- 1 -              Rev-x 435/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 435/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, Z., protiv tuženika B. d.d., D., radi isplate, rješavajući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6011/13-2 od 3. studenoga 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9305/05-40 od 12. ožujka 2012., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 934.408,32 kune sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i to;

- na iznos od 380.000,00 kuna tekuće od dana 26.04.1994.godine, pa do isplate,

- na iznos od 400.000,00 kuna od dana 25.06.1994.godine pa do isplate,

- na iznos od 22.569,44 kn tekućim od 27.08.1994. do isplate

- na iznos od 18.777,78 kn tekućim od 05.10.1995. do isplate

- na iznos od 14.055,56 kn tekućim od 11.03.1996. do isplate

- na iznos od 46.586,11 kn tekućim od 01.09.1996. do isplate

- na iznos od 11.833,33 kn tekućim od 17.02.1997. do isplate

- na iznos od 9.083,33 kn tekućim od 01.03.1997. do isplate

- na iznos od 10.152,78 kn tekućim od 05.06.1997. do isplate

- na iznos od 12.883,33 kn tekućim od 31.08.1998. do isplate

- na iznos od 583,33 kn tekućim od 11.11.1998. do isplate

- na iznos od 1.750,00 kn tekućim od 04.02.1999. do isplate

- na iznos od 6.133,33 kn tekućim od 01.11.1999. do isplate,

s time da su kamate do 31. prosinca 2007. godine određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9305/05-27 od 12. ožujka 2012.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tuženika nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev za povrat sredstava doznačenih tuženiku u skladu sa ugovorom od 10. siječnja 1993. o provođenju profesionalne rehabilitacije invalida rada, osposobljavanja za rad djece, kao i plaćanja ovih usluga, temeljem kojeg su stranke zaključivale pojedinačne ugovore o sufinanciranju radnog mjesta za zapošljavanje pojedinih invalida rada kod tuženika.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da su stranke 10. siječnja 1993. sklopile ugovor o provođenju profesionalne rehabilitacije invalida rada, osposobljavanja za rad djece kao i plaćanja ovih usluga, te Anekse tih ugovora dana 28. veljače 1995., 21. srpnja 1995. i 29. studenoga 1996.,

 

- da je sukladno odredbama ugovora tuženik bio dužan dobivena sredstva namjenski utrošiti, provesti zapošljavanje i profesionalnu rehabilitaciju invalida, odnosno zapošljavati invalide na razdoblje od 5 godina te opravdati dodijeljenu akontaciju odgovarajućim računima,

 

- da je tužitelj na ime akontacije za troškove profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja, isplatio tuženiku ukupan iznos od 1.200.000,00 kuna,

 

- da iz Aneksa ugovora od 21. srpnja 1995. proizlazi da je tuženik dužan do 30. rujna 1995. opravdati doznačeni iznos, dok će neiskorištena sredstva vratiti uvećana za zakonsku kamatu,

 

- da je tuženik bio dužan do 30. rujna 1995. zaposliti 18 nezaposlenih invalida, da 13 pojedinih invalida nisu na svom radnom mjestu sukladno ugovoru proveli 5 godina, dok sveukupno kod tuženika nije bilo zaposleno više od 16 invalida,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupan dug tuženika iznosi 934.408,32 kune.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sudovi zaključuju da u slučaju djelomične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna niti jedna od ugovornih stranaka, druga strana ima pravo zahtijevati razmjerno smanjenje svoje obveze (članak 137. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima). Stoga zaključuju da tužitelj ima pravo tražiti povrat isplaćenog, umanjeno za opravdana sredstva.

 

Odredbom članka 137. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91 - dalje: ZOO) propisano je da u slučaju djelomične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelomično ispunjenje ne odgovara njezinim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo zahtijevati razmjerno smanjenje svoje obveze.

 

Dakle, iznos od 934.408,32 kune koji tužitelj potražuje od tuženika predstavlja dio akontacije koju je tužitelj isplatio tuženiku u ispunjenju ugovorne obveze. Neosnovano se ističe postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava jer činjenica da tuženik nije opravdao utrošak dijela isplaćene mu akontacije u visini utužene svote, opravdava zaključak sudova o postojanju tuženikove obveze vraćanja tih sredstava na temelju odredbe članka 137. stavak 2. ZOO.

 

Tuženik pogrešno smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 154. ZOO, s obzirom da tužitelj ne traži naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, već svoj zahtjev temelji na povratu dijela novčanih sredstava koja je tužitelj isplatio tuženiku u ispunjenju svoje ugovorne obveze.

 

Pravilno su sudovi zaključili da tužitelj, na iznos koji nije opravdan (ukupno 780.000,00 kuna) ima pravo na zateznu kamatu od uplate pojedinog iznosa (članak VIII. stavak 3. ugovora), dok na ostale djelomično neopravdane iznose (iznos od 154.408,32 kune) ima pravo na zateznu kamatu od dana prestanka zaposlenja pojedinih invalida, odnosno od kada su ti iznosi postali neopravdani i od kad je tuženik pao u zakašnjenje (članak 277. stavak 1. ZOO).

 

Revizijski navodi tuženika da ugovor o prodaji i prijenosu dionica „B.“ d.d. D. od 7. ožujka 2005. i Odluka Vlade RH o obvezi podmirenja dugova tuženika prema državnim vjerovnicima, predstavlja preuzimanje duga, nisu osnovani.

 

Naime, odredbom članka 446. ZOO propisano je da se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao vjerovnik (stavak 1.). Odredbom članka 453. ZOO propisano da se preuzimanje ispunjenja vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obvezuje prema dužniku da ispuni njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku (stavak 1.). Ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu (stavak 3.).

 

Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju ispunjenja, a ne kako je tvrdio tuženik o preuzimanju duga, budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj kao vjerovnik pristao na takvo preuzimanje (članak 446. stavak 1. ZOO).

 

Ostali revizijski navodi po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (članak 385. ZPP).

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, te je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.