1

Poslovni broj: Gž-1805/2019-3

 

Poslovni broj: Gž-1805/2019-3

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja D. V., iz V., OIB:… i tužitelja J. B., iz V., OIB:…, obojica odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom ureda D. V. i J. B. iz V., protiv tuženika M. d.o.o. iz V., OIB:…, zastupanog po punomoćniku H. P., odvjetniku u V., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Povrv-26/2019-12 od 11. listopada 2019., na nejavnoj sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Povrv-26/2019-12 od 11. listopada 2019. godine:

- potvrđuje u točki I izreke u dijelu u kojem je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. M. iz V. broj Ovrv-3/2019 od 14. siječnja 2019. godine za iznos od 647.500,00 kn (slovima: šesto četrdeset sedam tisuća petsto kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 24. siječnja 2019. godine do isplate te u točki II izreke,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je na iznos glavnice dosuđena zakonska zatezna kamata za vremenski period od 5. do 23. siječnja 2019. godine na način da se u tom dijelu ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. M. iz V. broj Ovrv-3/2019 od 14. siječnja 2019. godine.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I izreke održao u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. M. iz V., poslovni broj Ovrv-3/2019 od 14. siječnja 2019. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljima plati iznos od 647.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. siječnja 2019. godine do isplate, a u točki II izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kn.

Protiv presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik dana 21. listopada 2019. godine zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da istu preinači tako da ukine sporni platni nalog i odbaci tužbu.

Odgovor na žalbu nije dan.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Postupak je pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku koji je svojim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave naložio tuženiku da tužiteljima isplati iznos od 647.500,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima.

Tuženik je kao ovršenik podnio prigovor u kojem osporava osnovu i visinu, ističe prigovor presuđene stvari, jer da je navedeno potraživanje dosuđeno presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-127/17 od 6. studenoga 2018. godine u dijelu u kojem je naloženo drugotuženiku H. A. R. H. d.o.o. platiti troškove postupka u iznosu od 665.623,00 kn.

Postupak je nastavljen u parnici u kojoj je tuženik istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije jer je račun na kojem se temelji prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave izdao Zajednički odvjetnički ured V. i B., koji ga je zastupao. Naveo je da prema pismenim i usmenim sporazumima koje je tuženik sklapao sa Zajedničkim odvjetničkim uredom nije bila predviđena mogućnost naplate troškova prije naplate glavnog potraživanja za sva poduzeća, osobito jer je tuženik u blokadi i ima dug od sedam milijuna kuna, pa ne može platiti troškove prije nego što naplati svoje potraživanje. Istaknut je i prigovor zastare za radnje koje su tužitelji obavili zastupanjem tuženika za vrijeme do 10. prosinca 2015. godine budući je prijedlog za ovrhu kod javnog bilježnika zaprimljen 14. siječnja 2019. godine.

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio, a što među strankama nije bilo sporno, da su tužitelji kao odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. V. i J. B. iz V., po valjanoj punomoći izdanoj od tuženika bili ovlašteni zastupati tuženika u predmetu koji se vodio kod Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima, pod poslovnim brojem P-384/5, u kojem je tuženik kao tužitelj tužio N. G. i H. A. R. H. d.o.o. (ranije H. L. K. d.o.o. Z., dalje: H.) radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama i isplate temeljem ulaganja u iznosu od  4.488.203,12 kn, u kojem postupku su presudom broj P-384/15-73 od 4. studenoga 2016. godine odbijeni tužbeni zahtjevi u odnosu na N. G., a u odnosu na H. odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva, a usvojen u odnosu na isplatu. Navedena presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-128/17-5 od 6. studenoga 2018. godine, ali je preinačena u dijelu odluke o troškovima na način da je naloženo H. da tuženiku kao tužitelju naknadi troškove tog postupak u iznosu od 665.623,00 kn, koja odluka je postala pravomoćna danom donošenja, a ovršna 31. prosinca 2018. godine. Nesporno je da u ovom postupku utuženi novčani iznos predstavlja cijenu odvjetničkih usluga koju su tužitelji kao odvjetnici pružili tuženiku u tom parničnom postupku.

Nadalje je utvrđeno da dosuđeni troškovi za zastupanje tuženika prema presudi Županijskog suda u Vukovaru broj  Gž-128/17-5 od 6. studenoga 2018. godine iznose ukupno s PDV-om 647.500,00 kn, dok se dosuđeni iznos iznad navedenog do 665.623,00 kn odnosi na materijalne troškove, troškove vještačenja i sudskih pristojbi.

Iz podneska tuženika od 23. siječnja 2019. godine utvrđeno je da je tuženik ovlastio odvjetnika B. K. iz V. da izvrši uvid u spis broj P-384/15 i pribavi potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti radi podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu u ime i za račun tuženika kao tužitelja, jer je otkazana punomoć ranijim punomoćnicima.

Iz rješenja o osiguranju prvostupanjskog suda broj Ovr-86/2019-2 od 13. veljače 2019. godine utvrđeno je da je po prijedlogu ovdje tužitelja kao predlagatelja osiguranja određena prethodna mjera protiv ovdje tuženika kao protivnika osiguranja zabranom FINI i bankama kod kojih se vodi račun tuženika da tražbinu od 647.500,00 kn i 6.287,50 kn troškova ovrhe isplate tuženiku kao protivniku osiguranja ili trećoj osobi po njegovu nalogu i da se zabrani dužniku H. da tuženiku ili trećoj osobi dobrovoljno ispuni potraživanje iz presude broj P-384/15 i Gž-128/17.

Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je do problema između njih i tuženika došlo kada su zatražili da im se plati zastupanje, odnosno troškovi koji su dosuđeni kao trošak tuženika kao tužitelja u naprijed navedenom parničnom postupku, pa su se obratili i H. koja je zatražila da joj dostave račun nakon pravomoćnosti presude, što su oni i učinili, ali isplata nije izvršena jer je istu osporio tuženik te im predložio da besplatno napišu odgovor na reviziju u tom predmetu, jer je cijena svake njihove radnje velika, na što oni nisu pristali.

Iz iskaza zakonske zastupnice tuženika S. P., utvrđeno je da ona ne spori zastupanje tuženika od strane tužitelja, ali tvrdi da je postojao dogovor da će ga tužitelji zastupati u odnosu na tri firme, da je društvo H. uzelo na leasing dva automobila za tužitelje svaki u vrijednosti od 300.000,00 kn, te da je dogovoreno da će se utuženi troškovi moći naplatiti tek kada tuženik naplati glavnicu.

U bitnom jednako iskazuje i S. S. koja je bila direktorica tuženika od 2011. do srpnja 2015. godine, te da je H. trebala platiti tužiteljima.

Odbijen je prigovor promašene aktivne legitimacije jer da je odredbom čl. 25. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11 – dalje: ZO)  propisano da više odvjetnika može imati zajednički ured kada svoja međusobna prava i obveze uređuju u pisanom obliku, te da prema čl. 26. istog Zakona odvjetnici u zajedničkom uredu solidarno odgovaraju za obveze odvjetnika nastalih obavljanjem poslova zajedničkog ureda.

Kako su tužitelji nesporno kao odvjetnici u navedenom Zajedničkom uredu pružili uslugu zastupanja tuženiku, to je račun na temelju kojeg je doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pravilno izdano od navedenog odvjetničkog ureda.

Odredbom čl. 18. ZO-a, određeno je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

Odredbom čl. 48. st. 5. Tarife, propisano je da naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju.

Kako je tuženik izrijekom tijekom postupka naveo da su ga tužitelji zastupali stručno i kvalitetno, to da je na temelju navedenih odredbi tuženik dužan tužiteljima platiti utuženi iznos, čija visina nije osporena, jer je postupak u kojem su nastali navedeni troškovi pravomoćno okončan.

Odbijen je kao neosnovan navod tuženika da plaćanje navedenih troškova dospijeva tek nakon što se naplati glavnica jer je to protivno odredbi čl. 48. st. 5. Tarife, a nije osnovan niti prigovor zastare jer da je po istoj odredbi Tarife obveza tuženika dospjela najkasnije opozivom punomoći tužiteljima.

Zbog toga je održan na snazi platni nalog javnog bilježnika u cijelosti u odnosu na glavnicu tražbine, a zakonska zatezna kamata suđena je od 5. siječnja 2019. godine kao dana nakon dana koji je naveden na računu koji je tuženik primio i nije ga platio, a to je 4. siječnja 2019. godine, pa do isplate.

Troškovi su tužiteljima dosuđeni primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoje se od troška javnobilježničke nagrade u iznosu od 5.000,00 kn, iznosa PDV-a od 1.250,00 kn, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 5.000,00 kn.

Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na način da je odbio saslušati po tuženiku predložene svjedoke A. B. i N. G., na okolnost dogovora o načinu plaćanja i prijedloga sporazuma o raskidu poslovnog odnosa parničnih stranaka, te da nije dao jasne razloge u odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije obzirom da je račun izdao Zajednički odvjetnički ured koji ima svoj OIB, dok su tužitelji odvjetnici iz tog ureda sa svojim OIB-ima. Razlozi o odlučnim činjenicama da su u proturječju sa sadržajem isprava koje se nalaze u spisu, jer prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji imali pravo ispostaviti račun za izvršene usluge zastupanja nakon što im je opozvana punomoć, iako je iz njihovog prijedloga za izdavanje prethodne mjere vidljivo da su račun izdali prije opoziva.

Prvostupanjski sud da je pogrešno utvrdio da je tražbina tužitelja dospjela jer da je tuženik tri godine u višemilijunskoj blokadi, te da ne može platiti zastupanje dok ne naplati glavnicu, kamate i trošak koji mu je pravomoćno dosuđen. Sporna je i primjena Tbr. 48. Tarife, jer da tražbina tužitelja nije dospjela ako se provodi ovrha, kao što je to ovdje slučaj, te da je sporno i je li nastupila zastara tužiteljevih potraživanja obzirom na različitost tumačenja dospijeća odvjetničkih usluga od strane ministarstva koje smatra da je obveza dospjela nakon pružene usluge, dok odvjetnici smatraju da su račun dužni izdati tek nakon okončanja postupka.

Također ocjenjuje i da je prvostupanjski sud morao voditi računa o usmenom dogovoru stranaka, odnosno da im je tuženik plaćao paušal za zastupanje tri poduzeća i da im je omogućio korištenje dva automobila koja je na leasing uzelo jedno od poduzeća kao formalni nositelj ugovora o leasingu.

Tuženik, dakle, podnosi žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. i čl. 220. st. 2. ZPP-a.

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedene bitne povrede, jer je jasno obrazložio svoj stav u odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije, kao i u pogledu dospijeća potraživanja tužitelja, te je prvostupanjsku presudu moguće ispitati.

Nije učinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. i čl. 220. st. 2. ZPP-a, jer je sud ovlašten samostalno odlučiti koje će od predloženih dokaza provesti, pa kada je odbio saslušanje N. G. i A. B. na okolnost dogovora o načinu plaćanja i prijedloga sporazuma o raskidu poslovnog odnosa parničnih stranaka, nije počinio navedenu bitnu povredu jer je i po ocijeni ovoga suda činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nakon otkaza punomoći i obveza tuženika prema tužiteljima temeljem konkretnog ugovora o nalogu, odnosno izdane punomoći za zastupanje u naprijed navedenom predmetu je dospjela.

Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je na isto djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

Pogrešan je stav da tužitelji kao fizičke osobe nisu aktivno legitimirani u ovom postupku, već da bi to trebao biti Zajednički odvjetnički ured na koji i glasi račun na temelju kojeg su tužitelji podnijeli prijedlog za ovrhu javnom bilježniku, jer je čl. 25. st. 1. ZO-a propisano da više odvjetnika može imati zajednički ured, u kojem slučaju međusobna prava i obveze odvjetnici uređuju u pismenom obliku. Svojstvo pravne osobe prema odredbama istog Zakona priznato je samo odvjetničkim društvima koja mogu biti osnovana kao javno trgovačko društvo ili odvjetničko društvo s ograničenom odgovornošću (čl. 27. st. 1.-3. ZO-a).

Zajednički odvjetnički uredi predstavljaju samo oblik građanskog partnerstva u kojem slučaju međusobna prava i obveze odvjetnici uređuju u pisanom obliku, a osnivaju odvjetnički ured upisom u odgovarajući upisnik Komore, međutim, tim upisom ne stječu svojstvo javnog trgovačkog društva niti svojstvo pravne osobe, već pravnu osobnost ima svaki odvjetnik u tom uredu kao zasebna fizička osoba.

Što se tiče dospijeća obveze, u pravu je tuženik da tražbina tužitelja nije mogla dospjeti pravomoćnim okončanjem postupka, jer je u tijeku postupak ovrhe, ali je dospjela u trenutku otkaza punomoći, a to je prema izjavi samog tuženika i prema dopisu u spisu bilo sa 23. siječnja 2019. godine.

Sama ta činjenica na utječe na opstojnost prvostupanjske presude, obzirom da je tražbina tužitelja, iako nije dospjela u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu javnom bilježniku,  dospjela u vrijeme presuđenja, odnosno još i prije nego što je ovršni postupak prešao u parnični postupak.

Navedena činjenica je od utjecaja na tijek zakonske zatezne kamate koja teče od 24. siječnja 2019. godine do isplate, a ne od 5. siječnja 2019. godine, kako je to sudio prvostupanjski sud.

Zbog toga je u tom dijelu ovaj sud preinačio pobijanu odluku te ukinuo platni nalog javnog bilježnika u dijelu tijeka zakonske zatezne kamate od 5. do 23. siječnja 2019. godine.

Činjenica da tuženik nema sredstava za isplatu utuženog iznosa nije od utjecaja na prvostupanjsku presudu, kao ni pozivanje na usmeni dogovor o plaćanju paušala za zastupanje još dvije firme i zaključenju Ugovora o leasingu za automobile koje su koristili tužitelji jer tuženik izričito ne tvrdi da je na taj način trebalo biti plaćeno zastupanje tužitelja u konkretnom predmetu, a prema iskazu svjedokinje S. S., koju je predložio sam tuženik, dogovor je bio da po prestanku poslovne suradnje, koja se odnosila na sve tri firme, tužitelji ili preuzmu leasing ili vrate automobile. Ako je ocjena tuženika da je na ovaj način plaćen dio utuženog iznosa ili cijeli iznos, tada je mogao u ovom postupku staviti konkretan i određen prigovor uz navođenje iznosa koji je na taj način plaćen, a što tuženik nije učinio, već općenito smatra da bi u ovom postupku trebalo sagledati cjelokupnu poslovnu suradnju koju su imali tužitelji i tri firme među kojima je i tuženik.

Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška.

U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je njegov uspjeh neznatan.

 

Koprivnica, 12. svibnja 2020.