- 1 -              Rev 3224/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3224/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. C. iz J., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. T. d.d., Z., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu i vraćanja na radno mjesto, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž R-1038/18-2 od 6. kolovoza 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-1106/17-16 od 21. svibnja 2018., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija se prihvaća i ukidaju se presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž R-1038/18-2 od 6. kolovoza 2018. i Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovnog broja Pr-1106/17-16 od 21. svibnja 2018., a predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena nedopuštenom Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika broj ... od 3. svibnja 2017., te da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao te kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je, u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a koja se pri ovom odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19) podnio tuženik. Predlaže sudu preinačiti pobijane odluke, odbiti tužbeni zahtjev i zahtjeva trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Protivno revizijskim navodima, nema proturječnosti između "onoga što se u obrazloženju nižestupanjskih presuda navodi o sadržaju iskaza stranaka, drugih iskaza te zapisnika i izjava koje su potpisane", pa nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Naime, nižestupanjski su sudovi na izvedenim dokazima, o sadržaju kojih nema proturječnosti u nižestupanjskim odlukama u odnosu na njihov sadržaj u spisu, izveli, primjenom odredbe čl. 8 ZPP-a svoje činjenične zaključke, a tuženik zapravo – iako je spomenuti revizijski navod podvrstio pod gore navedenu postupovnopravnu povredu – spori po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, što ne može biti predmetom preispitivanja u ovoj revizijskoj fazi postupka.

 

Predmet ovog spora je utvrđenje nedopuštenom gore navedene tuženikove odluke o otkazu tužiteljevog ugovora o radu, utvrđenje da radni odnos nije prestao, kao i vraćanje na rad tužitelja te su činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, bitna za ovu, revizijsku fazu postupka sljedeća:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kao radnik tuženika na radnom mjestu "tehničar",

 

- da je tuženik 3. svibnja 2017. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju uvjetovanog skrivljenim ponašanjem,

 

- da kao razlog donošenja te odluke navodi da tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 2. veljače 2017. zlouporabio proces otkupa CPE opreme i prekoračio ovlaštenja na način da je u više navrata novčane vrijednosti GSM bona od 50,00 kn, namijenjene korisnicima od kojih se vrši otkup CPE opreme, uplaćivao na prepaid korisničke račune osoba koje na isto nisu imale pravo te time nanio materijalnu štetu tuženiku pa je tuženik trajno izgubio povjerenje u tužitelja,

 

- da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj, došavši do korisnika koji je imao pravo na uplatu bona od 50,00 kuna, tom korisniku bon i ponudio i ako korisnik to želi tužitelj bi mu bon uplatio na broj koji bi korisnik rekao dok je CPE opremu vratio u skladište tuženika, a ponekad bi mu korisnici rekli da on sam uzme predmetni GSM bon, odnosno da ga može uplatiti svom prijatelju, sebi, rodbini, u kojem slučaju bi tužitelj navedeno i učinio,

 

- da je tužitelj bio upoznat sa sadržajem Uputa o otkupu CPE opreme,

 

- da je uvidom u Upute otkupa CPE opreme od korisnika i postupanje s otkupljenom opremom utvrđeno postupanje za otkup CPE opreme korisnika MaxADSL i MaxIPTV usluga koji su (…) kupili od tuženika CPE opremu, u kojim Uputama je navedeno da se korisnicima od kojih se otkupi neki od navedenih uređaja u vlasništvu korisnika, daje GSM bon u vrijednosti od 50,00 kn, a koji će biti automatikom nadoplaćen na prijavljeni GSM broj, te kako jedan korisnik (trenutni ili bivši, fizička ili pravna osoba), ima pravo na jednu pogodnost za svaki otkupljeni uređaj,

 

- da je nadalje u tim Uputama navedeno da dodijeljeni GSM bon (bonove) može iskoristiti bilo koji korisnik T-Mobile Prepaid tarifa ili Simpe,

 

- da je protiv navedene odluke u redovitom otkazu ugovora o radu tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio,

 

- da je tuženik tužitelju omogućio obranu i proveo savjetovanje sa radničkim vijećem kod tuženika,

 

- da tuženik prije donošenja odluke o otkazu nije upozorio tužitelja na obavezu iz radnog odnosa niti mu je ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze.

 

Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski su sudovi tužbeni zahtjev prihvatili, ocjenjujući da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost sporne odluke o otkazu ugovora o radu. Konkretno, drugostupanjski sud u pobijanoj odluci navodi da okolnosti zlouporabe procesa otkupa CPE opreme nisu utvrđene, dok prvostupanjski sud svoje pravno shvaćanje temelji u bitnome na istoj činjenici, ali i na činjenici izostanka tuženikovog pisanog upozorenja radniku na obvezu iz radnog odnosa i na ukazivanje na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze.

 

Materijalnopravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o nedopuštenosti navedene odluke o otkazu ovaj, revizijski sud, ne može prihvatiti.

 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. alineja 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni roku (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog između ostalog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost istog se traži postojanje opravdanog razloga, on mora dokazati postojanje opravdanog razloga.

 

Dakle, u smislu prethodno citiranih odredbi na poslodavcu je teret dokaza da zbog određenog postupanja radnika, a koje poslodavac smatra kršenjem obveza iz radnog odnosa, a za njega je neprihvatljivo, je ostvaren razlog za otkazivanje ugovora o radu radniku.

 

Otkup CPE opreme, a koji je tuženik uveo od 1. veljače 2013. bio je reguliran uputom tuženika (gore navedenom) namijenjenom njegovim radnicima – tehničarima koji su radili na tim poslovima. Njome je, uz ostalo, bilo propisano da korisnicima od kojih se otkupi neki od CPE uređaja se daje GSM bon u vrijednosti od 50,00 kn, a koji će automatski biti nadoplaćen na prijavljeni GSM broj, te da dodijeljeni GSM bon može iskoristiti bilo koji korisnik T-Mobile Prepaid tarife ili Simpa. Tužitelj je, ponavlja se, s tim uputama bio upoznat.

 

Evidentno je i nesporno da je smisao i svrha provođenja projekta "otkup CPE opreme od korisnika", a koji je uključivao i GSM bon u vrijednosti 50,00 kn je bila povrat starijih, a ispravnih uređaja (očito radi poticanja na uvođenje novih tehnologija tj. uređaja), za što se korisnike nagrađivalo GSM bonom u vrijednosti 50,00 kn, a koji je mogao iskoristiti postojeći korisnik s kojim se sklopio pravni posao ili neki drugi korisnik T-Mobile Prepaid tarife ili Simpa.

 

Polazeći od navedenog i smislenim tumačenjem sadržaja upute o otkupu CPE opreme od korisnika, nameće se jasna i nedvojbena ocjena kako su GSM bonovi u vrijednosti 50,00 kn bili namijenjeni za korisnika od kojeg je uređaj otkupljen, a on ga je pak mogao namijeniti i nekom drugom korisniku T-Mobile Prepaid tarife ili Simpa.

 

Međutim, u konkretnom slučaju, tužitelj je taj koji je u poslovima otkupa CPE opreme nastupao kao ovlašteni radnik tuženika, u vrijeme svoga radnog vremena i pri izvršavanju radnih obveza koje ima prema tuženiku, slijedom čega je izvjesno da u odnosu na otkupljene uređaje tuženika – CPE opremu tužitelj nikako nije imao položaj korisnika, a to pak znači da i nije bio ovlašten raspolagati tj. koristiti GSM bonove, a kako je on to činio (tužitelj je sam iskazao da je određenu količinu bonova sam koristio, u smislu da je njihovu vrijednost uplaćivao na prepaid račune sebi i bliskim osobama).

 

Ovu okolnost, a koja jasno proizlazi iz uputa tuženika nižestupanjski sudovi nisu imali u vidu kada su ocjenjivali konkretno postupanje tužitelja kao radnika tuženika, u svjetlu kršenja obveza iz radnog odnosa tužitelja.

 

U svjetlu prethodno obrazloženog izostanka takvog ovlaštenja tužitelja, neprihvatljivo je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o izostanku štete nastale na strani tuženika, uz njihovo obrazloženje da su korisnici mogli raspolagati ponuđenim bonom pa su tako mogli i dopustiti tužitelju da taj bon iskoristi. Tužitelj je, kao zaposlenik tuženika, trebao biti svjestan izostanka ovlaštenja na korištenje i raspolaganje predmetnim bonovima, te u slučaju takvog savjesnog i etički jedino prihvatljivog postupanja (odbijanjem iskorištavanja ponuđenih mu bonova) imovina tužitelja ne bi umanjena za vrijednosti bonova, nego bi ti bonovi ostali neiskorišteni, čime bi tuženiku izostala šteta.

 

U skladu s tim, a zbog pogrešnog pravnog shvaćanja sadržaja upute tuženika o otkupu CPE opreme od korisnika (koje nižestupanjski sudovi pogrešno ocjenjuju nejasnom) i obveza tj. ovlaštenja koja iz istog proizlaze za tužitelja u izvršavanju poslova tehničara angažiranog na otkupu CPE opreme, nižestupanjski sudovi su propustili ocijeniti značaj takvog postupanja tužitelja kao radnika tuženika u smislu postojanja elemenata koji upućuju na kršenje obveza iz radnog odnosa te gubitka povjerenja tuženika kao poslodavca u tužitelja kao radnika i u tom pravcu utvrditi odlučne činjenice.

 

Stoga je, a na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, obje nižestupanjske presude trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Sudovi će u nastavljenom postupku, a polazeći od prethodno navedenog, utvrditi za ovaj spor relevantno činjenično stanje za ocjenu ponašanja tužitelja, a zbog kojeg mu je tuženik dao sporni otkaz ugovora o radu, te dalje u tom smislu razmotriti utjecaj izostanka tuženikovog upozorenja radniku u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a na dopuštenost sporne odluke o otkazu ugovora o radu, uzimajući obzir sve okolnosti slučaja pa tako i trajnost izvršavanja radnji koje se tužitelju stavljaju na teret u smislu odluke o otkazu, pri tome uzimajući u obzir pravno shvaćanje ovoga u smislu svega gore obrazloženog.

 

Odluka o troškovima revizije tuženika ostavlja se za konačnu odluku sve u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.