- 1 -              Rev-x 488/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 488/2018-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika M. B. iz Z., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici D. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika - protutužitelja: 1) A. K. iz S., ..., OIB: ..., 2) N. A. iz Republike Makedonije, S., ..., 3) A. A. iz Republike Makedonije, S., ... i 4) M. A. iz Republike Makedonije, S., ..., tuženici – protutužitelji od 2) do 4) kao nasljednici pok. S. A., zastupani po punomoćniku B. B., odvjetniku iz S., ..., radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-4/18-2 od 12. siječnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-647/17 od 9. studenoga 2017., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-4/18-2 od 12. siječnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-647/17 od 9. studenoga 2017., te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2. Odluka o troškovima postupka ostavljena je za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja od 9. studenoga 2017. suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je tužitelj-protutuženik stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest. zem. 7226/3 k.o. Z., kuća površine 89 m2, zgrada površine 6 m2 i dvorište površine 170 m2, što su tuženici dužni priznati i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik čest. zem. 7226/3 k.o. Z., kuća površine 89 m2, zgrada površine 6 m2 i dvorište površine 170 m2 u zemljišnim knjigama uz brisanje toga prava sa imena tuženika za suvlasničke udjele upisane na imenima tuženika i njihovih prednika u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Utvrđuje se da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest. zem. 7226/2 k.o. Z., zgrada-radionica površine 18 m2 i dvorište površine 105 m2 što su tuženici dužni priznati i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik čest. zem. 7226/2 k.o. Z., zgrada-radionica površine 18 m2 i dvorište površine 105 m2 u zemljišnim knjigama uz brisanje toga prava sa imena tuženika za suvlasničke udjele upisane na imenima tuženika i njihovih prednika u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

 

''1. Dužan je tužitelj-protutuženik M. B. u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe predati tuženicima-protutužiteljima A. K., N. A., A. A. i M. A. u suposjed nekretnine označene kao čest. zem. 7226/2 k.o. Z. (u naravi pomoćni objekt-konoba i dvorište) i čest. zem. 7226/3 k.o. Z. (u naravi stambeni prizemni objekt i dvorište).

 

2. Dužan je tužitelja-protutuženik M. B. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženicima-protutužitelja A. K., N. A., A. A. i M. A. parnični trošak sa zateznom kamatom od dana presude do dana isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.''

 

IV. Nalaže se tuženicima da tužitelju isplate parnični trošak u iznosu od 14.818,75 kuna u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda na način da je suđeno:

 

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika M. B. koji glasi:

 

I. Utvrđuje se da je tužitelj - protutuženik M. B. stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest. zem. 7226/3 k.o. Z., kuća površine 89 m2, zgrada površine 6 m2 i dvorište površine 170 m2, što su tuženici – protutužitelji pod 1) A. K., 2) N. A., 3) A. A. i 4) M. A. dužni priznati i trpjeti da se tužitelj - protutuženik uknjiži kao vlasnik čest. zem. 7226/3 k.o. Z., kuća površine 89 m2, zgrada površine 6 m2 i dvorište površine 170 m2 u zemljišnim knjigama uz brisanje toga prava sa imena tuženika – protutužitelja za suvlasničke udjele upisane na imenima tuženika - protutužitelja i njihovih prednika u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Utvrđuje se da je tužitelj – protutuženik M. B. stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest. zem. 7226/2 k.o. Z., zgrada - radionica površine 18 m2 i dvorište površine 105 m2 što su tuženici - protutužitelji pod 1) A. K., 2) N. A., 3) A. A. i 4) M. A. dužni priznati i trpjeti da se tužitelj – protutuženik uknjiži kao vlasnik čest. zem. 7226/2 k.o. Z., zgrada - radionica površine 18 m2 i dvorište površine 105 m2 u zemljišnim knjigama uz brisanje toga prava sa imena tuženika - protutužitelja za suvlasničke udjele upisane na imenima tuženika - protutužitelja i njihovih prednika u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. III./1. izreke i sudi:

 

Dužan je tužitelj - protutuženik M. B. u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe predati tuženicima - protutužiteljima pod 1) A. K., 2) N. A., 3) A. A. i 4) M. A. u suposjed nekretnine označene kao čest. zem. 7226/2 k.o. Z. (u naravi pomoćni objekt - konoba i dvorište) i čest. zem. 7226/3 k.o. Z. (u naravi stambeni prizemni objekt i dvorište).

 

3. Dužan je tužitelj - protutuženik M. B. naknaditi tuženicima - protutužiteljima pod 1) A. K., 2) N. A., 3) A. A. i 4) M. A. parnični trošak u visini od 9.337,50 kuna, u roku od 15 dana."

 

Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj - protutuženik (dalje tužitelj), je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) zbog razloga naznačenih u čl. 385. ZPP-a, a podredno i pozivom na čl. 382. st. 2. ZPP-a, zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, tvrdeći da je pobijana presuda donesena primjenom čl. 373.a ZPP-a, a ne primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a, kako je navedeno u pobijanoj presudi. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanju presudu ili prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika i da obveže tuženika da im nadoknadi troškove postupka, uključujući i troškove podnošenja revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Iako je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo da je presudu donio temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a pobijana presuda donesena je uz primjenu odredbe čl. 373.a ZPP-a, kako to i tvrdi tužitelj, pa je podnesena revizija razmatrana po pravilima za redovnu reviziju.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest. zem. 7226/3, i čest. zem. 7226/2k.o. Z., na trpljenje upisa tužitelja kao vlasnika spornih nekretnina, uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika, kao i protutužbeni zahtjev tuženika-prototužitelja (dalje tuženika) za predaju u suposjed navedenih nekretnina.

 

U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno je li prednica tužitelja kupnjom predmetnih nekretnina od M. B., bila u poštenom i zakonitom posjedu predmetnih nekretnina, te je li građenjem na tuđem zemljištu, odnosno dosjelošću stekla pravo vlasništva, a tužitelj temeljem ugovora s prednicom, stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje da je majka tužitelja 60-ih godina prošlog stoljeća kupila usmenim ugovorom matičnu čest. zem. 7226 k.o. Z. od A. K. i odmah po kupoprodaji stupila u posjed i na istoj izgradila kuću prije 1967., a nešto kasnije i pomoćni objekt-konobu, te garažu, da je prednica tužitelja bila pošteni graditelj i da je vlasništvo utuženih nekretnina stekla izvorno, kao pošteni graditelj, da je darovnim ugovorom od 15. prosinca 2000., te nekretnine darovala svome sinu – tužitelju, da je tužitelj za čest. zem. 7226/2 k.o. Z. sklopio pisani kupoprodajni ugovor sa nasljednicima pokojnog prodavatelja A. K., a da je majka tužitelja 27. studenoga 1995., sklopila pisani kupoprodajni ugovor sa nasljednicima pokojnog A. K. za dio čest. zem. 7226, koji dio će po parcelaciji nositi oznaku čest. zem. 7226/3 k.o. Z., a u kojem ugovoru stoji da se radi u kući u dvoru koju je prije 20 godina izgradila A. B. - majka tužitelja, da majku tužitelja prilikom gradnje nitko nije ometao u gradnji, kao što je nije ometao niti u posjedu kuće i dvorišta od izgradnje, odnosno preko 40 godina, da su prednici tuženika znali za navedenu gradnju, ali da kroz razdoblje od 40 godina od izgradnje nisu poduzimali ni jednu radnju u smislu usporavanja vlasništvo prednice tužitelja.

 

Nasuprot navedenom, drugostupanjski sud temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a utvrđuje da tužitelj nije dokazao da je prednica tuženika zaključila bilo kakav ugovor sa A. K., niti da je istome isplatila kupoprodajnu cijenu, i u kojem iznosu, tko ju je, i kada uveo u posjed, i kakvo je stanje bilo na terenu u trenutku navodne kupoprodaje, je li prednica tužitelja doista svojim sredstvima između 1964., do 1968., izgradila kuću na spornoj nekretnini, tko je u njoj stanovao i od kada, a da to svakako ne dokazuje dostavljeni dokaz o tome da je na spornoj nekretnini 1967., evidentirano postojanje objekta (kopija snimke iz zraka), već da je jedini dokaz u pogledu kupoprodaje suvlasničkog dijela pok. A. K., ugovor iz 1995., a ni tada zemljišnoknjižno stanje nije bilo sređeno, da su nekretnine u trenutku prodaje bila u režimu društvenog vlasništva (prema obrazloženju rješenja o nasljeđivanju iza smrti D. K.), da tužiteljevi prednici nisu bili u poštenom i zakonitom posjedu navedenih nekretnina, jer su znali da grade na tuđem zemljištu, a tuženik i njihovi prednici savjesni, jer nisu znali za gradnju od strane prednika tužitelja, pa se istoj nisu ni mogli protiviti.

 

Cijeneći da, kada je riječ o stjecanju prava vlasništva na tuđoj nekretnini u društvenom vlasništvu građenjem, mora biti riječ o trajnoj zgradi koja je izgrađena u skladu sa zakonom odnosno na temelju akta nadležnog tijela kojim se graditelju daje građevinsko zemljište radi izgradnje, a ako nema toga akta da se može raditi i o naknadnoj legalizaciji prema pravomoćnom rješenju nadležnog tijela, pod pretpostavkama ili u postupku iz čl. 84. do čl. 90. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 44/88 - pročišćeni tekst, 16/90 i 53/90), ili da joj zakonodavac priznaje legalitet, (jer je izgrađena prije 15. veljače 1968.), da se ovdje radi o izgradnji građevinskog objekta bez pravne osnove na građevinskom zemljištu, da nije naknadno proveden postupak legalizacije objekta, drugostupanjski sud smatra da se tužitelj ne može pozivati na odredbu čl. 368. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP), niti na pravno pravilo iz § 418 OGZ-a, te da nije dokazao da bi njegova majka građenjem stekla vlasništvo na spornoj nekretnini, što posljedično znači i da nije mogao steći valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama u odnosu na suvlasnički udio tuženika, odnosno njihovih prednika, niti građenjem niti dosjelošću, slijedom čega preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni, a prihvaća protutužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Osnovano se tužitelj u reviziji poziva na revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, odnosno na bitnu povredu postupka pred drugostupanjskim sudom jer u odnosu na odlučne činjenice provedeni dokazi nisu cijenjeni sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

 

U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, a pobijana presuda ne sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti da izraženo uvjerenje ima osnovu u provedenim dokazima u postupku. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident ili sud prvog stupnja da bi trebalo, i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego što to oni čine. Međutim, drugostupanjski sud u ocijeni provedenih dokaza zaključuje da nema dokaza da je majka tužitelja kupila predmetno zemljište od A. K., da uvedena u posjed, da je platila kupoprodajnu cijenu, gradila kuću, u njoj stanovala, da se radi o izgradnji građevinskog objekta bez pravne osnove na zemljištu na građevinskom zemljištu društvenom vlasništvu i sl., da su prednici tuženika odnosno tuženici bili savjesni tj. da nisu znali za posjed od strane prednika tužiteljice i gradnju na predmetnim nekretninama, iako bi prema provedenim dokazima, a i prema stanju spisa, odnosno uvjerenju DGU Središnjeg ureda sektora za infrastrukturu prostornih podataka od 5. studenoga 2014., proizlazilo da su predmetne građevine izgrađene 1967., a tuženici nisu tvrdili da bi njihovi prednici sagradili navedene objekte, niti da bi oni živjeli u njima. Navedene tvrdnje tužitelja proizlazile bi i iz iskaza svjedoka S. P. i P. U., a postoji i ugovor o kupoprodaji iz 1995., između nasljednika pokojnog A. K. i majke tužitelja i navedenih i tužitelja. Stoga glede navedenih činjenica postoji proturječnost između provedenih dokaza i razloga na kojima je temeljena presuda jer su naprijed citirani dokazi očito selektivno ocijenjeni po drugostupanjskom sudu.

 

Osnovano revident smatra da su i zaključci drugostupanjskog suda glede (ne)savjesnosti prednika stranaka u proturječju sa provedenim dokazima, jer ni po ovom sudu drugostupanjski sud nije dovoljno cijenio činjenicu da je gradnja predmetnih objekata izvršena još za vrijeme života prednice tuženika D. K., majke prodavatelja, da je otac prvo tuženika dolazio u Z., da iz provedenih dokaza ne bi proizlazilo da je A. K. bio u sukobu sa svojom braćom J. i I. te sestrom E. A., da je i sam prvotuženik prilikom saslušanja na ročištu od 6. srpnja 2015., naveo "kada sam bio dijete otac mi je pokazivao naše zemlje odnosno neki od naših zemalja jer je toga bilo dosta. .. Time sam mu pružio zadovoljstvo jer je to bila njegova želja. Da li mi je tom prilikom pokazao zemljište gdje se sada nalaze nalazi tužiteljev objekt mogu reći da je to moguće, ali se te kuće ne sjeća. Nešto je spominjao u vezi već izgrađenih parcela navodeći da ne zna da li je to od A. ili Š. i da on to njih mora pitati". Stoga je navedeni zaključak drugostupanjskog suda protivan sadržaju provedenih dokaza, jer je vjerojatnije da su prednici tuženika kroz razdoblje od 40 godina znali za predmetnu gradnju i da se tome nisu protivni, a ne kako je to zaključio drugostupanjski sud.

 

Osnovano u tom pravcu ukazuje revident da činjenica što je otac prvotuženika bio gluhonijem ne znači da nije mogao vidjeti i da nije mogao znati za gradnju na predmetnim nekretninama, a činjenica što je sestra prodavatelja živjela u Makedoniji nije odlučna jer ne postoje dokazi u pravcu da nije kontaktirala sa braćom odnosno da ne bi dolazila u Z., odnosno da su bili u lošim odnosima.

 

U odnosu na navode drugostupanjskog suda o nemogućnosti stjecanja prava vlasništva građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu i tvrdnju tužitelja da je izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda suprotno shvaćanjima revizijskog suda i Ustavnog suda RH iznesenim u odlukama broj Rev-385/10-2 od 26. listopada 2010., Rev- 2404/1999., i odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3214/2005., ističe se da je prema pravnom shvaćanju ovog suda, pod određenim pretpostavkama, i na zemljištu u društvenom vlasništvu bilo moguće građenjem steći pravo vlasništva, i kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva ovisno o vremenu građenja, a te pretpostavke drugostupanjski sud nije utvrđivao kada je primjenom čl. 373.a ZPP-a preinačio prvostupanjsku odluku, već je samo iz utvrđene činjenice da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu automatski ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, ne utvrđujući je li gradnja izvršena prije 15. veljače 1968., (kako je tvrdio tužitelj i kako je to utvrdio prvostupanjski sud) tj. smatra li se da je gradnja legalizirana, niti je cijenio može li se u takvoj situaciji primijeniti odredba čl. 12. te čl. 367. i 368. ZVDSP-a. O navedenom pitanju ovaj sud je iznio zauzeto pravno shvaćanje u odluci Rev-2350/12-2 od 17. svibnja 2017., ali i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-3156/2017 od 31.1.2019.

 

Prema navedenom osnovano se tužitelj poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 8. ZPP-a, vezano za ocjenu provedenih dokaza jer je ocjena provedenih dokaza po drugostupanjskom sudu provedena suprotno načinu kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, te na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer upravo zbog takve ocjene provedenih dokaza nisu dati valjani razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega pobijanu presudu nije bilo moguće ispitati.

 

Stoga će u nastavku postupka, nakon što otkloni počinjene bitne povrede, upotpuniti činjenično stanje u pravcu iznesenog obrazloženja, nakon čega će bit će u mogućnosti ocjenom provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a donijeti novu zakonitu presudu.

 

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima postupka ostavljena je za konačnu odluku u smislu čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.