- 1 -              Rev 2619/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2619/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. L., vlasnika obrta za usluge čišćenja i trgovinu L., Z., OIB: …, kojeg zastupaju po punomoćnica M. K., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-233/17-2 od 10. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2361/15-19 od 17. siječnja 2017., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-233/17-2 od 10. travnja 2018. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-2361/15-19 od 17. siječnja 2017. pod točkom I. izreke utvrdio je nedopuštenom Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 12. kolovoza 2015., pod točkom II. izreke raskinuo je s danom 13. studenog 2015. ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 25. svibnja 2015. između tužiteljice i tuženika, pod točkom III. izreke je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici s naslova naknade plaće iznos od 10.052,58 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki III. izreke prvostupanjske presude, pod točkom IV. izreke je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici s naslova naknade štete iznos od 9.900,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2017. do isplate, dok je pod točkom V. izreke odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 6.600,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje, pod točkom VI. Izreke naložio je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.416,63 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2017. do isplate, pod točkom VII. Izreke naložio je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.683,38 kuna. Pod točkom VIII. Odbio je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.083,37 kuna, a pod točkom IX. Izreke zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.066,62 kuna.

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž R-233/17-2 od 10. travnja 2018. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV. i VI. izreke presude.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i premet vratiti na ponovni postupak, a podredno preinačiti tako da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje sadržajno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U dijelu tih revizijskih navoda kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja (vezano za oštećenje namještanja, vikanje na tuženika, agresivnost tužiteljice), valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno činiti. Kako reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudski raskid ugovora o radu, naknada plaće te naknada štete zbog sudskog raskida radnog odnosa.

 

Među strankama je sporno ima li tuženik opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika prema ugovoru o radu od 25. svibnja 2015. na radnom mjestu čistačice,

 

- da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. kolovoza 2015. otkazao ugovor o radu tužiteljici,

 

- da su kao razlozi za otkaz navedeni: da je 11. kolovoza 2015. tužiteljica nazvala tuženika i izjavila da je ona sama sebi napravila plan rada te da u petak 14. kolovoza 2015. ne želi raditi već da želi slobodno što je tuženik odbio, jer joj je već prije odobrio godišnji odmor 17. kolovoza 2015. i više ne može mijenjati plan rada, da je tužiteljica na to bila vrlo agresivna te se tuženik uputio na mjesto rada tužiteljice gdje je tužiteljica bila ljuta, agresivna i neljubazna, a na zamolbu tuženika da izađu van iz poslovnih prostorija gdje su se nalazile dvije stranke (klijenti tuženika), agresivno je odgovorila „Šta ste došli tu? Nemamo što razgovarati! Vi ste meni smanjili plaću i stimulaciju! Šta bi ja vama radila za takvu plaću?“ pri čemu je počela vući i udarati usisavačem u vlasništvu tuženika, a na upozorenje da ne udara i ne oštećuje tuđu imovinu, postala je još agresivnija i glasnija te je odgovorila „Šta tražite tu?“, a tuženik i V. L. su se osjećali ugroženo, napadnuto i vrlo neugodno pred poslovnim partnerima,

 

- da je utvrđeno je da je tužiteljica 11. kolovoza 2015. nazvala tuženika i rekla mu da je ona sama sebi napravila plan rada te da se s uredom „A. i partneri“ i farmaceutskim uredom koji je također čistila dogovorila da umjesto u petak očisti drugi dan, a na upit tuženiku može li stubišta koja je trebala očistiti u petak odraditi u srijedu ili četvrtak, tuženik je odgovorio da ne može jer da ona ne može sama sebi određivati raspored i posao na što je tužiteljica odgovorila „da nju ništa ne zanima i da ide u Bosnu“ , da je po dolasku tuženika u ured „A. i partneri“ koji je tužiteljica čistila došlo do povišenih tonova između tužiteljice i V. L. jer tužiteljica nije htjela prestati raditi i usisavati niti je htjela izaći van iz ureda, da je svjedok D. S. izašao iz svoje sobe i zamolio ih da se stišaju što su oni i učinili,

 

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljica bila agresivna, da je vikala te udarala i oštetila tuđu imovinu usisavačem,

 

- da tužiteljici, koja je rođena 1984., nije prihvatljivo nastaviti raditi kod tuženika kod kojeg je radila 6 mjeseci i 24 dana,

 

- da se tužiteljica 14. studenog 2015. zaposlila.

 

Odlučujući  o tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu zaključivši da tuženik nije sukladno odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, dalje: ZR) dokazao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR odredili su sudski raskid radnog odnosa i naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 3 ugovorene mjesečne plaće, a primjenom odredbe čl. 95. st. 3. ZR dosudili su tužiteljici naknadu plaće za vrijeme prekida rada za rujan i listopad 2015.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da ponašanje tužiteljice 11. kolovoza 2015. predstavlja osobito tešku povredu radne obveze koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova kojima je ovaj sud vezan proizlazi da tuženik, na kojem je teret dokaza sukladno čl. 135. st. 3. ZR, nije dokazao postojanje otkaznog razloga pa tako nije dokazao da je tužiteljica oštećivala usisavačem namještaj tuženikovog klijenta, da je vikala na tuženika niti da je bila agresivna.

 

I prema shvaćanju ovog suda, raspravljanje s tuženikom povišenim tonovima ne predstavlja primjerenu komunikaciju, ali u danoj situaciji ne predstavlja niti osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Vezano za revizijski navod da je tužiteljica odbila razgovarati s tuženikom o rasporedu rada kao i za navod da je klijent tuženika odvjetnički ured A. otkazao suradnju tuženiku 1. listopada 2015. valja reći da to nije navedeno kao otkazni razlog u otkazu ugovora o radu, a sud je vezan samo onim otkaznim razlozima koji su navedeni o odluci o otkazu. Pri tome je za napomenuti i da je do otkaza suradnje tuženiku od strane odvjetničkog ureda A. došlo više od mjesec i pol dana nakon otkaza ugovora o radu tužiteljici (12. kolovoza 2015.) pa isto nije bilo niti je moglo biti razlog otkazivanja tužiteljici.

 

U odnosu na otkazni razlog da je tužiteljica tražila slobodno u petak 14. kolovoza 2015. te je obavijestila tuženika da ne želi raditi taj dan valja reći da sukladno čl. 85. st. 5. ZR radnik ima pravo na jedan dan godišnjeg odmora uz obvezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegova korištenja što je tužiteljica i učinila. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica već provjerila s klijentima kod kojih je trebala čistiti sporni dan da to može odraditi i neki drugi dan te uz upit tuženiku može li i tri stubišta očistiti neki drugi dan, tuženik nije imao posebno opravdani razlog koji bi onemogućio tužiteljici korištenje tog jednog dana godišnjeg odmora.

 

Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev jer tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz iz čl. 116. st. 1. ZR.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.