnih za donošenje odluke sud zaključke temeljio na rješenju o ovrsi posl.br. Ovr-3492/16 iako je isto bez pravnog učinka, jer je stavljeno izvan snage te su ukinute sve provedene radnje i postupak obustavljen.

 

Nadalje, ukazuju da je sud prvog stupnja samovoljno i bez uređenja tužbenog zahtjeva intervenirao u isti na način da je unatoč postavljenom tužbenom zahtjevu ispravio izreku na način «da tužitelj svoje potraživanje prema 1.tuženici u iznosu ....» iako je u tužbi tužitelj postavio tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje prema 2.tuženici. Osim toga, da takav tužbeni zahtjev nema uporište u odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15;  ZOO/05) koji se odnose na pobijanje dužnikovnih pravnih radnji jer da pravna radnja 1.tuženice ne gubi učinak prema 2.tuženici koja i dalje ostaje vlasnicom nekretnine i ne vraća se u vlasništvo 1.tuženice.

 

Ističu da je sud prvog stupnja prihvatio pojedinačne iznose potraživanja tužitelja sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu, a bez da je prethodno otklonio dvojbu o visini preostalog dugovanja korisnika kredita S. N., a u konkretnom slučaju dugovanje 1.tuženice, jer da su prema dokumentaciji dostavljenoj upravo po tužitelju ti podaci proturječni.

 

Kao i tijekom prvostupanjskog postupka ukazuju da je tužitelj tek četiri godine nakon otkaza kredita pokušao naplatiti svoje potraživanje, a da je takvo njegovo postupanje nesavjesno i nepošteno u odnosu na jamca, odnosno 1.tuženicu, pa da su zbog svega navedenog donošenjem presude ostvareni svi žalbeni razlozi te da je nezakonita i odluka o troškovima postupka.

 

Predlažu da se uvaženjem žalbe pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

I u fazi žalbenog postupka prijeporna je ispunjenost pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u konkretnom slučaju Ugovora o darovanju od 12. travnja 2016. sklopljenim između 1. tuženice, kao darovateljice i 2. tuženice, kao obdarenice, koji se odnosi na darovanje stana broj 3. na VI-tom katu, ulaz 1, površine 43,81 m2, upisanog u zk.ul. 2730, broj poduloška 1609, knjiga PU S..

 

Sud prvog stupnja utvrđuje:

 

- dana 22. listopada 2010. sklopljen je Ugovor o kreditu sa Sporazum o zasnivanju založnog prava s javnobilježničkom potvrdom od 31. prosinca 2010. između ovdje tužitelja, kao kreditora i S. N., kao korisnika kredita, te 1. tuženice kao jamca platca I. i N.-po promet d.o.o., Z. kao jamca platca II., za kredit u iznosu 1.545.982,41 kn kao protuvrijednost iznosa od 209.431,91 EUR,

 

- prema sadržaju Ugovora kreditor ima pravo učiniti dospjelim svoju cjelokupnu tražbinu, otkazati kredit te zahtijevati naplatu kredita zajedno s kamatama i troškovima i prije dospijeća, ako korisnik kredita ne plaća dospjele obveze preuzete ovim Ugovorom u rokovima i na način određen čl. 2. st. 2. Ugovora, i u tome kasni više od 15 dana,  s time da će se tražbina kreditora prema korisniku kredita i jamcima platcima smatrati dospjelom u trenutku kada kreditor uputi obavijest takvog sadržaja poštom ili telefaksom korisniku kredita i jamcima platcima,

 

- tužitelj je 1.tuženici dostavio obavijest o otkazu kredita od 5. rujna 2012. u kojem je obavještava da korisnik kredita S. N. nije platio dospjele anuitete po tom Ugovoru te da je prisiljen otkazati isti, koju je 1. tuženica primila 12. rujna 2012.,

 

- kod Općinskog suda u Novom Zagrebu vođen je postupak posl. br. Ovr-976/16 po prijedlogu ovdje tužitelja kao ovrhovoditelja  primljenom 4. travnja 2016., protiv ovršenika S. N., radi naplate novčane tražbine u iznosu 1.353.804,71 kn. Po tom prijedlogu  doneseno je rješenje o ovrsi i određena ovrha na nekretnini ovršenika upisanoj u zk.ul. 3273 k.o. S. N. u kojem je provedeno građevinsko vještačenje radi procjene vrijednosti te nekretnine pa je prema nalazu vještaka procjenjena na iznos od 1.520.000,00 kn, odnosno 201.000,00 EUR,

 

- pred sudom prvog stupnja vodio se i postupak posl. br. Ovr-3492/16 koji je pokrenut prijedlogom za ovrhu, ovdje tužitelja kao ovrhovoditelja 26. travnja 2016. protiv ovdje 1. tuženice, kao ovršenice, radi naplate iste novčane tražbine u iznosu 1.353.804,71 kn, odnosno kunske protuvrijednosti od 165.004,13 EUR, iznosa 11.792,00 EUR na ime dospjelih redovnih kamata, iznosa od 22.793,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime troškova ovršnog  postupka   te  odmjerenih troškova  rješenjem o ovrsi od 31.svibnja 2016. u iznosu 18.750,00 kn. Protiv rješenja o ovrsi donesenog u tom predmetu je 1.tuženica kao ovršenica podnijela žalbu, dok je 2.tuženica kao treća osoba također podnijela žalbu i prigovor treće osobe s prijedlogom za ukidanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti. U tom postupku je rješenjem od 26. ožujka 2018. obustavljena ovrha određena citiranim rješenjem o ovrsi, ukinute sve provedene radnje, jer da se ovrha ne može provesti na predmetnoj nekretnini s obzirom da je odbijena zabilježba ovrhe na nekretnini koja je bila predmet darovanja između  tuženica, a što je ovršna radnja,

 

- između tuženica je 12. travnja 2016. sklopljen Ugovor o darovanju na temelju kojeg je 2.tuženica istog dana podnijela Zemljišnom odjelu suda prvog stupnja prijedlog za upis prava vlasništva tako da je na temelju istog upisano pravo vlasništva navedenog stana u korist 2.tuženice.

 

Zaključuje iz opisanih utvrđenja da je 1. tuženica kao jamac platac I. primila obavijest tužitelja o otkazu kredita od 5. rujna 2012. u kojem je obaviještena da korisnik kredita S. N. nije platio dospjele anuitete i da mu je otkazao ugovor, da je protivno njenim navodima u iskazu bila upoznata sa postojanjem  duga prema tužitelju, a da je unatoč tome raspolagala sa predmetnim stanom u korist 2.tuženice. Smatra da je time poduzela radnju na štetu tužitelja jer nema druge vrijednije imovine, nezaposlena je, pa dakle nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine. Stoga smatra da su ispunjeni uvjeti iz čl. 66., čl. 67. st. 2. i čl. 70. ZOO-a pa prihvaća tužbeni zahtjev.

 

I prema mišljenju ovoga suda s obzirom na utvrđenja iz do sada provedenog dokaznog postupka proizlazilo bi da su ispunjeni uvjeti iz citiranih zakonskih odredbi. Naime, iz istih proizlazi da je tužitelj pokrenuo prethodno ovršne postupke u odnosu na dužnika S. N. kao i protiv 1.tuženice kao jamca platca radi naplate iste novčane tražbine, ali naplata nije uspjela. Rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-3492/2016 kojim je bila određena ovrha protiv 1.tuženice kao ovršenice radi naplate te novčane tražbine je ukinuto i proglašeno bez pravnog učinka te je ovršni postupak obustavljen. Međutim, to nije od utjecaja na utvrđenja suda prvog stupnja da tužitelj ima dospjelu tražbinu prema 1.tuženici kao jedan od  kumulativno propisanih uvjeta za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Naime, utvrđeno je, a što i 1.tuženica  potvrđuje u svom iskazu da S. N. kao korisnik kredita nije ispunjavao obvezu otplate dospjelih anuiteta tako da je preostao dio neotplaćenog kredita zbog čega mu je tužitelj otkazao ugovor o kreditu.

 

Konačno, to je potvrdila i 1.tuženica  u svom iskazu u kojem navodi da ne zna koliki je iznos preostao za otplatu ali da je njen suprug otplaćivao kredit s time da joj je poznato da ima dugovanje prema tužitelju. Time što je ovršni postupak koji je bio pokrenut protiv nje radi naplate novčane tražbine tužitelja obustavljen, ne dovodi u pitanje osnovanost njegovih tvrdnji da prema 1.tuženici ima dospjelo potraživanje.

 

Nadalje, protivno tvrdnjama tuženice sklapanje Ugovora o darovanju kojim je 1.tuženica raspolagala predmetnim stanom u korist 2.tuženice-kćerke, pored utvrđenja da nema u vlasništvu druge imovine niti primanja jer je nezaposlena, upućivala bi za sada da bi se radilo o pravnoj radnji poduzetoj na štetu tužitelja ( čl. 66. ZOO-a).

 

Međutim, s pravom tuženice u žalbi ukazuju da je sud prvog stupnja pored naprijed iznesenih utvrđenja donošenjem pobijane odluke počinio apsolutno bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

 

              Osnovano tuženice u žalbi tvrde da je sud prvog stupnja sudio mimo tužbenog zahtjeva kada je odlučeno kao u točki II. izreke presude, jer je umjesto potraživanje "prema drugotuženiku", odlučio o potraživanju "prema prvotuženici", bez takvog ispravka zahtjeva od strane tužitelja, a sud je sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a vezan tužbenim zahtjevom.

 

              Nadalje, iz rezultata dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da se radi o tražbini tužitelja prema 1-tuženici a da je nekretnina čijom bi se prodajom trebala namiriti tražbinu tužitelja sada u vlasništvu 2-tuženice i unatoč navedenom odlučuje kao u izreci presude pa ista proturječi razlozima.

 

              Stoga će sud prvog stupnja u daljnjem tijeku postupka otkloniti počinjenu bitnu povredu i o zahtjevu tužitelja donijeti novu zakonitu odluku, te ovisno o ishodu postupka odlučiti i o troškovima.

 

Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 369. st. 4. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci, 13. svibnja 2020.

                                                                                                                PREDSJEDNICA VIJEĆA

                                        Ivanka Maričić-Orešković