1                 Poslovni broj: 2 UsI-1671/2018-34

                                                 Poslovni broj: 2 UsI-1671/2018-34

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja mlt. M. B., iz R., G., kojeg u svojstvu zakonske zastupnice zastupa majka I. H. B. (na istoj adresi) i opunomoćenica I. D., odvjetnica u R., Š. A.. K. M., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, kojeg zastupaju službene osobe L. D. i I. M. K., radi prava na liječenje u inozemstvu, 12. svibnja 2020.,

p r e s u d i o   j e

I.               Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-504-03/18-01/75, URBROJ: 338-01-21-18-12 od 31. listopada 2018. godine.

II.               Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/I-504-03/18-01/287, URBROJ: 338-01-21-18-10 od 26. srpnja 2018. godine.

III.              Usvaja se zahtjev i prijedlog tužitelja mlt. M. B. za upućivanje na liječenje u inozemstvo podnesen 20. lipnja 2018. (vađenje postojećega i postavljanje novog intermedularnog vijka kroz proksimalnulibiju uz dodatnu fiksaciju Taylor Spatila Frame - TSF što zahtijeva kortikotomiju na području proksimalnetibije, u Orthopädisches Spital Speising Wien, u Beču, Austrija) na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja, te se nalaže prvostupanjskom tijelu da o tome donese odgovarajuće rješenje u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu.

IV.              Nalaže se tuženiku da tužitelju mlt. M. B. nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 15.107,19 kuna (petnaest tisuća stotinu sedam kuna i devetnaest lipa), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

              Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/I-504-03/18-01/287, URBROJ: 338-01-21-18-10 od 26. srpnja 2018., odbijen je zahtjev tužitelja (rođ. 28. travnja 2008.) za priznavanje prava na upućivanje na operacijsko liječenje (vađenje postojećega i postavljanje novog intermedularnog vijka kroz proksimalnulibiju uz dodatnu fiksaciju Taylor SpatilaFrame - TSF što zahtijeva kortikotomiju na području proksimalnetibije), u Orthopädisches Spital Speising Wien, u Beču (Austrija), na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja.

              Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-504-03/18-01/75, URBROJ: 338-01-21-18-12 od 31. listopada 2018., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Odluka tuženika bazira se, u bitnome, na utvrđenju da se tužitelj na adekvatan način nastaviti liječiti u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi u Republici Hrvatskoj. U provedenom postupku pribavljena su stručno-medicinska mišljenja tuženikovih konzultanata, specijalista na ovome medicinskom području. Izv. prof. dr. sc. T. Đ. (KBC Zagreb) mišljenja je da se tužitelj može zbrinuti uz primjenu vanjskog fiksatora po Ilizarovu, pa predloženi TSF nije potreban. Prof. dr. sc. D. A. (Klinika za dječje bolesti Zagreb) također smatra da ne postoje opravdani razlozi za konkretni kirurški postupak u inozemstvu. S druge strane, prof. dr. sc. B. Š. (Klinika za ortopediju Lovran) ocjenjuje da je upućivanje tužitelja na predloženo liječenje medicinski indicirano i opravdano, te da se to liječenje na adekvatan način ne može obaviti u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj.

              Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da tužitelj boluje od iznimno rijetke bolesti (nespecificirane prirođene malformacije mišićno koštanog sustava, odnosno nemogućnosti okoštavanja kostiju, od čega u svijetu prosječno obolijeva jedno od 250.000 djece), da bi predložene metode liječenja dostupne u Republici Hrvatskoj dovele do pogoršanja tužiteljeva zdravstvenog stanja uz posljedičnu amputaciju desne noge (što pokazuju dosadašnji ishodi liječenja u Hrvatskoj), da iz nalaza inozemne ustanove proizlaze razlozi zbog kojih se u ovom slučaju prednost treba dati TSF-u u odnosu na Ilizarov, da je na teret sredstava tuženika odobreno liječenje u inozemstvu djevojčica V. M. C. i E. Š. (jedna od kojih je prije toga nekoliko buta neuspješno operirana u Hrvatskoj), da postignuti znatan napredak u tužiteljevom zdravstvenom stanju liječenjem u inozemstvu ukazuju da je riječ o jedinome ispravnom načinu njegova liječenja, da iz mišljenja konzultanta dr. A. slijedi da se primarno gleda isplativost a ne medicinska opravdanost zahvata u inozemstvu, te da je nedvojbeno riječ o potrebi liječenja koja se ne provodi u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u inozemstvu. Podneskom od 30. travnja 2019. dostavlja tuzemnu liječničku dokumentaciju, za koju smatra da upućuje na tijek bolesti i na nemogućnost liječenja u ugovornim ustanovama tuženika. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje da je svaki slučaj potrebno sagledavati zasebno. U dopunama odgovora na tužbu (podnesci od 28. ožujka 2019. i od 22. svibnja 2019., potonji uz dodatno izjašnjenje Višega liječničkog povjerenstva tuženika od 20. svibnja 2019.), tuženik navodi, u bitnome, da su obje osiguranice spomenute u tužbi (V. M. C. i E. Š.) prethodno iscrpile metode liječenja u ugovornim ustanovama u Hrvatskoj (u oba slučaja radilo se o nekoliko prethodnih neuspješnih operativnih zahvata koji su posljedično rezultirali podnošenjem zahtjeva i prijedloga za liječenje u inozemstvu kao jedinom preostalom metodom liječenja), da uloga tuženika (kao državnog nositelja obveznoga zdravstvenog osiguranja) i njegovih konzultanata nije sastavljanje stručnih i znanstvenih medicinskih ekspertiza, već je zadaća tuženika svojim osiguranicima za svaku bolest, stanje ili poremećaj osigurati medicinski odgovarajuću vrstu liječenja. Postoje bolesti za koje postoji više vrsta medicinski odgovarajućeg liječenja. Tuženik nema obvezu svakom osiguraniku osigurati upravo onu metodu liječenja koju osiguranik želi i smatra je najboljom, u ustanovi koja ima najveća iskustva upravo s tom bolešću i najbolje statističke rezultate za tu bolest. Ni jedan osiguratelj zdravstvenog osiguranja ne može osigurati pružanje zdravstvene zaštite samo u najboljim svjetskim centrima, metodama po izboru osiguranika. Takav sustav bio bi financijski, organizacijski i etički neodrživ, te se ne primjenjuje nigdje, pa ni u Hrvatskoj. Tuženik je omogućavanjem tužitelju medicinski opravdanoga i nužnog oblika liječenja za njegovu bolest u domaćim ugovornim zdravstvenim ustanovama ispunio svoju ulogu i zakonsku obvezu. Tuženik ne spori da je predložena metoda liječenja tužitelja medicinski opravdana, ali ona nije nužna, pri postojanju drugih odgovarajućih oblika liječenja. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

              Tijekom upravnog spora Sud je poticao stranke na konsenzualno okončanje spora, do čega nije došlo.

              Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovog spora (kojem prileži i prijevod tijekom spora pribavljene medicinske dokumentacije inozemne ustanove). Na prijedlog tužitelja, u ovome je sporu, na sporne stručno-medicinske okolnosti (u pogledu tužiteljeva zdravstvenog stanja – kongenitalnepseudartroze desne potkoljenice – tibije i fibule, uz ostale prirođene malformacije noge uključujući zdjelični pojas) u kontekstu mjerodavnih posebnih propisa, izveden dokaz medicinskim vještačenjem po stalnome sudskom vještaku mr. sc. A. S., dr. med., specijalistu ortopedu u R., koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio u pisanom obliku, te ga dodatno iznio na raspravi. Raspravnim rješenjem od 27. ožujka 2019. odbijen je prijedlog tužitelja da u ovome sporu bude saslušana njegova majka I. H. B., zbog razloga navedenih u tom rješenju.

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

              Predmetni upravni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 20. lipnja 2018., što se odnosi na nastavak liječenja u navedenoj inozemnoj ustanovi.

              Osigurana osoba ima pravo na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja koristiti zdravstvenu zaštitu u drugim državama članicama i trećim državama (čl. 26. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, „Narodne novine“, broj 80/13 i 137/13). Odredbom stavka 3. navedenoga članka propisano je da pravo na upućivanje na liječenje osigurana osoba može ostvariti samo ako se radi o potrebi liječenja koje se ne provodi u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u državama iz stavka 1. toga članka.

              Odredbama, između ostalog, navedenog Zakona, razrađuje se norma članka 59. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14), kojom je svakome zajamčeno pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. Zaštita djece od strane države posebno je uređena člankom 63. Ustava Republike Hrvatske. Ishodište ovih ustavnih odredbi je članak 3. Ustava, u kojem je socijalna pravda određena jednom od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelja za tumačenje Ustava.

              Usto, Republika Hrvatska stranka je Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 13/03, u nastavku teksta: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini). Prema članku 3. Konvencije, stranke, uzimajući u obzir zdravstvene potrebe i dostupna sredstva, poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi na području svoje nadležnosti osigurale pravičan pristup zdravstvenoj zaštiti odgovarajuće kvalitete.

              Republika Hrvatska stranka je i Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (t. I.34. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, „Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 12/93, u nastavku teksta: Konvencija o pravima djeteta). Prema članku 3. stavku 1. ove Konvencije. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da ti ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela. Dodatne obveze država stranaka u pogledu prava invalidne djece ugovorene su u članku 23. Konvencije, a tiču se, između ostalog, uživanje potpunoga i dostojnog života, te uspješan pristup uslugama zdravstvene zaštite. U članku 24. stavku 1. Konvencije uglavljeno je da države članice priznaju pravo djeteta na najvišu razinu zdravstvene i medicinske zaštite i na rehabilitaciju, te da će države članice nastojati da nijednom djetetu ne bude uskraćeno pravo na takvu zdravstvenu zaštitu.

              Mjerodavne podzakonske odredbe Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu korištenja prekogranične zdravstvene zaštite („Narodne novine“, broj 160/13, 11/15, 16/15, 113/16 i 34/18, u nastavku teksta: Pravilnik), citirane su u obrazloženjima osporavanih rješenja, te su tužitelju stoga poznate. Dosljedno odredbama članka 26. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, u članku 25. stavku 1. Pravilnika propisano je da se osiguranoj osobi  može odobriti pravo na upućivanje na liječenje u inozemstvo zbog, između ostalog, liječenja urođenih anomalija, ako se potrebno liječenje ne može provesti u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u inozemstvu. Ova je mogućnost, primjenom netom navedenih kriterija, odredbom stavka 3. toga članka Pravilnika predviđena i za bolesti koje nisu obuhvaćene stavkom 1. navedenoga članka.

              Među strankama ovoga upravnog spora sporno je čine li metode liječenja tužiteljeve bolesti koje su dostupne u tuzemnim ustanovama odgovarajući način liječenja tužiteljeve bolesti, o čemu ovisi odgovor na pitanje pripada li tužitelju pravo na liječenje u inozemstvu (ovdje: nastavak liječenja) na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja. Nesporno je da konkretno liječenje u inozemstvu udovoljava standardu očekivanoga uspješnog liječenja sadržanom u citiranim odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Pravilnika.

              Sudski vještak mr. sc. A. S., dr. med., u svojem pisanom nalazu i mišljenju iznosi, u bitnome, sljedeće. Ovdje se radi o rijetkoj bolesti i s njom povezanom komplikacijom, u smislu otežanog sraštavanja donjeg dijela desne potkoljenice. Pored toga, u prilog potrebe odgovarajućeg iskustva za liječenje bolesti ide neophodnost cjeloživotne medicinske skrbi, kao i korištenje svih poznatih učinkovitih načina liječenja uklopljenih u individualno skrojenu strategiju (po vremenu i načinu), prilagođenu dugotrajnom liječenju, uz uporabu vrhunske medicinske opreme. Za postizanje uspješnog liječenja ključan je izbor najsvrhovitijega i najpogodnijeg sredstva u dotičnom trenutku i tijekom cijelog postupka. Sjeme uspjeha liječenja ne krije se nužno u izboru jednoga ili drugog fiksatora, već u njegovu izboru u dotičnom trenutku. Upravo niz precizno i detaljno izabranih postupaka i s njima u vezi izabranih alata čini razliku u uspjehu ili neuspjehu odgovarajućega odnosno neodgovarajućeg liječenja. Rezultati liječenja tužitelja u konkretnoj inozemnoj ustanovi neprijeporno upućuju da je riječ o optimalnom liječenju ovakvih rijetkih ortopedskih slučajeva. Unatoč kompetencijama hrvatskih zdravstvenih ustanova, nije prihvatljiva teza po kojoj bi se neka od ustanova s manje iskustva i skromnijim resursima mogla uključiti u već započeto i strategijski isplanirano liječenje spomenute inozemne ustanove. U interesu je najboljeg liječenja tužitelja da svoje liječenje nastavi u inozemnoj ustanovi. Dodaje da je u svojoj karijeri liječio dva vrlo slična slučaja, a u jednome od njih je, kao „najbolje“ rješenje, morao pacijentici amputirati potkoljenicu, što ne smatra odgovarajućim ishodom.

              Na pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka tuženik je, podneskom od 18. veljače 2020., dostavio očitovanje svojega Višega liječničkog povjerenstva od 13. veljače 2020., u kojem očitovanju je, u bitnome, izneseno da sudski vještak nedosljedno koristi terminologiju vezanu uz odgovarajući način liječenja, da se bilo koja bolest u Hrvatskoj može ili se ne može liječiti na odgovarajući način (ovdje ne postoje i nisu moguće gradacije), da sudski vještak nije odgovorio na sva pitanja Suda, te da je, analizom interesa najboljeg liječenja i sugestijama tuženiku, prekoračio zadaću koja mu je određena.

              U pisanom osvrtu na potonji podnesak tuženika, sudski vještak navodi, u bitnome, da se tuženik ne očituje o meritumu spornih pitanja, da se po stručnoj literaturi i amputacija ponekad može smatrati odgovarajućim liječenjem (iako je to poraz ortopedskog kirurga), ali je u predmetnom slučaju odgovarajuće najbolje liječenje tužitelja, koje ga je udaljilo od amputacije. Iznosi s time povezana stajališta o etičkim aspektima medicine i zdravstvenog sustava. Isto liječenje ovako rijetke bolesti, s istom strategijom i na isti način, u Hrvatskoj ne može biti izvedeno ni u najboljoj ustanovi za takve zahvate (Klinici za ortopediju KBC-a Zagreb). Više je ortopedskih ustanova u Hrvatskoj u kojima se izvodi liječenje ove bolesti, ali uz dobro znane nepovoljne rezultate i ishode. Smatra da u prilog njegove interpretacije odgovarajućeg liječenja idu i odredbe hrvatskih propisa koji uređuju zdravstvenu zaštitu, kao i preporuke Svjetske zdravstvene organizacije.

              U raspravnom izlaganju sudski vještak ostaje pri svome pisanom nalazu i mišljenju, te dodaje, u bitnome, sljedeće. Radi se o specifičnoj bolesti, što utječe i na probleme pri njenom liječenju. Također, riječ je o bolesti kod koje je teško predvidjeti njezin tijek, zbog čega se liječi fazno, u etapama, uz potrebu reakcije kada se za to ukaže potreba. U hrvatskim ustanovama dostupne su skoro sve metode liječenja, osim nešto niže razine instrumentarija. No, nema medicinske logike intervenirati u liječenje započeto od strane iskusne inozemne ustanove uključenjem domaće ustanove, pri čemu se može pretpostaviti da bi ishodi liječenja u tuzemnoj ustanovi bili lošiji, što pokazuju i dosadašnja iskustva liječenja ove bolesti u Hrvatskoj. Smatra da potrebnu razinu minucioznosti liječenja, uz potrebu reakcije u svakoj od faza liječenja, ne mogu postići liječnici koji u tome nemaju dovoljno iskustva, niti su pratili cijeli tijek liječenja. U konkretnom slučaju, po sadašnjem stanju stvari, nema potrebe za amputacijom, koja se ne bi mogla smatrati povoljnim ishodom liječenja imajući u vidu da su u ključnim momentima liječenja u inozemstvu postignuti zasad uspješni rezultati. Ističe da je u ovakvom slučaju potrebno kontinuirano planirano liječenje od strane kolega koji u tome imaju više iskustva. Procjenjuje da se rezultati kakvi su u odnosu na tužitelja postignuti u stranoj ustanovi u hrvatskoj praksi postižu približno do polovice slučajeva. Mada, zbog razloga iznesenih u pisanom nalazu i mišljenju, ovdje ne smatra ključnim odabir između dvije vrste fiksatora, objašnjava prednosti fiksatora TSF u odnosu na fiksator Ilizarov. Liječenje tužitelja moguće je nastaviti u nekoj od hrvatskih ustanova, npr. u KBC-u Zagreb, ali se ne može smatrati da je riječ o liječenju s istom vjerojatnošću postizanja rezultata.

              U osvrtu na raspravnu dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka, tuženik smatra da se vještak izjasnio kako postoji mogućnost nastavka tužiteljeva liječenja u hrvatskoj ugovornoj ustanovi primjenom iste metode. Tužitelj, pak, podsjeća da ovdje nije odlučno može li neko liječenje biti nastavljeno u Hrvatskoj, već je poanta u tome bi li takav nastavak predstavljao odgovarajuće liječenje s vjerojatnošću pozitivnog ishoda.

              Nalaz i mišljenje sudskog vještaka, sagledan u cjelini pisanoga i raspravnog izlaganja vještaka, Sud ocjenjuje potpunim i sveobuhvatnim, logičnim, uvjerljivim i sukladnim zadaći vještačenja. Sadržaj pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka djelomice je širi od sâme zadaće vještačenja, zahvaćajući dodatne elemente medicinske doktrine i etike. Međutim, taj dio nalaza i mišljenja nije protivan zadaći vještačenja, u vezi s kojom je najveći dio izlaganja sudskog vještaka. Sud svoju odluku temelji isključivo na dijelu nalaza i mišljenja vezanom uz zadaću vještačenja.

              Tuženik osnovano ističe da ga, kao javnopravnog nositelja obveznoga zdravstvenog osiguranja, mjerodavno zakonodavstvo ne obvezuje na financiranje optimalne vrste liječenja osiguranika u najboljim svjetskim centrima, niti je to općenito uloga ove vrste javnopravnih tijela. Tuženik, međutim, mjerodavnu legislativu pogrešno tumači „binarno“ – ili je neki oblik liječenja generalno odgovarajući, ili nije. Takvo stajalište, bez uzimanja u obzir posebnosti konkretnog slučaja, očito nije sukladan smislu i svrsi uređenja prava vezanih uz zdravstvenu zaštitu.

              Tome smislu i svrsi očito ne odgovara ni stajalište po kojem je u svakom slučaju upućivanje na liječenje u inozemstvo opravdano tek nakon neuspješnoga tuzemnog liječenja, čak i kada kod pojedine vrste bolesti (poput tužiteljeve) iskustvo usporedivih slučajeva (koje spominje sâm tuženik) pokazuje da je, zbog neuspjeha tuzemnog liječenja, u konačnici opravdano na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja osiguraniku omogućiti liječenje u inozemstvu.

              Pored netom iznesenog, ovdje je na umu imati i dodatne pozitivne obveze koje država ima u pogledu zaštite zdravlja djece (uključujući invalidnu djecu), primjenom kriterija najboljeg interesa djeteta.

              Sud utvrđuje da specifičnosti tužiteljeve bolesti, koja je iznimno rijetka i komplicirana za liječenje, okolnost da je riječ o nastavku liječenja u ustanovi sa znatno većim potrebnim iskustvom i dobrim rezultatima dosadašnjeg liječenja tužitelja, nužnost kontinuiteta visoko sofisticiranoga individualnog liječenja i pravodobnih reakcija na promjene tijekom liječenja (što je detaljno elaborirao sudski vještak), objektivno veliki stupanj rizika nepovoljnijeg ishoda liječenja u slučaju njegova nastavka u domaćoj ustanovi, dugoročni (cjeloživotni) utjecaj koji će sadašnja faza liječenja imati na kvalitetu tužiteljeva života, kao i činjenica da se radi o djetetu, u okolnostima konkretnog slučaja i u kontekstu zahtjeva kojim je pokrenut predmetni upravni postupak, dovode do zaključka da, supstancijalno, tužitelju liječenje odgovarajuće kvalitete ne može biti osigurano u domaćim ugovornim zdravstvenim ustanovama, a može mu biti pruženo u navedenoj inozemnoj ustanovi.

              Ovaj zaključak Suda svoje uporište ima u teleološkoj interpretaciji mjerodavnih odredbi Zakona o obveznome zdravstvenom osiguranju i Pravilnika. Međutim, čak i da ne postoji ta pravna osnova, u predmetnom slučaju bi se zaključak Suda temeljio na izravnoj primjeni prethodno navedenih odredbi Ustava Republike Hrvatske, Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini i Konvencije o pravima djeteta, sagledanih u cjelini. Naime, nužnost izravne primjene ustavnih i konvencijskih odredbi (koje su po pravnoj snazi iznad zakona), kada odredbe zakona i podzakonskih propisa u konkretnom slučaju dovode do učinaka protivnih ustavnim i konvencijskim normama, dosljedno se ističe u novijoj ustavnosudskoj praksi (npr. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske: broj: U-III-2864/2016 od 23. svibnja 2019.; U-III-5917/2016 od 5. studenoga 2019.). Ova su ustavnosudska stajališta ponajprije usmjerena prema upravnom sudstvu, ali su primjenjiva i u odnosu na javnopravna tijela u upravnom postupku. Štoviše, rješavanje upravnih stvari primarno je zadaća uprave (javnopravnih tijela), dok upravno sudstvo ima kontrolnu funkciju.

Obveza Republike Hrvatske da djetetu prizna najvišu razinu zdravstvene zaštite (čl. 24. st. 1. Konvencije o pravima djeteta) ne razumijeva beziznimnu obvezu financiranja globalno najkvalitetnije postojeće zdravstvene zaštite svakom djetetu, ali svakako utječe na interpretaciju standarda odgovarajuće kvalitete liječenja djeteta, odričući utemeljenost tumačenja koje bi išlo ispod standarda koji je, u okolnostima konkretnog slučaja (ne kao beziznimno opće pravilo), ovdje primijenio Sud.

Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da su javnopravna tijela obveznoga zdravstvenog osiguranja, na štetu tužitelja, propustila potpuno utvrditi činjenice odlučne za rješavanje ove upravne stvari cjelovitom primjenom odredbi članka 8. i članka 47. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), te ocijeniti raspoloživi dokazni materijal u skladu s odredbom članka 9. stavka 2. ZUP-a, što je posljedovalo i pogrešnom primjenom prethodno citiranih mjerodavnih materijalnopravnih odredbi, u vezi sa člankom 5. stavkom 1. ZUP-a.

              Sud je, stoga, poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te je sam riješio stvar usvajanjem tužiteljeva zahtjeva od 20. lipnja 2018.(„Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), uz nalaganje prvostupanjskom tijelu da o tome donese odgovarajuće rješenje, s onim elementima koje redovito imaju favorabilna rješenja u ovovrsnim predmetima, u okvirima navedenog zahtjeva tužitelja. Ovom presudom predmet nije vraćen na ponovni postupak, već rješenje koje će prvostupanjsko tijelo donijeti ima obilježja razrađujućeg rješenja u izvršenju reformacijske presude, bez ovlasti javnopravnih tijela da ponovno razmatraju meritum ove stvari, o čemu je odlučeno točkom III. izreke ove presude (čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a).

              Imajući u vidu da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te s obzirom na propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22 stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

              Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a, u okviru zatraženih troškova, polazeći od toga da je tuženik u cijelosti izgubio spor, a bazira se na sljedećim elementima. Priznat je trošak prijevoda inozemne medicinske dokumentacije u iznosu od 10.830,00 kuna. Pored toga, priznat je trošak nagrade za obavljeno sudsko vještačenje (4.277,19 kuna), što čini ukupan iznos dosuđene naknade troškova spora od 15.107,19 kuna. Rok za isplatu naknade troškova  određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a.

U Rijeci 12. svibnja 2020.

                                   S u d a c

dr. sc. Alen Rajko, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.