- 1 -              Rev-x 785/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 785/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. l. d.o.o., Z., zastupanog po punomoćniku T. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G., H., Ž., d.o.o. Z., protiv tuženika H. c. d.d., Z., zastupane po V. T., zaposleniku, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-3/2018-2 od 28. veljače 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1402/2017-79 od 26. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

2. Revizija tužitelja odbacuje se, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade štete na priključnom vozilu isplati iznos od 104.901,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama, na ime troškova šlepanja iznos od 21.350,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i s osnove izgubljene zarade iznos od 27.289,91 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je navedena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zatezne kamate koje na iznos od 104.901,70 kn teku od 13. ožujka 2006. do 25. listopada 2017. i na iznos od 21.350,00 kn od 2. ožujka 2006. do 25. listopada 2017.

 

U točki II. preinačena je navedena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime naknade štete na priključnom vozilu iznos od 104.901,70 kn sa zateznim kamatama tekućim do 26. listopada 2017. do isplate, na ime troškova šlepanja iznos od 21.350,00 kn sa zateznim kamatama tekućim 26. listopada 2017. do isplate, i s osnove izgubljene zarade iznos od 27.289,91 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2006. do isplate, te u dijelu kojim je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 61.156,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2017. do isplate, na način da je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime naknade štete na priključnom vozilu iznos od 104.901,70 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2017. do isplate, na ime troškova šlepanja iznos od 21.350,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2017. do isplate, te mu s osnove izgubljene zarade isplati iznos od 27.289,91 kn sa zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2006. do 31. srpnja 2015., sve po stopi preciznije navedenoj u izreci citirane presude, te je naloženo tuženiku naknaditi, u roku od 15 dana, tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 61.156,25 kn sa zateznim kamatama koje teku od 26. listopada 2017. do isplate, po stopi preciznije navedenoj u navedenoj presudi.

 

U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi, u roku od 15 dana, tužitelju trošak žalbe u iznosu od 3.906,25 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje stranke.

 

Tužitelj podnosi reviziju u odnosu na odbijajući dio iz toč. I. izreke, na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže preinačiti u tom dijelu nižestupanjske presude u pravcu iznesenih navoda.

 

Tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizija tužitelja je nedopuštena, a revizija tuženika neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio 23. siječnja 2006. na vučnom i priključnom vozilu, kada se teretno i priključno vozilo koje se kretalo cestom D-27 iz smjera juga u smjeru sjevera dolaskom do 14 km stupa poddionice 1., uslijed jakih bočnih udara vjetra prevrnulo na desnu bočnu stranu te udarilo u zaštitnu metalnu ogradu, a do koje nezgode ne bi došlo da je zbog olujnog vjetra tuženik zatvorio za promet navedenu dionicu autoceste, za navedenu vrstu vozila.

 

U odnosu na reviziju tuženika

 

Sukladno odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je, po reviziji tuženika, pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovan je revizijski navod tuženika u kojem se poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, kada tvrdi da tužitelj ne može biti stranka u ovom postupku, već samo punomoćnik oštećenika, odnosno da je u postupku sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, jer navedena bitna povreda postoji ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno. Obrazlaganjem navedene tvrdnje prigovorom da tužitelj nije stranka već punomoćnik ističe se prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te se u njemu ne ukazuje ni na jednu situaciju koje ima u vidu odredba čl. 354. st. 8. ZPP-a.

 

Tuženik neosnovano navodi da je nakon ukidanja prve prvostupanjske presude drugostupanjski sud raspravljao o činjeničnom stanju koje je ranije bilo nesporno i smatra da je takvim postupanjem počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 334. st. 1. ZPP-a i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je odredbom čl. 334. st. 1. ZPP-a propisana vezanost suda za odluku nakon objave odnosno otpravka presude, a ta vezanost ne podrazumijeva nemogućnost raspravljanjima o svim spornim činjenicama koje bi se, kao takve, pojavile u nastavku postupka u slučaju ukidanja te odluke. Ujedno se ne može ni reći da je nakon ukidanja te odluke od strane žalbenog suda stranci nezakonitim postupanjem, onemogućeno raspravljanje pred sudom, već upravo suprotno, u takvoj situaciji je strankama dana mogućnost da rasprave sve sporne činjenice, pa i one koje ranije možda nisu ni bile sporne.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika, pobijana presuda nije nerazumljiva jer su u njoj izneseni jasni razlozi o odlučnim činjenicama i razumljiva pravna shvaćanja pa se može ispitati, te ne stoji tvrdnja tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, i onoj iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer su u obrazloženju navedene odredbe materijalnog prava koje su primijenjene odlučujući o zahtjevima stranaka, a sudovi su se izjasnili, u mjeri koliko je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je vlasnik predmetnog vozila H. l. C. d.o.o. Z., i da je opunomoćio tužitelja za provođenje postupka i naplatu štete na predmetnom vozilu, te odbija prigovor tuženika vezano za nedostatak aktivne legitimacije tužitelja. Dalje utvrđuje da je u konkretnom slučaju, zbog povremenih jakih udara bure olujne jačine, zabranu ili ograničenje prometa na dionici ceste D-27, O.-G., trebao izdati ministar unutarnjih poslova u suglasnosti s ministrom pomorstva, prometa i veza, sukladno čl. 194 i čl. 195. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 105/04, dalje: ZSPC) u odnosu na sva vozila ili pojedinu kategoriju vozila, a da tuženik nije bilo ovlašten zabraniti promet državnom cestom D-27 imajući u vidu odredbe Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/2004 - dalje: ZJC), jer na dan štetnog događaja nisu nastupile izvanredne niti iznenadne okolnosti zbog kojih bi tuženik bio dužan zabraniti promet predmetnom cestom, pri čemu prvostupanjski sud smatra da je na državnoj cesti D-27 u zimskim uvjetima uobičajena pojava bure i vjetra olujne jakosti, zbog čega se ne radi o vremenskim pojavama koje predstavljaju za navedeno područje iznenadne ili izvanredne pojave, slijedom čega odbija tužitelja sa zahtjevom za naknadu štete.

 

Takav zaključak suda prvog stupnja drugostupanjski sud ne prihvaća te primjenom čl. 373.a st. 1. ZPP-a, utvrđuje:

 

- da je prometni vještak Z. I., u svom je nalazu i mišljenju od 15. siječnja 2010., između ostalog, utvrdio da je "na mjestu nesreće", a prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda, bura dosezala olujnu jačinu, a na takav zaključak vještaka stranke nisu imale primjedbi,

 

- da prema čl. 2. Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda ("Narodne novine" broj 73/97) bura olujne jačine predstavlja elementarnu nepogodu, uslijed čega su se ispunile i pretpostavke iz čl. 8. Pravilnika o uvjetima i postupku zatvaranja javne ceste ("Narodne novine" broj 73/98 - dalje: Pravilnik), a kojim je u čl. 7. propisano da se javna cesta može zatvoriti kada se dogode neplanirani slučajevi, a to su izvanredne i iznenadne okolnosti, dok se prema čl. 8. Pravilnika elementarna nepogoda zbog vjetra smatra jednom od takvih okolnosti (izvanrednih i iznenadnih), pa slijedom navedenog ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda prema kojem je u zimskim uvjetima uobičajena pojava bure i vjetra olujne jakosti, pa da se ne radi o vremenskim pojavama koje predstavljaju za navedeno područje iznenadne ili izvanredne pojave.

 

Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda zbog olujnih udara bure, što prema čl. 2. Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda predstavlja elementarnu nepogodu, tuženik je bio dužan, temeljem čl. 43. ZJC i čl. 7. i 8. Pravilnika, zatvoriti predmetnu državnu cestu ili barem dio ceste na kojem se dogodila predmetna nezgode i to prije njezina nastanka, jer se radilo o vremenskim pojavama koje predstavljaju za navedeno područje iznenadne ili izvanredne pojave (olujni vjetar predstavlja opasnost za promet i ne može se smatrati uobičajenom pojavom), a zbog propusta da zatvori na vrijeme predmetnu cestu ili dio ceste, za što je ovlašten, tuženik je temeljem čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje: ZOO) odgovoran za nastalu štetu koju u ovom postupku potražuje tužitelj (običnu štetu i izmaklu korist), koja se odgovornost ne može otkloniti time što je odredbama čl. 194. ZSPC propisano da je ministar nadležan za poslove prometa uz suglasnost ministra nadležnog za unutarnje poslove ovlašten u određene dane propisati zabranu ili ograničenje prometa na određenoj cesti ili djelu ceste, odnosno što je takvo ovlaštenje dano i nadležnoj policijskoj stanici (čl. 195. ZSPC), jer navedene odredbe ZSPC ne derogiraju ovlasti tuženika iz čl. 43. ZJC.

 

Pozivajući se na revizijski razlog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, i razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik navodi da iz potvrde DHMZ-a proizlazi samo da je na mjestu nezgode puhao jak vjetar, a da je prema utvrđenjima drugostupanjskog suda iz potvrde o stanju vremena DHMZ-a za 23. siječnja 2006., i nalaza i mišljenja prometnog vještaka Z. I., puhao jak vjetar koji je na području O. u kanjonu Z. mogao dosegnuti olujnu jačinu, pa je ostalo nejasno zatvara li tuženik ceste prema podacima DHMZ-a ili je dužan provesti vještačenje po prometnom vještaku, odnosno je li tuženik tek nakon pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka ovlašten zatvoriti cestu ili to može i prije iako nema podatak o olujnom vjetru.

 

Navedeni prigovor nije osnovan iz razloga što je prema podacima DHMZ-a (list 39. spisa) vjetar mogao doseći olujnu jačinu, a na navedeni zaključak u nalazu i mišljenju vještaka, koji se temeljio na podacima DHMZ-a, koji je prihvatio drugostupanjski sud, o vjetru olujne jačine, stranke nisu imale primjedbi, zbog čega se i navedeni prigovor svodi na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što u reviziji nije moguće isticati (argumentum a contrario iz čl. 385. ZPP-a). S obzirom da se radilo o vjetru olujne jačine pravilno je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 43. ZJC i čl. 7. i 8. Pravilnika, neovisno o tome što je takvo ovlaštenje dano i nadležnoj policijskoj stanici (čl. 195. ZSPC), jer navedene odredbe ZSPC-a i po ovome sudu ne isključuju ovlasti tuženika iz čl. 43. ZJC-a jer se razlozi za zatvaranje prometa iz ZJC-a i ZSPS-a ne podudaraju.

 

Slijedom navedenog nisu ostvareni istaknuti revizijski navodi tuženika te je njegovu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP-a.

 

U odnosu na reviziju tužitelja

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene, pa u slučaju da nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki revizija nije dopuštena.

 

U žalbenoj, a sada i revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno od kada počinju teći kamate u situaciji kada dođe do popravka oštećene stvari.

 

Nižestupanjski sudovi, vezano za pravo na zatezne kamate, smatraju da tužitelj u ovom slučaju ima pravo na zatezne kamatame od presuđenja, (26. listopada 2017.) do isplate, u smislu čl. 1089. st. 2. ZOO-a, jer tužitelj nije dostavio dokaz da je račune od popravka vozila podmirio po dospijeću računa, odnosno da mu je po dospijeću računa nastala šteta, pa tužitelja odbijaju sa zahtjevom za zateznim kamatama na iznos od 104.901,70 kn od 13. ožujka 2006. do 25. listopada 2017, te na iznos od 21.350,00 kn za razdoblje od 2. ožujka 2006. do 25. listopada 2017.

 

Osporavajući pravilnost navedenih pravnih shvaćanja tužitelj je u reviziji naznačio sljedeće pravno pitanje:

 

"Pretvara li se popravkom oštećene stvari nenovčana imovinska šteta u novčanu odštetnu tražbinu, u smislu odredbe čl. 1086., u svezi čl. 29. st. 1. Zakona obveznim odnosima, i počinju li stoga zatezne kamate na takvu odštetnu tražbinu, čija je visina utvrđena u vrijeme popravka, teći od trenutka kada je postala novčanom tražbinom, te je li sud u tom smislu u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1086., 1089. st. 2. i čl. 29. st. 1. navedenog Zakona kada je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na dosuđene iznose glavnice, s tijekom od datuma priloženih računa popravka i šlepanja vozila?"

 

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da su navedena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni poziva se na odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2219/11 od 17. lipnja 2015., Rev-3054/1995 od 10. lipnja 1998. i Rev-x-926/16-2 od 5. Travnja 2017. Tvrdi da su u tim odlukama iznesena pravna shvaćanja, vezano za početak tijeka zateznih kamata, koja su suprotna shvaćanjima drugostupanjskog suda izraženim u pobijanoj odluci.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Pitanje, zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda.

 

Naime, prema već ustaljenoj praksi revizijskog suda, popravkom oštećene stvari otklanja se šteta i uspostavlja prijašnje stanje, pa se odštetna tražbina (trošak popravka) pretvara u novčanu tražbinu, zbog čega zatezne kamate na odštetnu tražbinu počinju teći od dana kada je postala novčanom tražbinom. Stoga nastankom nenovčane materijalne štete (oštećenja vozila) koja je popravljanjem štete postala novčana materijalna šteta, u tom trenutku oštećenik i stječe pravo na zatezne kamate. Međutim, s obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dostavio dokaz da je priložene račune stvarno i platio po njihovom dospijeću, sama činjenica izdavanja računa ne podrazumijeva i nastanak štete dospjećem plaćanja računa. Da bi popravljanjem štete nenovčana materijalna šteta postala novčana materijalna šteta, u kom trenutku bi oštećenik i stekao pravo na zatezne kamate, mora postojati i stvarni izdatak oštećenika, a koju okolnost tužitelj nije dokazao, pa mu sudovi od trenutka izdavanja računa nisu ni mogli dosuditi zatezne kamate. Tvrdnja revidenta da tuženik nije osporavao plaćanje priloženih računa, odnosno da činjenica da je tužitelj platio račune nije bila sporna, svode se na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, što u ni u jednoj vrsti revizije nije dopušteno (čl. 385. ZPP-a).

 

 

 

 

 

 

Iz tih je razloga glede revizije tužitelja, na temelju odredbe iz čl. 392.b st. 3. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.