1              Poslovni broj Gž-757/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. I. T. iz Š., OIB: … i 2. M. T. iz Š., OIB: …,  zastupanih po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P. – D. u Z., protiv tuženika 1. M. P. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. F., odvjetniku u Š. i 2. S. D. iz S., OIB: …, vlasnika obrta za trgovinu i ugostiteljstvo S. S., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. i p. j.t.d u Š., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj VI Pn-119/17 od 15. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se žalba prvotužitelja I. T., drugotužiteljice M. T., prvotuženika M. P. i drugotuženika S. D. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj VI Pn-119/17 od 15. listopada 2019. u točki 1. izreke osim za zateznu kamatu na iznos glavnice od 210.000,00 kn za razdoblje od 9. travnja 2008. do 15. listopada 2019., točki 2. izreke osim u dijelu u kojem je dosuđena zatezna kamata na iznos glavnice od 210.000,00 kn za razdoblje od 9. travnja 2008. do 15. listopada 2019., točki 3. i 4. izreke.

 

              2. Djelomičnim uvaženjem žalbe prvotuženika M. P. i drugotuženika S. D. preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj VI Pn-119/17 od 15. listopada 2019. u točki 1. izreke u dijelu u kojem je dosuđena zatezna kamata na iznos glavnice od 210.000,00 kn za razdoblje od 9. travnja 2008. do 15. listopada 2019. i točki 2. izreke u dijelu kojim je dosuđena zatezna kamata na iznos glavnice od 210.000,00 kn za razdoblje od 9. travnja 2008. do 15. listopada 2019. i sudi na način da se zahtjev prvotužitelja I. T. i drugotužiteljice M. T. u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

              3. Odbija se zahtjev prvotuženika i drugotuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki 1. naloženo je tuženicima da prvotužitelju na ime pretrpljene nematerijalne štete – duševnih boli isplati ukupan iznos od 210.000,00 kn s zateznim kamatama po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

              U točki 2. izreke naloženo je tuženicima da drugotužiteljici na ime pretrpljene nematerijalne štete – duševnih boli isplati ukupan iznos od 210.000,00 kn sa zateznim kamatama po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

              U točki 3. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se naloži prvotuženiku i drugotuženiku da prvotužitelju isplate iznos od 90.000,00 kn i drugotužiteljici iznos od 90.000,00 kn sve sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

              U točki 4. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima naknadi trošak postupka u iznosu od 56.537,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

Protiv te presude žale se prvotužitelj, drugotužiteljica, prvotuženik i drugotuženik.

 

Tužitelji presudu pobijaju u odbijajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalaze u tome što sud u izreci presude nije naveo od kada počinje teći zatezna kamata već je samo naveo zakonske propise i stope. Tužitelji smatraju da je sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja svih okolnosti nastanka štetnog događaja mogao suodgovornost tužitelja cijeniti s maksimalnim omjerom od 15%. Navode da je do nastanka štetnog događaja došlo uslijed pada uređaja za zabavu T. s. dimenzija 78 x 70 x 193 cm, a koji je namijenjen djeci zbog čega je od strane tuženika trebala biti poklonjena znatno veća pažnja postavljanja takvog uređaja i osiguranja istog od pada i/ili prevrtanja. Smatraju da su tuženici morali znati da će tom i takvom uređaju pristupati djeca te da nije za pretpostaviti i očekivati da djeca mogu znati da uređaj nije siguran. Tužitelji navode da bi prilikom postavljanja takvih uređaja namijenjenih djeci trebao postojati povećani oprez onoga tko takve uređaje postavlja a tek nakon toga da bi roditelji djece kojima su takvi uređaji namijenjeni trebali pretpostaviti da su takvi uređaji sigurni za korištenje od strane djece te da bi se štetni događaj dogodio i da su roditelji djeteta bili uz dijete ili udaljeni svega 1-2 metra od djeteta u trenutku padanja uređaja. Zbog navedenog osporavaju odluku o parničnom trošku.

 

Predlažu u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Prvotuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi navodi da u provedenom kaznenom postupku nisu raspravljene niti utvrđene sve okolnosti koje su od značaja za ocjenu isključive odnosno podijeljene odgovornosti za štetu. Također, važnim smatra da je tužbom morao biti obuhvaćen i M. M., koji je osuđen u kaznenom postupku i za kojeg je utvrđeno da je postavljao aparat na pločnik pod nagibom bez da je sigurnosno fiksirao za podlogu i zid zgrade iako je bio svjestan da se isti uređaj isključivo mora postavljati na ravnoj podlozi. Ističe da se štetni događaj dogodio 21. lipnja 2005. pa je trebalo primijeniti Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91). Pogrešna primjena Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO/05), rezultirala je pogrešnom odlukom o početku tijeka zatezne kamate na dosuđujući iznos štete. Navodi da aparat u kritično vrijeme nije bio u posjedu prvotuženika odnosno nije se nalazio na onom dijelu javne površine koji je u zakupu od strane prvotuženika kao vlasnika caffe bara S.. Tvrdi da prvotuženik nije imao nikakve pravne veze sa aparatom a niti sa drugotuženikom. Potpuno irelevantnim smatra da su sklopili ugovor o zakupu poslovnog prostora jer je isti sklopljen za razdoblje od tri mjeseca, odnosno nije bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, a osim toga se radi o zakupu dijela površine a ne i aparata. Navodi kako iz presude nije vidljivo temeljem kojeg članka za štetu od opasne stvari odgovara prvotuženik. Također da je sud podcijenio doprinos tužitelja jer tužitelji u trenutku štetnog događaja nisu imali nadzor nad svojom kćerkom, pa je doprinos znatno veći od 30%. Ističe da je do štetnog događaja došlo jer su T. S. (rođena 2001.) i pok. T. T. (rođena 2002.) gurale pa čak se i penjale na aparat uslijed čega je isti pao, što su potvrdili i svjedoci. Stoga da nema uzročne veze između propusta tuženika i same štete, jer je do štete došlo uslijed aktivnosti stradale djevojčice i propusta njezinih roditelja da ju nadziru.

 

Predlaže u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Drugotuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) nalazi u tome što presuda u znatnom dijelu opetuje utvrđenjima iz kaznenog postupka, zanemaruje se činjenicu utvrđenu pravomoćnom sudskom odlukom, da je radnik drugotuženika M. M. odgovaran samo iz razloga što sporni aparat za igru nije stavio na ravnu podlogu već je isti postavio na pločnik pod nagibom, ali mu se ne stavlja na teret da ga nije sigurnosno fiksirao za podlogu ili zid zgrade. Također, u kaznenom postupku je utvrđeno da je M. M. predmetni uređaj za zabavu zakočio, a da je prvotuženik M. P., uređaj otkočio. Uz navedeno, bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Navodi da je vlasnik uređaja prilikom postavljanja istog bio obrt za trgovinu i ugostiteljstvo S., vlasnik obrta S. D. koji je ugovorom o prijenosu gospodarske cjeline prenio gospodarsku cjelinu odnosno cjelokupnu aktivnu i pasivu sa obrta S. kao prenositelja na trgovačko društvo D. i. d.o.o. D., pa bi pasivno legitimirano bilo to trgovačko društvo. Navodi da obrt S. nije prestao postojati već je došlo do prijenosa oblika iz obrta u trgovačko društvo. Nadalje, drugotuženik u žalbi navodi da nije obrazloženo na temelju kojih činjenica je utvrđena odgovornost drugotuženika. Radnik drugotuženika M. M. da je uređaj postavio pored ulaznih vrata, dok je M. P. preuzeo obvezu nadzirati rad tog uređaja, pa kada je sa njega 15. lipnja 2005. skinuta zaštitna cerada, uređaj je uključen u struju i tako pušten u rad, propustio uređaj osigurati na način da zakoči kotače. Navodi da je jedini uzrok štetnog događaja guranje aparata od djevojčica, koje ne bi imalo nikakvog utjecaja na pokretanje aparata da je isti bio zakočen. Tvrdi da je radnik drugotuženika uređaj zakočio, pa je očito da je zbog činjenice da je aparat u vrijeme nastanka nezgode bio otkočen, odgovaran prvotuženik. Smatra da je pogrešno utemeljena odgovornost drugotuženika na odredbi čl. 1061. ZOO/05 umjesto na odgovornosti drugotuženika kao vlasnika opasne stvari. Drugotuženik smatra da presuda nema razloga o visini štete. Pritom navodi da su roditelji potpuno izgubili nadzor nad trogodišnjim djetetom koje se udaljilo čak 50 metara od mjesta gdje su sjedili očito izvan vidokruga, pa do nezgode ne bi došlo da su dijete imali "na oku" jer bi spriječili guranje aparata, pa je doprinos roditelja ako ne potpun onda u vrlo visokom postotku a ne samo 30%.

 

Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba prvotuženika i drugotuženika djelomično osnovana.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

 

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a jer utvrđeno činjenično stanje rezultat je pravilne ocjene provedenih dokaza.

 

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je provedenim očevidom 17. lipnja 2005. po djelatnicima P. u. š.-.k P.p. Š., utvrđeno da je mjesto štetnog događaja u gradu Š., na kojem mjestu se nalazi caffe bar S. vlasništvo M. P.,

 

- da je aparat za zabavu zatečen sa desne strane ulaznih vrata caffe bara S. koja su okrenuta u smjeru istoka, da je nakon skidanja zaštitne cerade utvrđeno da aparat nosi naziv T. s. dimenzija 78 x 70 x 193 cm sa četiri kotača do visine od 12,5 cm od poda pa da se na svakom kotaču nalazi kočnica, aparat je u trenutku očevida zatečen u nezakočenim kotačima i stražnjim stranicama okrenut prema zidu caffe bara,

 

-da je prema zapisniku od 15. lipnja 2005. sačinjenom u Š. u ulici u vezi korištenja javne gradske površine utvrđeno da je komunalni redar utvrdio da je nepoznati vlasnik 14. lipnja 2005. u popodnevnim satima postavio na javnu gradsku površinu dječji aparat za zabavu u Š. nasuprot ulaza u caffe bar M. D. za koje postavljanje ne postoji odobrenje nadležnog tijela G. Š. te da je obrt za trgovinu i ugostiteljstvo S. iz S., vlasnik aparata za zabavu,

 

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka I. J. nakon provedene rekonstrukcije utvrđeno da je uslijed djelovanja vanjske sile – guranja aparata od strane oštećenih djevojčica i nagiba podloge na kojoj je postavljen aparat u blizini deniveliranog udubljenja (pored istočnih vrata caffe bara S. niže za oko 15,5 cm u odnosu na okolni pločnik, a kada su kočnice kotača otkočene, tijekom pomicanja aparata prema udubljenju došlo je do propadanja kotača i prevrtanja aparata u poziciju zapad gornji dio aparata, istok donji dio aparata te da se aparat postavljen na pločniku sa nagibom pokazao nesigurnim, jer je odmah drugog dana došlo do štetnog događaja,

 

- da je nedvojbeno da u vrijeme štetnog događaja aparat za zabavu nije bio propisno postavljen i osiguran, da su kotači bili zakočeni i da se aparat nalazio na ravnoj podlozi do prevrtanja aparata ne bi došlo, odnosno nesreća bi bila izbjegnuta te kada je aparat izvan uporabe – funkcije da mora biti pokriven zaštitnom ceradom i isključen iz električnog napona,

 

- da je presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj K-219/12 od 13. travnja 2017. prvooptuženik M. P. i drugoopuženik M. M. proglašeni krivim da su 15. lipnja 2005. oko 20,00 sati u Š., nakon što su najprije 13. lipnja 2005. oko 14,00 sati drugooptuženik M. M. u svojstvu djelatnika obrta S. S. sukladno prethodnom dogovoru odgovorne osobe istog obrta G. A. i prvooptuženika M. P. dovezao i po dogovoru sa prvooptuženikom M. P., a protivno odredbi čl. 12. Pravilnika o mjerama i normativima za zaštitu na radu za oruđe za rad ("Službeni list" broj 18/91, "Narodne novine" broj 53/91) i Tehničkim uvjetima uređaja za zabavu marke T. s. model 288, tvorničkog broja 9403373, dimenzija 78 x 70 x 193 teškog 78 kg, pozicioniranog na pasivnim kotačima s kočnicama, pretežno namijenjenog djeci isti uređaj postavio sa istočne strane pored ulaza u caffe bar S. u vlasništvu prvooptuženika M. P., na pločnik pod nagibom, blizu deniveliranog udubljenja od 155 mm, skinuo zaštitnu ceradu, uključio ga u struju i zakočio kotače, lakomisleno smatrajući da se neće ništa dogoditi iako je bio svjestan da isti uređaj isključivo mora postavljati na ravnu podlogu, zatim da je prvooptuženik M. P. sukladno prethodnom usmenom dogovoru preuzeo obvezu da nadzire rad istog uređaja pa kada je sa njega 15. lipnja 2005. skinuo zaštitnu ceradu, uređaj uključio u struju i tako pustio u rad, da je prvooptuženik M. P. propustio isti uređaj osigurati na način da zakoči kotače, svjestan da je uređaj postavljen na opasnoj poziciji na pločniku pod nagibom u blizini deniveliranog udubljenja od 155 mm, te da se u njegovoj neposrednoj blizini igraju djeca koja ga pomiču i guraju pa da tako neosiguran uređaj predstavlja opasnost za osobe koje se nalaze u njegovoj blizini jer može pasti i nekoga ozlijediti lakomisleno smatrajući da se ništa neće dogoditi, pa je nastavio s radom u svojem lokalu ništa ne poduzimajući da se opasnost otkloni tako da je isti uređaj oko 20,00 sati dok su se djeca s njim igrala i gurala ga, uslijed toga guranja istog aparata od djevojčica T. S. i T. T. svojom prednjom stranom pao na iste djevojčice kojom prigodom je T. S. zadobila tjelesne ozljede a T. T. zadobila teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma kostiju lubanje od kojih je 21. lipnja 2005. preminula u Odjelu intenzivnog liječenja djece Bolnice F. S. pa da su opće opasnom radnjom i sredstvom iz nehaja izazvali opasnost za život i tijelo ljudi a počinjenim kaznenim djelom i prouzročili smrt jedne osobe i time počinili kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine označeno u odredbi čl. 271. st. 4. KZ-a u vezi s čl. 263. st. 4. u vezi sa st. 1. KZ-a, zbog čega su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, svaki kaznu zatvora temeljem odredbe čl. 55. KZ/11, a koja se zamjenjuje radom za opće dobro na slobodi na način da se 1 dan zatvora zamjenjuje s 2 sata za opće dobro na slobodi te da se oštećenici temeljem odredbe čl. 158. ZKP/08 upućuju na parnični postupak sa imovinskopravnim zahtjevom,

 

- da je presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Kž-181/17 od 8. studenog 2017. djelomično prihvaćena žalba drugooptuženika M. M. i preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na optuženika M. M. tako da se iz činjeničnog opisa kaznenog djela izostavljaju riječi "bez da je sigurnosno fiksirao za podlogu ili zid zgrade"; u zakonskom opisu kaznenog djela da se izriče za optuženika M. P. opće opasnom radnom i sredstvom, a za optuženika M. M. opće opasnim sredstvom iz nehaja, izazvao je opasnost za život i tijelo ljudi, a počinjenim kaznenim djelom je prouzročena smrt jedne osobe, u pravnoj oznaci djela na način da se izriče da su optuženik M. P. i optuženik M. M. radnjama opisanim u izreci prvostupanjske presude počinili kazneno djelo protiv opće sigurnosti teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 4. u vezi s čl. 215. st. 3. i st. 1. KZ/11 pa se temeljem čl. 222. st. 4. KZ/11 prihvaća po prvostupanjskom sudu izrečena kazna u trajanju od 1 godine za svakog koja se po odredbi čl. 55. KZ/11 zamjenjuje radom a opće dobro na slobodi na način da 1 dan zatvora zamjenjuje za 2 sata rada za opće dobro; da je u preostalom dijelu odbijena žalba drugooptuženika M. M. u cijelosti i u cijelosti žalba prvooptuženika M. P. i državnog odvjetnika te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu presuda potvrđuje,

 

- da su zakupodavac ugostiteljski obrt P. i zakupoprimac obrt za trgovinu u ugostiteljstvu S. 10. lipnja 2004. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora kojim su ugovorili da zakupodavac daje u zakup zakupoprimcu poslovni prostor u Š., u ukupnoj površini od 1 m2 za rad 1 aparata S. u ukupnoj površini od 2 m2 za 2 aparata S. a zakupodavac ne snosi nikakvu odgovornost za eventualne propuste proizašle iz obavljanja navedene djelatnosti zakupoprimca, da ugovor se sklapa na određeno vrijeme od 3 mjeseca i da stupa na snagu od dana potpisivanja, da mjesečna zakupnina za svaki poslovni prostor koji zauzima 1 aparata iznosi 100,00 kn sa PDV-om koju je zakupoprimac dužan plaćati zakupodavcu do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec te da za trajanja zakupa zakupodavac se obvezuje držati aparat S. u prodajnom prostoru trgovačkog centra,

 

- da je ugostiteljski obrt P. dao suglasnost za držanje aparata za zabavu S. ispred poslovnog objekta i da aparat zauzima 1 m2 prostora za čiji rad je potreban priključak na električnu energiju koju odobrava zakupodavac,

 

- da iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 14. lipnja 2005. kojeg vlasnik ugostiteljskog obrta P. nije potpisao proizlazi da se vlasnik prostora obvezuje da će vlasniku aparata osigurati prostor za smještaj aparata za zabavu vrste T. s. tipa S. u poslovnom prostoru na mjestu kojeg će ugovorne strane utvrditi sporazumno, da vlasnik aparata obvezuje se instalirati vrstu i tip aparata i vršiti zamjenu aparata prema interesu igrača i posjetitelja, vršiti redovno servisiranje i održavanje aparata, vršiti popravak neispravnog aparata ili omogućiti zamjenu istoga i da obavlja djelatnost u ugovorenom prostoru u propisano radno vrijeme poslovnog prostora, da se vlasnik prostora obvezuje da će predmetni aparat biti u uporabi ili uključen u struju za cijelo radno vrijeme poslovnog prostora, da će vlasnika obavijestiti o kvaru ili neispravnosti aparata, da će vlasnika obavijestiti o promjeni poslovanja poslovnog prostora, da u vrijeme trajanja ugovora neće postaviti drugi aparat drugog vlasnika i da će omogućiti svakodnevni pristup aparatu te da se ugovor sklapa na 3 mjeseca,

 

- da je rješenjem G. Š., Upravni odjel za stambeno-komunalne poslove od 16. lipnja 2005. naloženo obrtu trgovina i ugostiteljstvo S., S., da u roku od 3 dana od dana primitka tog rješenja ukloni pokretnu napravu – aparat za zabavu S. koji je postavljen na dijelu javne površine na nasuprot ulaza u caffe bar M. D. te da će u protivnom ukoliko obrt za trgovinu i ugostiteljstvo S. S., ne ukloni aparat ili ne zaključi ugovor o zakupu javnog prostora na navedenu namjenu za 2005. da će uklanjanje provesti prinudnim putem na trošak obrta za trgovinu i ugostiteljstvo S. S.,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka K. O., a koji sud prihvaća u cijelosti, proizlazi da je sila potrebna za prebacivanje poluge potiskivača iz zakočenog u otkočeni položaj i obrnuto relativno velika i da je nesporno mnogo veća od sile koju dijete mlađe od 5 godina može ostvariti svojim ručnim prstima, da su osi kotača povučene ispod ruba stroja za oko 8 cm zbog čega za otkočenje pojedinog kotača potrebno je podvući ruku (ili stopalo) ispod uređaja, uhvatiti polugu potiskivača, istu podignuti prema gore, koji postupak treba ponoviti za sva četiri kotača, pa da nije očekivano da se djeca u dobi pok. T. T. podvuku pod stroj i postupak otkočivanja stroja ponove na sva četiri kotača silom koju djeca te dobi ne mogu ostvariti rukom ili stopalom, da tehnički pri štetnom događaju kotači ili nisu bili ispravno zakočeni ili sami kotači nisu imali ispravne kočnice, da uređaj nije bio ispitan, nisu imali ispravne kočnice,

 

- da iz iskaza svjedoka R. B., a koji sud prihvaća u cijelosti, proizlazi da se iz kafića naziva L. u kojem su u trenutku štetnog događaja sjedili roditelji pok. T. T. ne može vidjeti mjesto na kojem je bio položen predmetni aparat za zabavu jer između tog kafića i mjesta štetnog događaja postoji jedan objekt u kojem se nalaze upravo dva kafića pod nazivom F. i S. tako da je aparat bio položen na jugu, odnosno jugoistoku a kafić L. se nalazi na sjevernom odnosno sjeverozapadnom dijelu pa da je kafić L. udaljen od njegovog kafića oko 50 metara,

 

- da iz iskaza svjedokinje T. S. (sestre prvotužitelja), a koji su prvog stupnja prihvaća u cijelosti, proizlazi da su kritične zgode tužitelji sjedili u kafiću naziva L. kao i da su tužitelji na svoje dijete pok. T. T. neizmjerno pazili i da tužitelji nemaju druge djece osim sada pok. T. T. koju su dobili nakon dugo vremena i uz dosta napora.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pozivom na odredbu iz čl. 12. st. 3. ZPP-a, smatra da je u pogledu postojanja kaznene odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženici oglašavaju krivim. Stoga prigovor prvotuženika glede promašene pasivne legitimacije smatra neosnovanim. U pogledu drugotuženika utvrđuje da je M. M. u trenutku štetnog događaja bio u radnom odnosu kod drugotuženika, vlasnika obrta za trgovinu i ugostiteljstvo S. i pravomoćnom presudom je proglašen krivim, pa je drugotuženik u smislu odredbe čl. 1061. ZOO/05 odgovoran za štetu koju je njegov radnik uzrokovao trećim osobama budući da u postupku nije dokazano da bi postojali razlozi koji isključuju odgovornost radnika. Stoga smatra dokazanim da su ispunjene pretpostavke za odgovornost poslodavca i to da su radnik i poslodavac u pravno relevantnom odnosu, da je radnik trećima prouzročio štetu radnjom koju je poduzeo u radu ili u vezi s radom i da ne postoje razlozi koji isključuju odgovornost radnika.

 

Pritom sud prvog stupnja otklanja i prigovor drugotuženika navodeći da obrt nema pravnu osobnost i ne može sudjelovati u pravnom prometu niti biti stranka u postupku već to može biti samo obrtnik kao fizička osoba koja obavlja obrta i koja za obveze iz obrta odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Naglašava da prestankom obrta ne prestaju obveze obrtnika nastale obavljanjem obrta, jer odjavom obrta fizička osoba koja je bivši obrtnik i dalje postoji i odgovara za obveze ranijeg obavljanja obrt čime odjava obrta nije osnova za oslobođenje odgovornosti za štetu nastalu u vezi djelatnosti obrta. Navedeno pravno argumentira pozivom na odredbu čl. 20. st. 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine" broj 49/03) i odredbe čl. 70. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 88/05).

 

Također sud prvog stupnja utvrđuje da su roditelji pok. T. T. sjedili u caffe baru L. iz kojeg se ne može vidjeti mjesto na kojem je položen uređaj za zabavu čime u trenutku nastanka štetnog događaja nisu imali potpuni nadzor nad trogodišnjom kćerkom, pa su doprinijeli da šteta bude veća nego li bi bila da su imali nadzor nad djetetom i to u omjeru od 30%.

 

Navedeno stajalište prvostupanjskog suda, u odnosu na okolnosti vezane uz nastanak štetnog događaja, te postojanje odgovornosti tuženika i suodgovornosti tužitelja, u cijelosti pravilnim prihvaća i ovaj sud, te nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima stranaka.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti bio vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženik oglašen krivim.

 

Prema tome, u konkretnom slučaju postoji vezanost parničnog suda za odlučne činjenice koje predstavljaju bitna obilježja predmetnog kaznenog djela.

 

Naime, pravilno zaključuje sud prvog stupnja da iz činjenice pravomoćno utvrđene kaznene odgovornosti prvotuženika koji je sukladno prethodnom usmenom dogovoru, preuzeo obvezu da nadzire rad uređaja, pa kada je sa njega skinuo zaštitnu ceradu, uređaj uključio u struju i tako pustio u rad, propustio je isti uređaj osigurati na način da zakoči kotače svjestan da je uređaj postavljen na opasnoj poziciji, na pločniku pod nagibom, u blizini deniveliranog udubljenja od 155 mm, pa da tako neosiguran uređaj predstavlja opasnost za osobe koje se nalaze u njegovoj blizini jer može pasti i nekoga ozlijediti, proizlazi i postojanje njegove građanskopravne odgovornosti za naknadu nastale štete tužiteljima, pa je slijedom toga u ovom parničnom postupku valjalo raspraviti i odlučiti jedino o prigovoru prvotuženika da su sami tužitelji djelomično doprinijeli nastanku štetnog događaja.

 

Prema tome drugotuženik je povjerio prvotuženiku nadzor i brigu za uređaj za zabavu marke T. s., pa je drugotuženik bio dužan nadgledati uređaj, zbog čega su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 176. st. 1. ZOO-a za odgovornost prvotuženika.

 

Naime, uređaj za zabavu sam po sebi ne bi predstavljao opasnu stvar. Međutim, u ovom slučaju šteta je uzrokovana uređajem za zabavu marke T. s., dimenzija  78 x 70 x 193 teškog 78 kg, koji je bio postavljen na  pločniku pod nagibom blizu deniveliranog udubljena od 155 mm, sve kada se u njegovoj neposrednoj blizini igraju djeca koja ga pomiču i guraju, pa takav uređaj koji nije osiguran na način da su zakočeni kotači, obzirom na svoja  svojstva u opisanim okolnostima predstavlja opasnu stvar.

 

Na žalbene navode prvotuženika, ukoliko se odnose na osporavanje pravilnosti utvrđenja suda prvog stupnja o postojanju njegove odgovornosti za naknadu štete tužiteljima iz predmetnog štetnog događaja, valja odgovoriti da takvi navodi nisu osnovani upravo zbog činjenice da je prvotuženik oglašen krivim pravomoćnom kaznenom presudom istog prvostupanjskog suda, pa je sukladno odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik, ovdje prvotuženik, oglašava krivim

 

Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je zaposlenik drugotuženika prouzročio trećoj osobi štetu, ovdje tužiteljima, pa oštećenici imaju pravo tražiti popravljanje štete od poslodavca.

 

U smislu odredbe čl. 170. ZOO/91 za štetu koji radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete osim ako dokaže da je  radnik u danim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Dakle sukladno odredbi čl. 170.s t. 1. ZOO-a poslodavac, u konkretnom slučaju drugotuženik objektivno odgovara za svog radnika time da se odgovornosti može osloboditi ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao upravo onako kako je trebalo da postupa. S obzirom na utvrđenja  prvostupanjskog suda da je radnik M. M. postupao protupravno – postavio uređaj na površinu pod nagibom u blizini deniveliranog udubljenja od  115 mm iako je bio svjestan da uređaj mora isključivo postavljati na ravnu podlogu, zbog čega  je pravomoćnom kaznenom presudom i proglašen krivim, proizlazi da su ispunjene pretpostavke za odgovornost  drugotuženika.

 

Prema tome drugotuženik odgovara tužitelju za nastalu štetu prema odredbi čl. 170. st. 1. ZOO/91 jer se radi o šteti koju je uzrokovao njegov radnik u vrijeme obavljanja radnog zadatka. Radnik drugotuženika u danim okolnostima nije postupao onako kako je trebalo i u tome  leži odgovornost drugotuženika kao poslodavca za štetu koju je njegov radnik  M. M. uzrokovao  trećima, u konkretnom slučaju tužiteljima.

 

Pravilno je sud prvog stupnja  prigovor  drugotuženika da je sklapanjem ugovora o prijenosu gospodarske cjeline, prijenosom cjelokupne aktive i pasive sa obrata S. vlasništvo S. D. kao prenositelja na trgovačko društvo D.i.  i. D., prestala  i  njegova odgovornost, ocijenio neosnovanim.

 

Naime, u smislu odredbe čl. 2. st. 1. Zakona o obrtu ("NN" br. 143/13, 127/19 i 41/20) obrt u smislu tog Zakona je  samostalno i trajno obavljanje dopuštenih  gospodarskih djelatnosti u skladu s čl. 8. tog Zakona od strane  fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, dok je obrtnik sukladno odredbi čl. 4. tog zakona fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz čl. 2. st. 1. ovog zakona u svoje ime i za svoj račun a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.

 

Odredbom čl. 36. st. 1. Zakona o obrtu propisano je da  obrtnik za obveze koje nastaju  u obavljanju obrta odgovara cjelokupnom svojom imovinom, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno zaključio  da  drugotuženik za obveze  prema tužiteljima odgovara  cjelokupnom svojom imovinom kao i svaka druga fizička osoba.

 

Nisu međutim osnovani prigovori tužitelja o nepostojanju pretpostavke za djelomično oslobođenje od odgovornosti tuženika kao ni prigovori tuženika o pogrešnom zaključku suda prvog stupnja o omjeru suodgovornosti tužitelja.

 

Naime,  utvrđeno je da su tužitelji kao roditelji time što su dijete od tri godine  ostavili bez nadzora odrasle osobe na udaljenosti iz koje ne mogu vidjeti mjesto na kojem je bio položen uređaj za zabavu,  time doprinijeli nastanku štetnog događaja u omjeru od  30% sve u smislu čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 177. st. 3. ZOO/91.

 

Uzimajući u obzir okolnosti nastanka predmetne nezgode, posebice činjenicu da su tužitelji u tom štetnom događaju potpuno neočekivano izgubili kćer i da nemaju druge djece, i ovaj sud smatra da bi iznos od 300.000,00 kn predstavljao primjerenu novčanu naknadu nematerijalne štete svakom od tužitelja za duševne boli koju trpe zbog smrti pok. T. T.. Notorno je da smrt djeteta za svakog roditelja je težak gubitak, uslijed kojeg zasigurno trpe duševne bolove koji su nemjerljivi, pa je dosuđena naknada samo određeni vid satisfakcije za duševne boli koje će trpjeti do kraja svog života.

 

Tako utvrđenu primjerenu novčanu naknadu tužiteljima za duševne boli zbog smrti kćerke, valjalo je umanjiti za postotak njihove suodgovornosti (30%) te tuženike obvezati da svakom od tužitelja isplate iznos od 210.000,00 kn.

 

Međutim, osnovano tuženici u žalbama ističu da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio ZOO/05 umjesto ZOO/91. Naime, ovaj sud smatra da obveza naknade štete općenito materijalne i nematerijalne se smatra dospjelom u trenutku nastanka štete.

 

U konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja, primjenjuju se odredbe ZOO/91, što je sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. ZOO/05. Zatezna kamata na dosuđenu naknadu nematerijalne štete primjenom odredbom čl. 277. st. 1. ZOO/91 teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena. To zbog toga jer pravična novčana naknada nematerijalne štete prilikom prouzročenja još ne predstavlja novčanu obvezu kao glavnicu (čl. 277. ZOO/91) izraženu brojem novčanih jedinica. Zato ni zatezne kamate po čl. 277. ZOO/91 ne mogu teći dok taj broj novčanih jedinica još nije određen, jer je taj broj novčanih jedinica određen tek prvostupanjskom presudom.

 

Sukladno navedenom tužiteljima ne pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos nematerijalne štete od dospjelosti, a koju su tužitelji u tužbi označili danom podnošenja tužbe (9. travnja 2008.), već od dana presuđenja (15. listopada 2015.).

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja, prvotuženika i drugotuženika odbiti, a kako je odlučeno u točki 1. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe prvotuženika i drugotuženika presuda suda prvog stupnja preinačena, a kako je odlučeno u točki 2. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

Okolnost da je prvostupanjska presuda preinačena samo u odnosu na  kamate na dosuđenu glavnicu, nema za posljedicu obvezu tužitelja da tuženicima naknade trošak žalbenog postupka, budući da su tuženici uspjeli u neznatnom dijelu zbog kojega nisu nastali posebni troškovi.

 

U Rijeci 13. svibnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Milena Vukelić-Margan

 

 

 

 

 

Općinskom sudu u Šibeniku

 

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja,