-   -              Poslovni broj: 8 UsIpn- 9/20-2

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu ovog suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja                         D. M. d.o.o. V. sa sjedištem u Z. M. …, OIB: …., zastupanog po I. M., odvjetnici u V., B. R. …, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, odlučujući izvan rasprave, 12. svibnja 2020. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/16-01/313,  URBROJ: 513-04-19-3 od 30. travnja 2019. godine.

 

2.   Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je  dana 29. svibnja 2019. godine Upravnom sudu u Zagrebu dostavio tužbu kojom je zatražio poništenje rješenja, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/16-01/313,  URBROJ: 513-04-19-3 od 30. travnja 2019. godine, koja je kod navedenog suda zavedena pod poslovnim brojem Usl-1772/19-I, a radi poreznog nadzora. Sud je tužbu dostavio tuženiku na odgovor, te je tuženik istom sudu dostavio odgovor na tužbu.

Temeljem rješenja predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 31 Su-122/2020-2 od 23. siječnja 2020. godine, donesenog po prijedlogu predsjednice Upravnog suda u Zagrebu, predmet je dostavljen na postupanje ovom sudu dana 28. siječnja 2020. godine.

U tužbi tužitelj u bitnom navodi: da osporava prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje; da je nabavljena roba ili usluga evidentirana temeljem vjerodostojne dokumentacije-ulaznih računa; da je nabavu dobara od dobavljača K.d.o.o., D.d.o.o. S. d.o.o. i B. j. d.o.o. evidentirao temeljem vjerodostojne dokumentacije-računa, koji sadrže sve elemente koje račun treba sadržavati prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost, da bi se mogao ostvariti pravo na odbitak pretporeza; da je nabavku roba/usluga povezao sa daljnjim isporukom tih roba/usluga svojim kupcima čime je poslovni događaj u cijelosti objasnio i dokazao; da je pružio dokaze kao što su Ugovori o poslovnoj suradnji sa dobavljačima K. d.o.o. i D. d.o.o., ali da prvostupanjsko tijelo ostaje kod stava da nije moguće utvrditi da je zaračunata isporuka stvarno i obavljena, jer uz ulazne račune nema nikakvih priloga o isporuci; da porezno tijelo ističe svoju sumnju u poslovanje i valjanost navedenih dobavljača, kao i njihovih poslovnih partnera tj. njihovih dobavljača; da je porezno tijelo neosnovano osporilo pravo na odbitak pretporeza po primljenim računima navedenih dobavljača budući da tužitelj nije u mogućnosti saznati, a niti porezni propisi obvezuje da mora znati ili doći do saznanja da li njegov dobavljač ima vjerodostojnu dokumentaciju vezanu uz nabavu isporučene robe i da li je tu robu platio; da za bonitet, zakonitost i istinitost dobavljačevog dobavljača porezni obveznik ne odgovara, jer ga ne može kontrolirati, a niti može snositi posljedice; da je neživotno i da nije u skladu s dobrim poslovnim običajima da se prilikom poslovanja s poslovnim partnerom ulazi u dubinske analize i provjere s ciljem utvrđenja odakle potječe roba koja je predmet pravnog posla, ako iz dokumentacije koja robu prati nema nikakve sumnje o njezinu postojanju. Poziva se na mišljenje Porezne uprave, Klasa:410-19/17-02/190, Urbroj:513-07-21-01/17-2 od 06. lipnja 2017. godine. Navodi da je tuženik neargumentirano i paušalno prihvatio zaključke prvostupanjskog tijela, ne usvojivši nijedan prigovor tužitelja. Suprotno navodima tuženika, da je imao sve uvjete koji su bili kumulativno ispunjeni, u pogledu svih osporenih računa, da odbije pretporez, budući da je iz samih računa vidljivo da isti posjeduju sve potrebne elemente u skladu s člankom 79. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a po kojim računima se isporuka stvarno i desila; da su sva knjiženja vršena sukladno članku 56. Općeg poreznog zakona. Popisala je trošak sastava tužbe u visini 500 bodova po Odvjetničkoj tarifi  ili 5.000,00 kn uvećano za PDV ili ukupno 6.250,00 kn. Predložio je da se poništi osporeno rješenje tuženika.

Tuženik je odgovorio na tužbu, ističući da tužba nije osnovana, iz razloga navedenih u obrazloženju istih rješenja, te da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sjeverna Hrvatska, Klasa: UP/I-471-02/16-01/64, Urbroj:513-07-26-01-16-01 od 12. travnja 2016. godine.

Navedenim poreznim rješenjem tužitelju je pod točkom I. 1. izreke rješenja utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 01.01.2013. do 31.12.2013. godine u iznosu od 255.983,52 kn a u točki I. 2. obračunat je porez na dobit za razdoblje od 01.01.2013. do 31.12.2013. godine u iznosu od 203.868, 17 kn. Točkom II. naložena je uplata utvrđenog poreza u korist računa Državnog proračuna, da uplati kamate na utvrđene porezne obveze te da obračuna daljnje kamate. Točkom III. naložena je provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama. Točkom IV. određen je rok od 8 dana za izvršenje istog računajući od konačnosti rješenja, dok je u točki V. tužitelj upozoren da će se naplata izvršiti ovrhom u roku iz točke IV. ako ne izvrši uplatu iz  točke II.

Kako se u predmetnoj upravnoj stvari radilo o primjeni propisa nije bilo potrebno provođenje rasprave na kojoj bi se utvrđivale sporne činjenice, te je stoga Sud predmet riješio bez održavanja rasprave.

U dokaznom postupku čitani su: tužba, osporeno rješenje tuženika od 30. travnja 2019. godine, odgovor na tužbu, te se pregledao cjelokupni sudski spis, kao i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, odnosno da li je poreznim rješenjem pravilno i zakonito osporen pretporez i utvrđena porezna obveza tužitelju.

Iz spisa upravnog tijela je vidljivo: da je Porezna uprava, Područni ured Sjeverna Hrvatska kod tužitelja obavila porezni nadzor o kojem je sastavila zapisnik od 19. veljače 2016. godine, na kojeg je tužitelj izjavio prigovor koji porezno tijelo nije prihvatilo već je dana 12. travnja 2016. godine donijelo porezno rješenje.

Među strankama je prvenstveno sporno da li je tužitelj knjigovodstvenom-poslovnom dokumentacijom dokazao da su mu navedena dobra/usluge naznačena u predmetnim računima isporučena, odnosno usluge izvršene u poslovne svrhe. Slijedom navedenog je sporno da li je tužitelj po predmetnim računima mogao koristiti pretporez, odnosno s obzirom na navedeno sporno je da li je tužitelj troškove po predmetnim računima mogao prikazati kao rashode, te  za iste iznose umanjiti osnovicu poreza na dobit.

Prema članku 20. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 47/95 do 132/12) pretporez je iznos poreza na dodanu vrijednost iskazan na računima za isporuke dobara i usluga koje se drugi poduzetnici obavili poreznom obvezniku u poduzetničke svrhe.

Člankom 55. Općeg poreznog zakona („narodne novine“, broj: 147/08 do 44/16, dalje: OPZ-a propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događanja.

Člankom 56. stavak 1-3. OPZ-a je propisano da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno, da primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno, da se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, kao i da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme  njezina  sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

Prema članku 58. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13 do 153/13, dalje: ZPDV-st) porezni obveznik ima pravo od poreza na dodanu vrijednost, koji je obvezan platiti, odbiti iznos pretporeza koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara i usluga koje su mu drugi poduzetnici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

Sukladno članku 79. stavak 1. toč.4.,5. i 6. ZPDV-st račun između ostalog mora sadržavati slijedeće podatke: 1.količinu i uobičajeni trgovački naziv isporučenih dobara te vrstu i količinu obavljenih usluga, 2. datum isporuke dobara ili obavljenih usluga ili datum primitka predujma u računu za predujam, ako se taj datum može odrediti i razlikuje se od datuma izdavanja računa, 3.jediničnu cijenu bez PDV-a, odnosno iznos naknade za isporučena dobra ili obavljene usluge, razvrstane po stopi PDV-a.

Prema članku 133. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj:73/13 do 85/13., dalje: Pravilnika) porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza u obračunskom razdoblju u kojem je primljeno dobro ili izvršena usluga i primljen račun sa svim podacima iz članka 79. Zakona.

Prema članku 5. stavak 1. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“, broj: 177/04. do 148/13, dalje: ZPD-it) porezna osnovica je dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama istog Zakona.

Člankom 33. stavak 1. ZPD-it propisano je da se porezna osnovica utvrđuje na temelju podataka evidentiranih u poslovnim knjigama koje se vode u skladu s propisima o računovodstvu i financijskim izvješćima koja se sastavljaju na temelju tih propisa (bilanca, račun dobiti i gubitka) ako ovaj Zakon ne određuje drugačije.

Nije sporno, da je tužitelj sukladno navedenim odredbama imao pravo na odbitak pretporeza ali samo u slučaju ako su ispunjeni zakonom propisani uvjeti. Dakle, tek ispunjenjem svih-kumulativnih uvjeta i kada je nesporno da je roba navedena na računu isporučena a usluge izvršene, tužitelj je mogao po predmetnim-spornim računima iskazati pretporez.

Člankom 79. OPZ-a je propisano da se oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu sa člancima 54. do 57. ovog Zakona, ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost.

Prema članku 59. u svezi sa člankom 109. OPZ-a porezni obveznik je dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje, te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze.

Nadzorom je  temeljem pregleda poslovne dokumentacije tužitelja utvrđeno da je u 2013. godini tužitelj knjižio pretporez temeljem nevjerodostojne dokumentacije, odnosno temeljem samih  ulaznih računa bez popratne dokumentacije koja bi potvrdila da se navedeni događaj po predmetnim računima i dogodio.

U vezi sa navedenim ukazati je da sama činjenica da je  neki račun ispostavljen nije dokaz u smislu ZPDV-st, da se isporuka nekog dobra i stvarno dogodila ili da je usluga navedena na računu stvarno i obavljena, obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj nije uz račune imao priloženu popratnu dokumentaciju o postojanju robe i tijeku isporuke.

Kada iz poslovne dokumentacije nije potpuno vidljivo da je roba navedena na računu isporučena a usluge izvršene, porezno tijelo je ovlašteno provesti postupak radi provjere i utvrđivanja da li je roba navedena na računu isporučena a usluge izvršene i da li je isporuka i izvršenje usluge obavljeno u poslovne svrhe.

Prema članku 67. OPZ-a porezno tijelo koristi sva dokazna sredstva potrebna za utvrđivanje činjenica bitnih za oporezivanje, a osobito: 1. prikuplja obavijesti od poreznog obveznika, drugog sudionika poreznog postupka i drugih osoba, 2. određuje vještake, 3. pribavlja isprave i spise, 4. izlazi na očevid.

Sukladno odredbi članka 67. OPZ-a porezno tijelo je obavilo porezni nadzor kod tužiteljevih poslovnih partnera (K. d.o.o., D. d.o.o., L. j. d.o.o., B. i. j. d.o.o.) kojim poreznim nadzorima je utvrđeno da ista društva ne posjeduju nikakvu dokumentaciju koja bi  dokazala nabavu robe niti njezinu stvarnu isporuku, a niti su navedena društva posjedovala dokumentaciju o narudžbi usluga i da su te usluge stvarno obavljene.

S obzirom da tužitelj nije dokazao da mu je po predmetnim ulaznim računima roba stvarno isporučena a usluge izvršene, pravilno porezno tijelo rashode iskazane po navedenim računima tužitelju nije priznalo, te mu je obračunalo porez na dodanu vrijednost, te obzirom da mu je iznos predmetnih računa osporen i nije priznat kao trošak, za isti iznos uvećana je osnovica poreza na dobit na koju je obračunat porez na dobit.

Slijedom navedenog, Sud zaključuje  da je porezno tijelo potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje po svim pitanjima, te pravilnom primjenom poreznih propisa utvrdilo porezne obveze tužitelju.

Prema članku 78. stavak 1. točka 1. OPZ-a, u poreznom postupku teret dokaza za činjenice koje utemeljuju porez snosi porezno tijelo, dok prema točki 2. teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez snosi porezni obveznik.

Porezno tijelo je osnovanost utvrđene porezne obveze, sukladno članku 79. OPZ-a, temeljilo na pregledanoj knjigovodstvenoj i drugoj poslovnoj dokumentaciji, dok tužitelj nije dostavio relevantnu dokumentaciju kojom bi dokazao koji se osporeni računi odnose na robu a koji na usluge i da je roba stvarno i isporučena a usluge stvarno izvršene, te tako doveo u pitanje utvrđenu poreznu obvezu.

Slijedom navedenog osporeno rješenje je zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17; dalje: ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev, odnosno odlučiti kao u izreci presude.

Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova upravnog spora  je odbijen, sukladno članku 79. ZUS-a, budući da je tužbeni zahtjev odbijen.

                                                                

 

U Splitu 12. svibnja 2020. godine

 

                                                                                                                      S U D A C

 

          Studenko Vuleta, v. r.