- 1 -              Rev 3426/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3426/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko upravni odjel, protiv tuženika J. K. i D. K., oboje iz S., M., koje zastupa punomoćnica V. Č., odvjetnica u S., radi otkaza stanarskog prava, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-560/19-2 od 26. veljače 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Ps-183/17-12 od 27. studenoga 2018., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-560/19-2 od 26. veljače 2019. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je otkaz stanarskog prava te je naloženo tuženicima da isele iz stana u S., ukupne površine 78 m2 te da isti stan slobodan od osoba i stvari predaju na raspolaganje tužiteljici u roku od 15 dana (točka I. izreke). Tuženici su obvezani naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 8.000,00 kn (točka II. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev je odbijen (točka I. izreke), a tužiteljici je naloženo naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka iznosu od 10.500,00 kn (točka II. izreke).

 

              Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 8. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, a sadržajno ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 230. st. 1. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određeno navedenih u reviziji te je utvrđeno postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. i čl. 230. st. 1. ZPP-a.

 

              Predmet spora je zahtjev za otkaz stanarskog prava na stanu u S., ukupne površine 78 m2, zbog nekorištenja stana duže od šest mjeseci neprekidno te zahtjev da taj stan, slobodan od stvari i osoba, tuženici predaju na raspolaganje tužiteljici.

 

              U postupku pred prvostupanjskim sudom, u bitnome, je utvrđeno:

 

              - da je tužiteljica davatelj stana na korištenje, a da su tuženici nositelji stanarskog prava,

 

              - da su tuženici napustili predmetni stan u ožujku 1992. te da od tada više ne koriste taj stan, a da u stanu stanuje A. P. sa svojom obitelji,

 

              - da su tuženici trajno prestali koristiti predmetni stan jer su se vratili u G. odakle su rodom, a da su neživotni i nelogični navodi tuženika da su 10. ožujka 1992. otišli u G. kako bi posjetili bolesnog rođaka i jer nisu imali novaca za hranu te da se nisu mogli vratiti u S. zbog ratnih događanja,

 

              - da se ni djeca tuženika nisu vraćala u S. (kći studirala u B., a sin bio na brodu odnosno u to vrijeme u N.),

 

              - da su tuženici trajno napustili Republiku Hrvatsku, a da je navod tuženika da se u S. nisu mogli vratiti jer je cesta G. - L. bila zatvorena, nelogičan i nestvaran, jer ukoliko je cesta i bila zatvorena, da postoji niz drugih alternativnih pravaca sjevernije i južnije od G. kojima su se mogli vratiti u S.,

 

              - da su tuženici sa susjedima održavali kontakte putem telefona te da su imali saznanja  da su u svibnju ili lipnju te iste godine u stan uselili njima nepoznati ljudi,

 

              - da su, ukoliko su se namjeravali vraćati, tuženici mogli poduzeti odgovarajuće mjere i aktivnosti odnosno angažirati odvjetnika koji bi ih zastupao u postupku smetanja posjeda ili vraćanja stana.

 

              Pošavši od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je primjenom čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93, dalje: ZSO) prihvatio tužbeni zahtjev.

             

              Drugostupanjski sud je ocijenio da prvostupanjski sud nije imao u vidu preostali dio odredbe čl. 99. ZSO-a kao i da je taj sud počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, jer nije iznio sadržaj brojnih dokaza koje je pregledao niti utvrdio činjenice koje su rezultat izvedenih dokaza.

 

              Prema odredbi čl. 99. ZSO-a stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju, prestanu koristiti stan duže od šest mjeseci (st. 1.). Otkaz stanarskog prava prema odredbama st. 1. toga članka ne može se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga što se nalazi na liječenju, izvršavanju vojne obaveze ili zbog drugih opravdanih razloga (st. 2.). Smatrat će se da stan nije korišten neprekidno i kada stanar samo povremeno navraća u stan, kad je cijeli stan dao na korištenje podstanarima ili kad cijeli stan koristi osoba koja nije član porodičnog domaćinstva stanara (st. 3.).

 

              Drugostupanjski sud je, primjenom odredbe iz čl. 373.a ZPP-a, uzeo u obzir isprave odnosno ocijenio pisane dokaze kao i iskaze saslušanih svjedoka te utvrdio da su tuženici iz razloga neimaštine te potrebe da posjete bolesnog rođaka u G. izbivali iz stana, a da kod tuženika nije postojala odluka o trajnom napuštanju svog doma u kojem su sve ostavili (osobne stvari, namještaj, slike, dokumenti idr.) te da su zadržani u izbivanju iz stana dužem od šest mjeseci zbog nemogućnosti povratka u stan iako su željeli u tom stanu nastaviti stanovati i koristiti ga kao svoj dom, a da u prilog tome govori i činjenica da je tuženik D. K. podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva.

 

              Ocjenu o nemogućnosti povratka tuženika u stan drugostupanjski sud je donio na temelju informacije Opštinske boračke organizacije G. od 29. lipnja 2018. pod poslovnim brojem 17/2018-06-29. Na temelju te isprave utvrđeno je da je prestala svaka komunikacija između L. i G. polovinom i krajem ožujka 1992., da je G. bio blokiran grad polovinom ožujka 1992., da je postojala odluka civilnih vlasti o zabrani izlaska iz grada svog stanovništva, osim majki s malom djecom koje su mogle ići prema B. L. te da je rat na prvim borbenim linijama na granici L. i G. počeo već 2. travnja 1992. i trajao do 27. srpnja 1995.

 

              Pošavši od navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zaključio da su tuženici dokazali da iz opravdanih razloga nisu koristili stan duže od šest mjeseci te da, stoga, nisu ispunjene pretpostavke za otkaz stanarskog prava. Stoga je preinačio prvostupanjsku presudu i primjenom odredbe čl. 99. ZSO-a tužbeni zahtjev odbio.

 

              U reviziji se osnovano ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. i čl. 230. st. 1. ZPP-a.

 

              Naime, drugostupanjski sud zaključak o nemogućnosti povratka tuženika u predmetni stan temelji na informaciji Opštinske boračke organizacije G. od 29. lipnja 2018. smatrajući da taj pisani dokaz predstavlja javnu ispravu.

 

              Osnovano revidentica osporava dokaznu snagu informacije Opštinske boračke organizacije G. od 29. lipnja 2018. tvrdnjom da tu potvrdu nije izdalo mjerodavno državno tijelo koje bi bilo ovlašteno izdavati potvrde o određenim činjenicama.

 

              Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZPP-a isprava koju je propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

 

              Prema ocjeni ovog suda, potvrda koju je izdala Opštinska boračka organizacija G. nije isprava koja je izdana sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZPP-a, pa stoga ne predstavlja javnu ispravu.

 

              Drugostupanjski sud je, ocjenjujući pitanje mogućnosti povratka tuženika u predmetni stan, dao preveliko značenje informaciji Opštinske boračke organizacije G. od 29. lipnja 2018., pogrešno smatrajući da taj pisani dokaz predstavlja javnu ispravu, a zanemario je općepoznatu činjenicu da su tuženici, ukoliko je cesta G. - L. i bila zatvorena, mogli koristiti alternativne pravce odnosno odgovarajuće prometne koridore preko kojih se u vrijeme ratnih zbivanja odvijala civilna komunikacija, čime je pogrešno primijenio odredbu čl. 8. i čl. 230. st. 1. ZPP-a.

 

              Budući da je pogrešna primjena odredbe čl. 8. i čl. 230. st. 1. ZPP-a bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Stoga je pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.