- 1 -              Rev 2421/2012-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2421/2012-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V. d.o.o. iz K., kojeg zastupa punomoćnik M. T., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1473/2010 od 28. lipnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P-446/08-39 od 7. lipnja 2010., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju presuda Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1473/10 od 28. lipnja 2012. i presuda Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P-446/08-39 od 7. lipnja 2010. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom (u točki I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj isključivi vlasnik č. zem. 639/9, ZKU 1103, K.O. V. i dijela č. zem. 636/1 ZKU 1103 K.O. V., površine 97 m2, koji u naravi predstavlja vodospremu omeđenu bodljikavom žicom, a označen u položajnom nacrtu dipl. ing. D. P. 9. ožujka 2010., te se temeljem ove presude, ovlašćuje ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na č. zem. 636/9 i provesti parcelaciju č. zem. 636/1 radi formiranja nove č. zem., kojoj će površina iznositi 49 m2 - vodosprema omeđena bodljikavom žicom te provesti takav parcelacijski elaborat u zemljišnim knjigama i ishoditi upis prava vlasništva na novoformiranoj čestici na svoje ime.

 

Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak.“

 

Ujedno je (točkom II. izreke) tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak od 15.000, 00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju: drži da je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati, uz naknadu parničnog troška uvećanog za trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle - u okviru istaknutog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je isključivi vlasnik čest. zem. 636/9 iz z.k.ul. 1103. k.o. V. i dijela čest. zem. 636/1 iz zk.ul. 1103. k.o. V., u naravi vodospreme - omeđene bodljikavom žicom, kumuliran sa zahtjevom da se tužitelj ovlasti ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na čest. zem. 639/9 i provesti parcelaciju na čest. zem. 636/1 radi formiranja nove čest. zem. površine 497 m2 - vodosprema omeđena bodljikavom žicom te po parcelaciji provesti upis prava vlasništva na novoformiranoj čestici na svoje ime.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je čest. zem. 636/1 k.o. V. bila u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Šumskog gospodarstva M.,

 

- da je tadašnja Skupština općine Metković, nakon izvršene parcelacije čest. zem. 636/1 (evidentirane kao šuma i krš od 5586021 m2) - od koje su nastale čest. zem. 631/1 (šuma i krš od 5580209 m2) i čest. zem. 636/9 (u naravi gradilište, površine 5812 m2), Rješenjem o davanju na korištenje građevinskog zemljišta od 16. veljače 1983. dala novoformiranu čest. zem. 636/9 k.o. V. na korištenje Komunalnom poduzeću za izgradnju regionalnog vodovoda Neretvansko-Pelješko-Korčulanski vodovod u svrhu izgradnje Vodospreme P., sve uz najavu da će između Općine Metković i novog korisnika građevinskog zemljišta biti sklopljen pisani ugovor o načinu i uvjetima korištenja građevinskog zemljišta (te novoformirane čestice),

 

- da su 14. kolovoza 1984. Općina Metković i Komunalno poduzeće za izgradnju regionalnog vodovoda Neretvansko-Pelješko-Korčulanski vodovod i sklopili taj najavljeni Ugovor o korištenju građevinskog zemljišta, pisanim sadržajem kojeg se Komunalnom poduzeću daje na korištenje građevinsko zemljište označeno kao čestica zemlje broj 636/9 k.o. V. ukupne površine 5812 m2, u svrhu izgradnje vodospreme u P. - a ujedno se Komunalno poduzeće ovlašćuje na temelju tog ugovora u zemljišnim knjigama Općinskog suda Metković izvršiti uknjižbu prava korištenja dodijeljenog mu zemljišta,

 

- da je 7. rujna 1984. Javni pravobranitelj taj ugovor (prema danom mišljenju) naznačio pravno valjanim,

 

- da su na čest zem. 636/9 te na dijelu čest. zem. 636/1 izgrađene vodospreme,

 

- da se čest. zem. 636/1, 636/9 i 636/10 ne nalaze u zoni predviđenoj za gradnju: kvalificiraju se kao „Područje zaštitne šume“,

 

- da je čest. zem. 636/1 k.o. V., od koje je parcelacijom nastala i čest. zem. 636/9, obuhvaćena Programom gospodarenja šumom i šumskim zemljištem makarskog užeg područja krša za razdoblje od 1982.-1991. (ovime je bila obuhvaćena i na dan 16. listopada 1990., kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, "Narodne novine 41/90. - dalje ZIDZŠ-a),

 

- da su 16. listopada 2008. (prema rješenju Općinskog suda u Metkoviću broj Z-7014/08) k.č. 636/9 površine 5812 m2 i k.č. 636/10 površine 440 m2, na temelju prijedloga Općinskog državnog odvjetništva Metković, Građansko-upravnog odjela - od 10. lipnja 2008., upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo Republike Hrvatske: pozivom na pretvorbu za šume i šumska zemljišta (sa 16. listopada 1990.) na temelju zakona (ex lege), prema odredbama čl. 6. i 55. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine", broj 41/90 - dalje: ZIDZŠ-a), prema kojima su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske postale vlasništvo Republike Hrvatske (osim onih koje su u privatnom vlasništvu),

 

- da je pri parcelaciji odnosno pri ucrtavanju manje vodospreme u katastarskom operatu došlo do pogreške: čest. 636/10 formirana je isključivo kako bi tužitelj na njoj imao pravo korištenja i izgradio manju vodospremu - radi čega je i evidentiran njezinim posjednikom, no tužitelj nije u posjedu čest. 636/10 i na njoj nije izgrađena manja vodosprema - jer je ova smještena u njezinoj blizini (prema dopunskom nalazu i mišljenju mjerničkog vještaka, sukladno kojemu je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev).

 

Nižestupanjski sudovi su zahtjeve tužitelja na temelju takvog činjeničnog utvrđenja ocijenili neosnovanim i odbili: drže da tužitelj ili njegov prednik nisu mogli steći utuženo pravo vlasništva obzirom da je ovo traženo na šumskom zemljištu - kojim Skupština Općina Metković nije mogla raspolagati (dakle: niti prenijeti ga 1983. ili 1984. na tužitelja ili njegova prednika), to stoga što nije bilo izdvojeno iz šumskogospodarske osnove (sukladno čl. 15. Zakona o šumama - "Narodne novine", broj 20/77) - slijedom čega je stupanjem na snagu ZIDZŠ-a po sili zakona postalo vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Drugostupanjski sud zaključuje i da tužitelj nije mogao steći niti vlasništvo na vodospremama izgrađenim na predmetnom zemljištu jer (da) je odredbom čl. 37. toč. 3. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 32/94, 26/97, 47/89, 57/89 i 10/90 - pročišćeni tekst) bilo propisao da su vodoprivredni objekti i oni za zahvaćanje vode i vodoopskrbu, konkretno ovdje vodospreme, koji „ne mogu biti vlasništvo tužitelja, jer su iste, a kao vodne građevine od interesa za Republiku Hrvatsku, u njenom vlasništvu“ - ali i jer (da) je u čl. 48. istoga Zakona propisano da kada je za izgradnju i obnavljanje zaštitnih vodoprivrednih objekata potrebno izvršiti prijenos prava vlasništva na šumi odnosno šumskom zemljištu u društvenom vlasništvu u sastavu šumsko-gospodarskog područja, prijenos se obavlja na način i prema postupku određenom Zakonom o šumama: dakle - jer da je tada važeći Zakon o vodama upućivao na Zakon o šumama, a da to sa svoje strane samo potvrđuje pravilan zaključak prvostupanjskog suda. Ističe i da je Zakon o vodama ("Narodne novine", broj 53/90 i dr.) propisivao da su vodoprivredni objekti dobro od općeg interesa i u društvenom vlasništvu, a da Zakon o vodama ("Narodne novine", broj 107/95) kao vodne građevine tretira i vodospreme (čl. 9. st. 1. toč. 3a) - propisujući u čl. 10. da su vodne građevine dobro od općeg interesa za Republiku Hrvatsku i u njenom vlasništvu.

 

Shvaćanje je revizijskog suda da rečeni materijalnopravni pristup nižestupanjskih sudova predmetu spora nije pravilan, na što revident argumentirano i ukazuje - te da se prema stanju raspravljenosti predmeta spora ne može prihvatiti pravilnim.

 

Naime, kako iz prethodno navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (čl. 385. ZPP-a), proizlazi:

 

- da je prednik tužitelja (Komunalno poduzeće za izgradnju regionalnog vodovoda) predmetno zemljište dobio na korištenje radi izgradnje regionalnog vodovoda, i to odlukom donesenom u upravnom postupku, konkretno Rješenjem o davanju na korištenje građevinskog zemljišta od 16. veljače 1983., pravilnost i zakonitost kojeg se može razmatrati samo u postupku u kojemu je doneseno - a u svezi kojeg je potom (14. kolovoza 1984.) sa ovime sačinjen i Ugovor o korištenju građevinskog zemljišta,

 

- da navedeno upravno Rješenje i u svezi sa njime sklopljeni ugovor nisu bili predmetom osporavanja u upravnom postupku i prema njima je vršena i gradnja vodospreme - kroz više godina, pa se sagrađena vodosprema i koristi cijeli niz godina, čemu se (gradnji i tome korištenju) nitko nije protivio, sve iako se za tu gradnju i korištenje i očito znalo i moglo znati,

 

- da je na navedeni Ugovor o korištenju građevinskog zemljišta mišljenje o njegovoj pravnoj valjanosti dao i Javni pravobranitelj općine Metković;

 

- da su na predmetnom zemljištu doista izgrađene vodospreme „radi opskrbljivanja pučanstva pitkom vodom“, pri čemu nitko ne dovodi u pitanje da su građena (kao ipak veliki objekti) prema aktima nadležnih upravnih tijela, pa faktično zemljište sa tim vodospremama nije predstavljalo šumsko zemljište u vrijeme stupanja na snagu ZIDZŠ-a,

 

ovdje se, prema takvome stanju raspravljenosti predmeta spora, ne može zaključiti - a da bi zaključak bio pravilan i prihvatljiv, da u odnosu na prijeporno zemljište nije riječ o izgrađenom građevinskom zemljištu na koje se ne mogu primijeniti odredbe čl. 6. i 55. ZIDZŠ-a.

 

Revizijski sud kod toga primjećuje da su u tom kontekstu nižestupanjski sudovi dali prevelik pravni značaj neospornoj činjenici da je čest. 636/1 formalno naznačena kao pripadnost šumskogospodarskom području. Sa time u svezi se i pozivanje nižestupanjskih sudova na ZIDZŠ-a ukazuje bespredmetnim i pogrešnim.

 

Nadalje, revizijski sud primjećuje i da drugostupanjski sud pogrešno tumači (interpretira) sadržaj odredbe čl. 10. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 107/95) kada navodi da su sve vodne građevine dobro od općeg interesa za Republiku Hrvatsku i u njenom vlasništvu.

 

Naime, u čl. 10. tog Zakonu izričito se navodi da su u vlasništvu Republike Hrvatske regulacijske i zaštitne vodne građevine, a ne, kako to pogrešno shvaća drugostupanjski sud, sve vodne građevine - pa tako i vodospreme, koje spadaju u vodne građevine za korištenje voda i Zakon ih (u članku 9.) jasno razlikuje od regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina.

 

Slijedom izloženog, za sada revizijski sud ne može pravilnim prihvatiti zaključak drugostupanjskog suda da su (i) vodospreme u vlasništvu Republike Hrvatske.

 

To pogotovo ne (ovdje odlučno) obzirom da je i Zakonom o vodama („Narodne novine“ br. 153/2009 - dalje: ZV-a), kojeg je Hrvatski sabor donio na sjednici 11. prosinca 2009. - i važio je (obvezivao u suđenju) u trenutku prvostupanjskog suđenja, jasno odredio status i vlasništvo vodosprema kao komunalnih vodnih građevina sa značajem „javnog dobra u javnoj uporabi, i u vlasništvu javnoga isporučitelja vodne usluge ili jedinice lokalne samouprave“, propisujući:

 

- odredbom čl. 1. st. 1., „Ovim se Zakonom uređuju pravni status voda, vodnoga dobra i vodnih građevina, upravljanje kakvoćom i količinom voda, zaštita od štetnog djelovanja voda, detaljna melioracijska odvodnja i navodnjavanje, djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje, posebne djelatnosti za potrebe upravljanja vodama, institucionalni ustroj obavljanja tih djelatnosti i druga pitanja vezana za vode i vodno dobro.“,

 

- odredbom čl. 21. st. 1., „Vodne građevine su građevine ili skupovi građevina zajedno s pripadajućim uređajima i opremom, koji čine tehničku, odnosno tehnološku cjelinu, a služe za uređenje vodotoka i drugih površinskih voda, za zaštitu od štetnog djelovanja voda, za zahvaćanje voda u cilju njihova namjenskog korištenja i za zaštitu voda od onečišćenja.“,

 

- odredbom čl. 22.: (stavak 1.) „Vodne građevine, s obzirom na njihovu namjenu, jesu: 1. regulacijske i zaštitne vodne građevine - nasipi, obaloutvrde..., 2. komunalne vodne građevine: 2.1. građevine za javnu vodoopskrbu - akumulacije, vodozahvati (zdenci, kaptaže i druge zahvatne građevine na vodnim tijelima), uređaji za kondicioniranje vode, vodospreme, crpne stanice, glavni dovodni cjevovodi i vodoopskrbna mreža,...,“, (stavak 3.) „Vodne građevine iz ovoga članka od interesa su za Republiku Hrvatsku.“, (stavak 4.) „Građenje i održavanje vodnih građevina iz ovoga članka u interesu je Republike Hrvatske.“,

 

- odredbom čl. 23. st. 3.: „Komunalne vodne građevine su javna dobra u javnoj uporabi, i u vlasništvu su javnoga isporučitelja vodne usluge ili jedinice lokalne samouprave.“,

 

s time da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vodama („Narodne novine“ br. 56/2013) propisano: „U članku 23. stavku 3. riječi: „ili jedinice lokalne samouprave“ brišu se.“.

 

Sukladno navedenom, a zbog rečenog pogrešnog pravnog pristupa i zbog pogrešnog tumačenja ZV-a, činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora ostalo je nepotpuno utvrđeno, pa je stoga valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će postupiti u smislu izloženog shvaćanja revizijskog suda. Pritom ima voditi računa i o prijelaznoj odredbi čl. 368. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i dr. - dalje: ZVDSP-a), koja uređuje pravno sjedinjenje zemljišta i neupisane zgrade (dakle, građevine - vodospreme) i propisuje (da) ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u nečijem vlasništvu, ali nije upisana u zemljišnoj knjizi, iako je upisano zemljište, vlasnik te zgrade stječe pravo vlasništva cijele nekretnine. Kod toga valja napomenuti da, premda Zakon govori o stjecanju vlasništva cijele nekretnine, prema pravnom shvaćanju ovoga suda zemljište koje služi redovnoj uporabi zgrade dijeli sudbinu same zgrade izgrađene na takvom zemljištu. Drugim riječima, vlasnici zgrade postaju i vlasnici zemljišta koje služi redovnoj upotrebi zgrade (građevine, odnosno konkretno vodospreme). Dakako, u svezi s tim valja imati na umu i čl. 364. ZVDSP-a (koja uređuje upis neuknjiženih prava na nekretninama), konkretno st. 6. tog članka.

 

Neovisno da li i koliko to dovodi u pitanje uopće i potrebu daljnjeg vođenja ovoga spora, odabir čega ipak ostaje (i dalje) na volji i ovlasti stranaka (koji slobodno mogu disponirati svojim zahtjevima), revizijski sud tek upućuje da je u međuvremenu i novim zakonima nedvosmisleno uređeno pitanje statusa i vlasništva vodosprema - ali i naloženo (imperativno) onima koji se vode posjednicima ili zemljišnoknjižnim vlasnicima ovih kako da urede upis njihova vlasništva, pa je uputno u ponovljenom suđenju predmet spora raspraviti i u smislu:

 

a) Zakona o vodama („Narodne novine“ 66/19 - dalje: ZV-a/19), na snazi od 18. srpnja 2019., kojim je propisano:

 

- odredbom čl. 24., „Vodne građevine su građevine ili skupovi građevina zajedno s pripadajućim uređajima i opremom, koji čine tehničku odnosno tehnološku cjelinu, a služe za uređenje vodotoka i drugih površinskih voda, za zaštitu od štetnog djelovanja voda, za zahvaćanje voda radi njihova namjenskog korištenja i za zaštitu voda od onečišćenja.“,

 

- odredbom čl. 25., koje uređuje „vrste vodnih građevina“: „(1) Vodne građevine, s obzirom na njihovu namjenu, jesu:... 2. komunalne vodne građevine: 2.1. građevine za javnu vodoopskrbu - akumulacije, vodozahvati (zdenci, kaptaže i druge zahvatne građevine na vodnim tijelima), uređaji za kondicioniranje vode, vodospreme, crpne stanice, glavni dovodni cjevovodi i vodoopskrbna mreža cjevovoda..., (3) Pravni status komunalnih vodnih građevina uređuje se zakonom kojim se uređuju vodne usluge.“,

 

što valja sagledati i u smislu odredaba ZV-a/19 koje propisuju „odgovarajuću primjenu odredbi o evidentiranju u katastar i upisu u zemljišnu knjigu na druge vodne građevine“:

 

- čl. 231: (stavak 1.) „Regulacijske i zaštitne vodne građevine izgrađene do stupanja na snagu ovoga Zakona i građevine za osnovnu melioracijsku odvodnju, izgrađene do stupanja na snagu ovoga Zakona, koje su upisane u katastru, a nisu upisane u zemljišnoj knjizi, kao i korita prirodnih površinskih voda, koja su upisana u katastru, a nisu upisana u zemljišnoj knjizi, upisuju se u zemljišne knjige kao javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, sukladno članku 12. ovoga Zakona, neovisno o tome tko je upisan kao njihov vlasnik.“ (stavak 2.) „Upis iz stavka 1. ovoga članka provest će općinski sud, i to: za građevine iz stavka 1. ovoga članka na temelju potvrde iz članka 29. ovoga Zakona i odgovarajućeg geodetskog elaborata, a za korita prirodnih površinskih voda na temelju odgovarajućeg geodetskog elaborata.“

 

- čl. 232.: (stavak 1.) „Regulacijske i zaštitne vodne građevine izgrađene do stupanja na snagu ovoga Zakona i građevine za osnovnu melioracijsku odvodnju, izgrađene do stupanja na snagu ovoga Zakona, koje nisu upisane u katastru niti u zemljišnoj knjizi, kao i korita prirodnih površinskih voda, koja nisu upisana u katastru niti u zemljišnoj knjizi, upisuju se na način uređen ovim člankom.“, (stavak 2.) „Hrvatske vode podnose tijelu nadležnom za katastar na pregled i potvrdu geodetski elaborat izvedenog stanja vodnih građevina iz stavka 1. ovoga članka odnosno geodetski elaborat stvarnoga stanja korita prirodnih površinskih voda u kojima se vodne građevine, kao i korita prirodnih površinskih voda iskazuju načinom uporabe zemljišta.“, (stavak 3.) „Nakon pregleda i potvrde geodetskog elaborata izvedenog stanja odnosno geodetskog elaborata stvarnoga stanja iz stavka 2. ovoga članka po tijelu nadležnom za katastar, tijelo nadležno za katastar dostavlja općinskom sudu prijavni list radi prethodne provedbe u zemljišnoj knjizi.“, (stavak 4.) „Općinski sud upisuje vodne građevine iz stavka 1. ovoga članka odnosno korita prirodnih površinskih voda u zemljišnu knjigu kao javno vodno dobro, u vlasništvu Republike Hrvatske, sukladno članku 12. ovoga Zakona, neovisno o tome tko je upisan kao njihov vlasnik i o tom, po službenoj dužnosti, obavještava tijelo nadležno za katastar.“,

 

- čl. 233: „Na evidentiranje u katastru i upise iz članaka 231. i 232. ovoga Zakona ne primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuje prostorno uređenje i gradnja, a kojima je propisana dioba građevinskog zemljišta i evidentiranje građevina u katastru niti odredbe zakona kojim se uređuje katastar nekretnina te odredbe drugih zakona i propisa koje su protivne člancima 231. i 232. ovoga Zakona.“,

 

- čl. 234. stavak 2.: „Odredbe članaka 231., 232. i 233. ovoga Zakona primjenjuju se, na odgovarajući način, i na komunalne vodne građevine, koje nisu vodovi, izgrađene do stupanja na snagu ovoga Zakona, a kao vlasnik upisuje se javni isporučitelj vodnih usluga. Odgovarajući geodetski elaborat iz članka 231. stavka 2. ovoga Zakona odnosno geodetski elaborat izvedenog stanja iz članka 232. stavka 2. ovoga Zakona tijelu nadležnom za katastar dostavlja javni isporučitelj vodne usluge.“

 

b) Zakona o vodnim uslugama („Narodne novine“ br. 66/19 - dalje: ZVU-a). na snazi od 18. srpnja 2019., kojim je propisano:

 

- odredbom čl. 3. stavak 1: točkom 8. „jedinstveni javni isporučitelji vodnih usluga su javni isporučitelji vodnih usluga koji steknu rješenje iz članka 16. stavaka 5. ili 6. ovoga Zakona“, te točkom 11. „postojeći javni isporučitelji vodnih usluga su javni isporučitelji vodnih usluga koji imaju akt o ispunjenju posebnih uvjeta za obavljanje djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje na temelju Zakona o vodama („Narodne novine“«, br. 107/95. i 150/05.) i Zakona o vodama („Narodne novine“, br. 153/09., 63/11., 130/11., 56/13., 14/14. i 46/18.), što uključuje i isporučitelje koji isporučuju vodu za ljudsku potrošnju isključivo drugim isporučiteljima vodnih usluga“,

 

- odredbom čl. 9.: (stavak 1.) „Komunalne vodne građevine su javna dobra u javnoj uporabi i u vlasništvu su javnoga isporučitelja vodnih usluga na uslužnom području.“, (stavak 2.) „Komunalnim vodnim građevinama upravlja javni isporučitelj vodnih usluga, osim ako je ovim Zakonom drukčije uređeno.“,

 

- odredbom čl. 12.: „ (stavak 1.) Javni isporučitelj vodnih usluga je društvo kapitala kojem su jedini osnivači jedinice lokalne samouprave na uslužnom području.“, (stavak 2.) „Iznimno od stavka 1. ovoga članka osnivač javnog isporučitelja može biti i pravna osoba čiji je jedini osnivač jedinica lokalne samouprave.“,

 

- odredbama čl. 89., kojima je uređen „prijenos komunalnih vodnih građevina društvu preuzimatelju“: (stavak 1.) „Jedinice lokalne samouprave koje su izravni vlasnici komunalnih vodnih građevina i zemljišta pod njima, a nisu do stupanja na snagu uredbe iz članka 7. stavka 6. ovoga Zakona postupile po odredbi članka 146. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vodama („Narodne novine“, br. 56/13.) dužne su ih prenijeti u vlasništvo društva preuzimatelja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu uredbe iz članka 7. stavka 6. ovoga Zakona, bez naknade ili dio bez naknade, a dio kao ulog u temeljni kapital.“, (stavak 3.) „Središnja tijela državne uprave koja su do stupanja na snagu ovoga Zakona, kao investitori ili suinvestitori, na temelju propisa o regionalnom razvoju ili drugih posebnih propisa gradila komunalne vodne građevine, dužna su ih prenijeti bez naknade u vlasništvo društva preuzimatelja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu uredbe iz članka 7. stavka 6. ovoga Zakona.“.

 

Ako se pak u nastavljenom postupku utvrdi da predmetno zemljište (sa izgrađenim vodospremama) ne predstavlja vlasništvo Republike Hrvatske - već vlasništvo tužitelja, tada će, obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje vlasništva (i) cijele čestice 636/9 (ukupne površine 5812 m2), biti potrebno utvrditi i kolika je površina tog zemljišta potrebna za redovnu uporabu na njemu izgrađene vodospreme, odnosno je li to dodijeljeno zemljište kao građevinsko u cijelosti ili samo djelomice izgrađeno.

 

Tek nakon što postupi u izloženom smislu, sud će biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

 

Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci.

 

Odluka o trošku sastava revizije donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.