- 1 -              Rev 3568/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3568/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. P. iz T., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik P. V., odvjetnik u O., protiv tuženika C. t. d.o.o. P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica D. H., odvjetnica u Z., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-145/2018-2 od 5. srpnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-537/2016-22 od 31. siječnja 2018., u sjednici održanoj 13. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice N. P. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"Tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I/ Utvrđuje se da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika, C. T. d.o.o. za trgovinu, P., ..., OIB:..., od 30. travnja 2013. godine tužiteljici N. P. iz T., ..., OIB: ..., nedopuštena, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

II/ Utvrđuje se sudski raskid Ugovora o radu na određeno vrijeme, sklopljenog između tuženika i tužiteljice dana 31. listopada 2012. godine, s danom 11. svibnja 2013. godine, te je tuženik C. T. d.o.o. za trgovinu, P., ..., OIB:... dužan tužiteljici N. P. iz T., ..., OIB:..., naknaditi štetu sudskog raskida Ugovora o radu u iznosu od 59.493,00 kuna bruto, sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za pet postotnih poena, koja teče od 12. svibnja 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine, pa sve do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

III/ Nalaže se tuženiku, da tužiteljici naknadi prouzročene parnične troškove, sve u roku od osam dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

odbija se u cijelosti kao neosnovana.

 

Nalaže se tužitelju, tuženiku naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kuna (jedanaest tisuća dvjestopedeset kuna), sve u roku od osam dana."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu suda drugog stupnja i presudu suda prvog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude, nije postupio u skladu s uputom drugostupanjskog suda navedenom u odluci broj Gž-956/2015-2 od 23. lipnja 2016. kojom je ukinuta ranija prvostupanjska presuda, zbog čega da je u postupku učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u vezi s čl. 377. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 377. st. 1. ZPP prvostupanjski sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. U odluci Županijskog suda u Osijeku broj Gž-956/2015-2 od 23. lipnja 2016. kojom je ukinuta ranija prvostupanjska presuda (list 175-178 spisa) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazano je prvostupanjskom sudu da će u ponovljenom postupku upotpuniti postupak te otkloniti nedostatke navedene u odluci nakon čega će donijeti novu odluku uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Suprotno navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je u cijelosti postupio po uputi drugostupanjskog suda jer je u ponovljenom postupku saslušao svjedoke, dopunski saslušao parnične stranke i izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu pri čemu je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ocijenio sve izvedene dokaze, na način da je svaki dokaz ocijenio zasebno, odnosno sve dokaze u njihovoj ukupnosti, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tužiteljica.

 

Nadalje, pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, izreka presude nije nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude te presuda ne sadržava nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, tako da nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

 

U odnosu na navode tužiteljice kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i izvodi drugačije činjenične zaključke od zaključaka nižestupanjskih sudova što u suštini predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, valja odgovoriti da se prema odredbi čl. 385. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer ovaj sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu te da radni odnos tužiteljici nije prestao kao i zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je 30. travnja 2013. tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici na radnom mjestu voditeljice maloprodaje PC O.,

 

- da je tijekom postupka (uvidom u sklopljeni ugovor o radu, saslušanjem svjedoka i ispisom dokumenata za mjesec travanj 2013.) utvrđeno da je tužiteljica obavljala poslove voditelja maloprodaje u PC O. prema sklopljenom ugovoru o radu te da nije bila raspoređena na radno mjesto voditelja veleprodaje (a kako navodi u tužbi),

 

- da je tužiteljica od početka radnog odnosa kod tuženika izdavala robu kupcima na malo putem ručno pisanih otpremnica, bez izdavanja računa i naplate robe te da navedene otpremnice nisu zavedene u poslovne knjige tuženika, kao i da su i drugi radnici u maloprodaji izdavali robu na ručne otpremnice,

 

- da iz zapisnika o uzimanju izjave tužiteljice N. P. od 26. travnja 2013. (koji je tužiteljica potpisala i na koji nije imala nikakvih primjedbi) proizlazi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditelja maloprodaje PC O., da je upoznata sa izdavanjem robe putem ručnih otpremnica te da se to radilo od samog početka, da nije bila upoznata s time da ne smije izdavati robu na ručne otpremnice te da joj nije poznato da ručna otpremnica nije vjerodostojan dokument, niti je to provjeravala,

 

- da iz Odluke o izvanrednom popisu i imenovanju popisne komisije od 26. travnja 2013. proizlazi da je na temelju Zakona o računovodstvu član uprave tuženika donio navedenu Odluku radi utvrđivanja stanja imovine, obveza, potraživanja i usklađivanja knjigovodstvenog stanja sa stvarnim stanjem,

 

- da je inventurna komisija dana 30. travnja 2013. utvrdila inventurni manjak u iznosu od 63.428,58 kuna, inventurni višak u iznosu od 46.174,64 kuna te da razlika inventurnog manjka i inventurnog viška iznosi 17.253,94 kuna.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja ocijenio je da je tužiteljica kao voditeljica maloprodaje PC tuženika bila ovlaštena i dužna poduzimati sve mjere za uspješno i zakonito postupanje tuženika, prema dobrim gospodarskim običajima, programima rada i mjesečnim financijskim planovima u skladu s odredbama Ugovora o radu, što nije učinila, te kako nije izvršavala povjerene poslove u skladu sa zakonom, općim aktima poslodavca te odredbama čl. 15. i čl. 16. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom ("Narodne novine", broj 133/12 i 115/16) kojima je uređen način izdavanja računa, to prvostupanjski sud nalazi neosnovanim zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a s tim u vezi i zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i naknadom štete zbog sudskog raskida radnog odnosa.

 

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužiteljice i potvrdio presudu suda prvog stupnja pri čemu je u odnosu na iskaze svih svjedoka saslušanih u postupku naveo razloge zbog kojih je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom dokaza iskazu određenog svjedoka poklonio vjeru, odnosno razloge zbog kojih prvostupanjski sud iskaz određenog svjedoka nije mogao uzeti kao vjerodostojan u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

 

U navedenoj situaciji drugostupanjski sud prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu obzirom da tužiteljica kao voditeljica maloprodaje nije poduzimala mjere za zakonito postupanje poslovnog centra tuženika, a što je kao odgovorna osoba bila dužna zbog čega da je tužiteljica tim i takvim postupanjem (izdavanjem robe na rukom pisane otpremnice bez izdanog računa) počinila osobito teške povrede radne obveze uslijed kojih je tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u tužiteljicu, te da je tuženik dokazao, da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa između stranaka nije moguć u smislu odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14).

 

S tim u vezi navod tužiteljice da je poslodavac prije donošenja odluke o otkazu nije pozvao na iznošenje obrane zbog čega da je odluka o otkazu nezakonita, drugostupanjski sud ocjenjuje neodlučnim u situaciji kada je poslodavac utvrdio da je tužiteljica činila kontinuirano osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, tako da nije bilo opravdano od poslodavca očekivati da tužiteljici omogući iznošenje obrane te da je neovisno o tome tužiteljici kroz davanje izjave od 26. travnja 2013. i kroz zahtjev za zaštitu prava, ipak omogućeno iznošenje obrane.

 

Neosnovano tužiteljica ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 20. lipnja 2013., propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Navedena zakonska odredba propisuje najteži oblik prestanka radnog odnosa (bez poštivanja otkaznog roka), jer se odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu može donijeti samo u izuzetnom slučaju kada zbog grubog kršenja obveze iz radnog odnosa, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima, da je prema sklopljenom ugovoru o radu tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu voditeljice maloprodaje PC tuženika te da je prema opisu radnog mjesta voditelja maloprodaje tužiteljica bila odgovorna u poduzimanju mjera za zakonito poslovanje tog poslovnog centra, a da je tijekom postupka utvrđeno da je izdavala robu na ručno pisane otpremnice, bez izdavanja računa i naplate robe te da navedene otpremnice nisu zavedene u poslovne knjige tuženika, dakle, da nije poduzimala mjere za zakonito poslovanje poslovnog centra tuženika, a što je kao odgovorna osoba bila dužna, u okolnostima konkretnog slučaja, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud, da je tužiteljica navedenim postupanjem počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje je poslodavac izgubio povjerenje u tužiteljicu.

 

Naime, ugovor o radu, zbog svog trajanja i trajnih obveza koje nastaju za stranku iz tog ugovora pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i radnika. Stoga u situaciji kada je tuženik kao poslodavac uslijed osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa (izdavanja robe na ručno pisane otpremnice bez izdavanja računa i naplate robe te nepoduzimanja mjera za zakonito poslovanje poslovnog centra tuženika) izgubio povjerenje u tužiteljicu kao radnicu, navedena okolnost predstavlja razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

 

U odnosu na navode tužiteljice da joj unatoč utvrđenju drugostupanjskog suda nije omogućeno iznošenje obrane, valja navesti da je odredbom čl. 111. st. 2. ZR-a propisano da je poslodavac prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

U ovoj pravnoj stvari je pravilno ocijenjeno da pravo tužiteljice na obranu nije povrijeđeno, jer je tužiteljica svoju obranu iznijela po primitku odluke o izvanrednom otkazu u zahtjevu za zaštitu prava kao i tijekom postupka s time da je obrana tužiteljice ocijenjena neosnovanom.

 

Zato sama činjenica da tuženik nije omogućio tužiteljici obranu prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu, s obzirom da je kasnija obrana tužiteljice ocijenjena neosnovanom nije imala utjecaja na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, propust poslodavca da omogući radniku iznošenje obrane pravno je relevantan samo u slučaju ako otkaz ugovora o radu ne bi uslijedio da je tužitelju omogućena obrana, a to u ovoj pravnoj stvari nije slučaj.

 

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje tužiteljica ukazuje u reviziji, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 13. svibnja 2020.