- 1 -              Rev 1796/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1796/2016-2

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D., OIB ..., iz Z., ..., zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku u Z., protiv tužene D. J., OIB ..., iz Z., ..., zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući od reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1634/15-2 od 9. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2630/15-8 od 27. svibnja 2015., u sjednici održanoj 12. svinja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I Ukida se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1634/15-2 od 9. ožujka 2016. i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2630/15-8 od 27. svibnja 2015. u dijelu pod  stavkom I. stavkom II izreke te u dijelu pod stavkom III izreke gdje je odbijen zahtjev tužene za naknadu troška parničnog postupka, pa se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II Odluka o naknadi troška revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I) Nalaže se tuženoj D. J. iz Z., ...,  platiti tužitelju D. D. iz Z., ... iznos od 50.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednost prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, sa zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizno štedne uloge po viđenju, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena u roku od 15 dana.

 

II) Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 62.575,00 kuna u roku 15 dana

 

III) Odbijaju  se zahtjevi stranaka za naknadom parničnog troška, i to zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa i zahtjev tuženika u cijelosti."

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

"O d b i j a   s e    žalba tužene D. J. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. P-2630/15-8 od 27. svibnja 2015. u pobijanom dijelu pod stavkom I. i II. izreke te pod stavkom III. izreke kojom je odbijen zahtjev tužene za naknadom troška parničnog postupka."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnijela tužena iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tužene.

 

Revizija tužene je osnovana.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 50.000 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama tekućim od 5. ožujka 2004. pa do isplate.

 

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju predmetni tužbeni zahtjev tužitelja s pozivom na čl. 132. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) jer da su s danom 25. listopada 2004. nastupile pravne posljedice raskida ugovora kojeg su stranke sklopile 5. ožujka 2004., a uslijed čega je tužena dužna vratiti tužitelju što je primila po tom Ugovoru.

 

No iz navedenog Ugovora ne proizlazi da je tužena od tužitelja po tom ugovoru primila 50.000 eura već proizlazi da su stranke tim ugovorom samo utvrdile da je tužitelj do dana sklapanja tog ugovora uložio preko 50.000 eura u razvoj te materijalne troškove potrebne za igranje na turnirima tužene. Dakle u postupku pred nižestupanjskim sudovima ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nižestupanjske presude imaju nedostatke radi kojih se ne mogu ispitati iz razloga što postoje proturječnosti između obrazloženja nižestupanjskih presuda o sadržaju predmetnog Ugovora i sadržaja samog Ugovora.

 

U postupku pred nižestupanjskih sudovima ostvaren je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Naime, iako je tužena istakla prigovor ništavosti predmetnog Ugovora te prigovor zastare, nižestupanjski sudovi prigovor ništetnosti ocjenjuju bespredmetnim jer da je predmetni Ugovor ionako raskinut. Očito nižestupanjski sudovi smatraju da su iste pravne posljedice ništetnosti ugovora i raskida ugovora.

 

Takvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pogrešno.

 

Jedna od pravnih posljedica ništavosti ugovora je obveza vraćanja primljenog (čl. 104. st. 1. ZOO). Ta obveza dospijeva trenutkom primitka, odnosno zastarni rok za slučaj sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje s sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020). Obveza pak vraćanja primljenog temeljem kasnije raskinutog ugovora nastaje trenutkom raskida ugovora (čl. 132. st. 2. ZOO).

 

Navedena razlika u pravnim posljedicama raskida i ništavosti ugovora (koji nižestupanjski sudovi ne uočavaju) u konkretnom slučaju je od odlučnog značaja s obzirom na istaknuti prigovor zastare. Konačno, a imajući u vidu rezultate dosadašnjeg postupka ostalo je nejasno da li su stranke i u razdoblju do sklapanje predmetnog ugovora bile u određenom ugovornom odnosu (u kojem - sa kojem određenim pravima i obvezama) ili bi sporni odnos stranaka eventualno valjalo razmatrati u svijetlu instituta stjecanja bez osnova (čl. 210. do čl. 219. ZOO), a čime je također u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. i čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I, stavkom II izreke te u dijelu pod stavkom III izreke gdje je odbijen zahtjev tužene za naknadu parničnog troška, te u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će nakon što raspravi i utvrdi sve činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja i o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška, a u kojoj odluci će dati jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama.

 

Odluka o naknadi troška revizijskog postupka osniva se na čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.