1               Poslovni broj: 22 Gž-2023/19-2

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-2023/19-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. P., OIB: ..., Z., zastupane po punomoćnici I. M. B., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj 55 P-5067/2015-39 od 26. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj 55 P-5067/2015-39 od 26. ožujka 2019. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila utvrđenje da je vlasnica k.č.br. 2737/11, vinograd i šuma, površine 259 čhv i k.č.br. 2737/12 vinograd i šuma površine 276 čhv, obje upisane u zk. ul. 1194 K.O. J., a što da je tuženica dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice u zemljišne knjige (točka I. izreke).

 

Ujedno je tužiteljica obvezana tuženici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.000,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine podredno, preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva glede nekretnina označenih kao k.č.br. 2737/11, vinograd i šuma, površine 259 čhv i k.č.br. 2737/12 vinograd i šuma površine 276 čhv, obje Z.U. 1194 K.O. J., i priznanje i trpljenje upisa tog prava, a temeljem dosjelosti.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina jer su se iste nalazile u društvenom vlasništvu pa da nije proteklo potrebno vrijeme posjedovanja.

 

Pritom se taj sud pozvao na odredbu članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 46/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) kojom je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari; da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe dosjelošću u vlasništvo stvar protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja; odnosno protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja ako je njegov posjed barem pošten; te da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od navedenog.

 

Nadalje, odredbu članka 160. stavak 1. ZV po kojoj vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnog za dosjelost.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je u Z.U. 1194 K.O. J. na z.k.č. 2737/11 vinograd i šuma površine 259 čhv i na z.k.č. 2737/12 vinograd i šuma površine 276 čhv, upisana Republika Hrvatska;

- da su iste nekretnine od 1960. godine bile upisane kao Općenarodna imovina pod upravljanjem Narodnog odbora Općine O. (Z-568/60); da su rješenjem Općinskog suda u Zaprešiću broj Z-4742/08 od 4. prosinca 2008. temeljem članka 362. stavak 3. ZV otpisane iz Z.U. 117 K.O. J. u Z.U. 1194 K.O. J. za korist Republike Hrvatske;

- da je u P.L. 190 K.O. J. na nekretninama k.č. 2737/11 vinogad i šuma, D. površine 932 m2 i k.č. 2737/12 vinograd i šuma D. površine 993 m2, kao posjednik evidentirana Š. G. r. K., J.;

- da je k.č. 2737/11 u reviziji katastarske Općine J. 1962. godine upisana u posjedovni list br. 120 na ime J. C. te je rješenjem Ureda broj 936/819/69 prenesena u posjedovni list broj 190 na ime M. G., J. 535; dok je k.č. 2737/12 u istoj reviziji upisana u posjedovni list br. 358 na ime S. K. I., J. 522, a neutvrđene godine prenesena je u posjedovni list 190 na ime sadašnje korisnice Š. G. r. K., J., kao i k.č. 2737/11;

- da je pogodnicom zaključenom 20. ožujka 1969. između J. C. iz J.,  kbr. 19. kao prodavatelja i M. G. i Š. G., oboje iz J., kbr. 535 kao kupaca, prodavatelj prodao kupcima nekretnine zvane D. u naravi šuma i vinograd u površini od 280 čhv, a kako je prodavatelj to uživao time da se isti obvezao da će kada to bude potrebno potpisati kupoprodajni ugovor po prijenosu prodanih nekretnina na ime kupaca, a po njihovom vlastitom zahtjevu (dalje: Pogodnica);

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Samoboru broj O-512/99 od 21. srpnja 1999. iza pok. M. G., raspoređeno među ostalim, i vanknjižno vlasništvo nekretnina upisanih u posjedovni list br. 190. K.O. J. i to k.č. 2737/11, vinograd D. površine 3 ar i 24 m2 i k.č. 2737/12 šuma-D. površine 6 ar i 8 m2, a koje je naslijedila Š. G., rođ. K., kći S.;

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Novom Zagrebu broj O-1771/15 UPP/OS-157/15 od 21. srpnja 2015. iza pok. Š. G., rođ. K., nekretnine upisane u prijepis posjedovnog lista broj 190 K.O. J. i to k.č. 2737/11 vinograd površine 324 m2 i šuma površine 608 m2, D., ukupne površine 932 m2 i k.č. 2737/12, vinograd površine 324 m2 i šuma površine 669 m2, D., ukupne površine 993 m2 naslijedila tužiteljica B. P.;

- da iz iskaza svih svjedoka proizlazi da je tužiteljica zajedno sa svojim prednicima majkom Š. G. i bakom K. K. u nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina 30 i više godina te da iste koristi i posjeduje na način da obrađuje vinograd, a koje da su iste stekle kupnjom;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je južni dio k.č. 2737/11 u naravi vinograd u površini od 335 m2 dok je preostali dio u naravi šuma; dok je južni dio k.č. 2737/12 u naravi vinograd u površini od 356 m2 dok je preostali dio u naravi šuma; te su čestice položene neposredno jedna uz drugu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su predmetne nekretnine u trenutku kada tužiteljica tvrdi da su njeni prednici stupili u posjed (1969. godine), bile u režimu društvenog vlasništva te da su primjenom odredbi ZV o pretvorbi društvenog vlasništva postale vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Pritom taj sud navodi da je odredbom članka 388. stavak 2. ZV propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.; dok je odredbom članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91.; dalje: ZOVO) bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu time da je ta odredba stavljena van snage 8. listopada 1991.

 

Predmetne nekretnine da po svojoj kulturi i po namjeni evidentiranoj u katastru i zemljišnoj knjizi u pretežitom dijelu predstavljaju šumu, a šumom se smatra zemljište koje je obraslo šumskim drvećem na površini većoj od 10 ari odnosno na površini od 0,1 ha i većoj, pa prvostupanjski sud smatra da prema vještvu predmetne nekretnine čine jednu cjelinu i koriste se jednim dijelom kao vinograd, a ostatak kao šuma i to u površini od 1.234 m2, dakle preko 10 ari te da iste predstavljaju i pravnu cjelinu u smislu odredbe članka 19. stavak 4. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17; dalje: ZZK) te se imaju smatrati jednom nekretninom u smislu odredbe članka 9. stavak 1. ZV budući su upisane u isti zemljišnoknjižni uložak.

 

Da nije bilo moguće dosjelošću stjecanje prava vlasništva na šumama i šumskom zemljištu kako prema odredbi članka 49. stavak 2. Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 20/77; dalje: ZŠ/77) tako i prema odredbi članka 55. stavak 2. Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 54/83, 5/84, 32/87, 47/89, 41/90, 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93; dalje: ZŠ/83).

 

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. siječnja 2000. broj U-I-374/1988 ukinuta je odredba članka 55. stavak 2. ZŠ/83 pa da je od objave navedene odluke u „Narodnim novinama“ dana 21. siječnja 2000. sukladno članku 53. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99.) omogućeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću i na ovim nekretninama.

 

Stoga taj sud temeljem citiranih odredbi i utvrđenih činjenica, zaključuje da je posjed prednika tužiteljice do 8. listopada 1991. bez pravnih posljedica za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, ali i nakon 8. listopada 1991. sve do 21. siječnja 2000.

 

U odnosu na kvalitetu posjeda i to zakonitost istoga, taj sud smatra da tužiteljica nije dokazala da su M. i Š. G. imali valjani pravni temelj jer je Pogodnica zaključena devet godina nakon što je z.k.č. 2737/11 K.O. J. već uknjižena kao Općenarodna imovina, a iz Pogodnice da se ne može na nedvojben način utvrditi odnosi li se zaista na z.k.č. 2737/11 K.O. J. budući je navedena površina od 250 čhv a što da ne odgovara površini evidentiranoj u zemljišnoj knjizi i katastru.

 

Glede pak, zakonitosti posjeda na z.k.č. 2737/12 K.O. J. da niti iz jedne isprave ne proizlazi osnovanost navoda u tužbi da je prednica tužiteljice, K. K. stupila u posjed iste kao niti pravo na posjed K. K. odnosno S. K. kojeg je prema navodima u tužbi naslijedila K. K. rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Donjoj Stubici O-250/91 od 4. listopada 1991. Navedeno rješenje do zaključenja glavne rasprave da nije dostavljano u spis. Nadalje iz dokumentacije da nije vidljivo temeljem čega je predmetna čestica ušla u ostavinu iza pok. Š. G., prednice tužiteljice. Čak i da je tužiteljica dostavila dokaz o stjecanju navedene nekretnine nasljeđivanjem, nasljeđivanje prednika koji nisu bili vlasnici sporne nekretnine, ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani temelj posjedovanja nekretnine odnosno ne predstavlja pravnu osnovu koja bi tužiteljici odnosno njezinim prednicima davala pravo na posjed.

 

Imajući u vidu iskaze svjedoka, da tužiteljica ili njezini prednici posjed predmetnih nekretnina nisu stekli silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja niti da je tužiteljica kao nasljednica imala razloga posumnjati da joj ne pripada pravo na posjed, ocjena je tog suda da je njezin posjed pošten pa imajući u vidu da je vrijeme potrebno za dosjelost počelo 21. siječnja 2000. to da od 21. siječnja 2000. do podnošenja tužbe nije protekao potreban rok iz članka 159. stavak 3. i stavak 4. ZV od četrdeset godina.

 

Za sada se ne mogu prihvatiti kao pravilna sva činjenična utvrđenja i zaključak prvopstupanjskog suda.

 

Prije svega, nema mjesta zaključku suda da su prijeporne nekretnine samom činjenicom da se nalaze u istom Z.U. ujedno i pravna cjelina. Ovo stoga jer je prema odredbi članka 2. stavak 1. ZZK zemljište u smislu tog Zakona dio zemljine površine koji je u katastru zemljišta označen posebnim brojem i nazivom katastarske općine u kojoj leži (katastarska čestica); dok se prema odredbi članka 19. ZZK pojedinačna nekretnina kao objekt pravnih odnosa može sastojati od jednog ili više zemljišta, a kad se nekretnina sastoji od više zemljišta, ta su zemljišta pravno sjedinjena u jedno zemljišnoknjižno tijelo i upisana su u isti zemljišnoknjižni uložak.

 

Kod okolnosti da su u Z.U. 1194, upisane nekretnine označene i kao put, i kao oranica i kao šuma i kao vinograd i dr., to proizlazi da su iste različito opterećene glede ograničenja vlasništva (a člankom 19. stavak 3. ZZK propisano je da će se više katastarskih čestica koje u istoj katastarskoj općini pripadaju istomu vlasniku spojiti u jedno zemljišnoknjižno tijelo kad to vlasnik zatraži, ako one nisu različito opterećene i ako glede ograničenja vlasništva nema nikakve razlike ili ako se istodobno sa spajanjem uklone sve prepreke koje smetaju spajanju) pa se tako ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da predmetne nekretnine predstavljaju jedinstvenu pravnu cjelinu glede kojih promjena nije moguća, a ni u pogledu utvrđenja dopuštene površine.

 

Nedvojbenim je tijekom postupka proizašlo da su tužiteljica i njeni prednici u posjedu prijepornih nekretnina u dijelu na kojemu se nalazi vinograd dok o dijelu na kojemu se nalazi šuma svjedoci nisu iskazivali o načinu vršenja posjedovnih čini. Posjednik stječe samo onoliko koliko je posjedovao (quantum possessum tantum praescriptum).

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev x 311/2018-2 od 30. listopada 2018. naveo: „Stoga, s obzirom da su tužitelji, koji su (pravomoćno) stekli pravo vlasništva na geometrijski odijeljenim dijelovima predmetnih nekretnina na temelju zakona (koji dijelovi jasno određuju predmet vlasničke zaštite, te na kojima tako stečeno pravo vlasništva predstavlja pojedinačno određenu stvar) ovlašteni ishoditi upis tako stečenog prava u zemljišnim knjigama, ....drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.... .... pogrešno zaključujući da predmet upisa knjižnog prava ne mogu biti posebni geometrijski odijeljeni dijelovi nekretnine.“

 

Da bi predmet raspolaganja u pravnom prometu bila pojedina katastarska čestica prema odredbi članka 19. stavak 4. ZZK treba se u zemljišnim knjigama promijeniti sastav zemljišnoknjižnog tijela otpisom i pripisom katastarskih čestica sukladno odredbama članka 145. do 162. ZZK, ali ako se radi o geometrijski odijeljenom dijelu zemljišta odnosno katastarske čestice, potrebno je provesti postupak diobe te čestice, parcelacijom formirati novu česticu i za česticu dobivenu diobom provesti postupak otpisivanja i pripisivanja.

 

Kod originarnog stjecanja prava vlasništva na dijelu takve nekretnine koje se kao takvo utvrđuje sudskom presudom međutim, nije potreban nikakav parcelacijski i geodetski elaborat potvrđen od nadležnog ureda za katastar, te tužbeni zahtjev može glasiti na dio nekretnine označen u skici vještaka geodete slovima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev x1075/12 od 29. siječnja 2014.).

 

Slijedom navedenog, kod iskazivanja svjedoka da su tužiteljica i njeni prednici obrađivali vinograd, nije razjašnjeno njeno možebitno pravo vlasništva na tim dijelovima utuženih nekretnina.

 

Nadalje, glede vremena dosijedanja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 291/2014-2 od 17. travnja 2018. naveo: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, itd., dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.“ Isto i u odluci broj Rev-2776/16-2 od 29. siječnja 2019.

 

Već iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženica nije postala vlasnica predmetnih nekretnina primjenom propisa o šumama već da je uknjižba izvršena temeljem odredbe članka 1. i 5. Uredbe o uknjiženju prava vlasništva na državnoj imovini od 30. lipnja 1947. jer da se radilo o zemljišnoj zajednici općine J., a o čemu sud prvog stupnja nije vodio računa.

 

Zakon o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom („Narodne novine“, broj 36/47, 51/58 i 13/87) u odredbi članka 1. određuje da takve nekretnine postaju općenarodna imovina, odnosno kasnije društveno vlasništvo koje se temeljem odredbe članka 362. stavak 3. ZV pretvara u vlasništvo Republike Hrvatske, a temeljem koje odredbe je prema tvrdnji tuženice i nalaženju suda izvršen upis vlasništva iste (dakle, ex lege).

 

Zakon o proglašenju se međutim, nije odnosio na ona zemljišta koja su na osnovi provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941.

 

Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za Z.U. 117 (list 56-85 spisa) proizlazi da je 1907. godine upisano vlasništvo Zemljišne zajednice J. a prije Imovne općine J., među inim, na z.k.č. broj 2737 šuma i pašnjak, da su provođene diobe, spominje se i prezime C., ali zbog nečitljivosti priloženog preslika nije razvidno kada je i temeljem čega došlo do cijepanja z.k.č. br. 2737 u podčestice (posebice utužene) time da i za neke susjedne nekretnine koje su također prema nalazi i mišljenju vještaka u naravi šuma (npr. z.k.č. 2737/154) proizlaze da su vlasništvo fizičkih osoba.

 

Odredba članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

 

Pravo na pravično (pošteno) suđenje posebno se treba imati u vidu u sporovima u kojima je jedna strana nepobitno slabija ne samo zbog odnosa fizička osoba - država, već i zbog šume pravnih propisa, čak i kontradiktornih a koje propise je donosila država, ali koje propise jasno i argumentirano mora protumačiti sud.

 

Za navesti je da u svakoj parnici sud raspravlja određeni odnos među parničnim strankama i spor o pravu odnosno, o obvezi koji nastaje iz tog odnosa, te da pravilna presuda pretpostavlja jasan i pouzdan sud o postojanju pravnog odnosa i određenog prava odnosno obveze iz tog odnosa.

 

To se postiže kada sud istinito utvrdi činjenični i pravni osnov za postojanje prava o kome se vodi spor na način da mora za osnov prava u tijeku raspravljanja, kao i za osnov suđenja uzeti određeno pravno pravilo materijalnog prava, pa u skladu s njim pravilno raspraviti i utvrditi činjenice važne za postojanje prava i potom, na osnovu tako raspravljenog i istinito utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odgovarajućeg pravnog pravila, obrazloženo suditi o pravu koje je predmet spora u parnici, a što sud ovdje nije učinio.

 

Iz svega navedenog proizlazi da zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava nije pravilno i potpuno razjašnjeno (članak 355. ZPP), pa se stoga ne može ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava, slijedom čega je valjalo uvažiti žalbu tužiteljice i ukinuti pobijanu presudu temeljem odredbe članka 370. ZPP.

 

U nastavku postupka, sud će prvog stupnja postupiti kako je naprijed upućen te potom donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku kojom će odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

 

U Splitu, 13. svibnja 2020.