- 1 -              Rev 174/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 174/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. C. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. Ć., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. Š. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. R., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1282/16-2 od 6. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu broj P-352/14-5 od 23. prosinca 2014., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Valpovu broj P-352/14-8 od 16. ožujka 2015., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Ispravljenom presudom suda prvoga stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Jasne Žitko iz Zagreba broj Ovrv-47/11 od 8. lipnja 2011. te je na temelju vlastite trasirane akceptirane mjenice po viđenju od 23. prosinca 2010. naloženo tuženiku da isplati tužitelju 1.379.957,29 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 23.197,80 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (toč. I.). U preostalom dijelu glede kamatnog potraživanja platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice J. Ž. iz Z., broj Ovrv-47/2011 od 8. lipnja 2011. je ukinut (toč. II.). Ujedno je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju 39.500,00 kuna na ime troškova parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2014. pa do isplate (toč. III.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je ispravljena prvostupanjska presuda suda prvog stupnja,te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za isplatu nagrade za sastav žalbe. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora za žalbu.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i pobijane odluke preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao izdavatelj vlastite mjenice, namiri tražbinu u iznosu od 1.379.957,29 kuna.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tuženik izdao u Zagrebu 23. prosinca 2010. trasiranu mjenicu s akceptom kojom se obvezao platiti mjeničnu svotu u iznosu od 1.379.957, 28 kuna po viđenju prema naredbi tužitelja,

 

- da mjenica sadrži klauzulu „bez protesta“,

 

- da je tužitelj na temelju mjenice kao vjerodostojne isprave 8. lipnja 2011. zatražio naplatu od tuženika,

 

- da tuženik nije tužiteljev osobni dužnik iz osnovnog pravnog posla, već je to L. d.o.o..

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev zaključivši da predmetna mjenica sadrži sve bitne sastojke predviđene u čl. 1. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94 - dalje ZM), te da obveza isplate predmetnog novčanog iznosa proizlazi iz Ugovora o financijskom leasingu od 17. svibnja 2006. koji je sklopljen s tvrtkom L. d.o.o. koja je glavni dužnik. S obzirom da je mjenična obveza apstraktna obveza sudovi otklanjaju tuženikove prigovore o nepostojanju njegove mjenične odgovornosti smatrajući da je riječ o prigovoru koji se odnosi na osnovni pravni posao, a koji prigovor tuženik nije ovlašten podnositi, obzirom nije tužiteljev osobni dužnik iz osnovnog pravnog posla.

 

U revizijskoj fazi postupka tuženik i dalje čini prijepornim svoje pravo na isticanje prigovora iz osnovnog pravnog posla.

 

Sukladno odredbi čl. 16. st.1. ZM osobe protiv kojih je stavljen zahtjev da ispune svoje obveze iz mjenice ne mogu prema njenom imatelju isticati prigovore koji imaju temelj u njihovim osobnim odnosima s trasantom ili s kojim prijašnjim imateljem mjenice, osim ako je sadašnji imatelj mjenice, prilikom njenog stjecanja, svjesno postupio na štetu dužnika. Odredbom čl. 16. st. 2. ZM propisano je da ako je mjenica, koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu; povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.

 

Sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZM isplata mjenice može se za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jamstvom), a odredbom čl. 31. ZM propisano je da avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči (st.1.), a njegova obveza vrijedi i onda ako je obveza za koju jamči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka (st.2.).

 

Objektivni prigovori su prigovori koji izviru iz pravne prirode mjenične obveze i nemaju temelj u osobnom odnosu između mjeničnog vjerovnika i dužnika. Prigovore takve prirode mjenični dužnik može isticati prema svakom imatelju mjenice. S druge strane, subjektivni prigovori zasnivaju se na osobnom odnosu između vjerovnika i dužnika. U slučaju ako se mjenični spor vodi između osoba koje istodobno nisu i ugovorne strane iz osnovnog i osobnog pravnog posla, sud nije ovlašten u mjeničnom sporu raspravljati o materijalnopravnim prigovorima. Mjenična obveza predstavlja tzv. apstraktnu pravnu obvezu, te ista nije vezana uz osnovni pravni posao, koji bi bio temelj za izdavanje mjenice.

 

Obzirom tuženik nije tvrdio da bi obveza za koju je jamčio potpisom na mjenici bila ništava iz formalnih razloga, niti da je tužitelj mjenicu stekao zlonamjerno ili da je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženiku ne pripada pravo isticati prigovore koji bi bili u vezi s osnovnim pravnim poslom, te da je tuženik kao jamac iz formalno valjane mjenice dužan isplatiti mjenični dug.

 

Tuženik u reviziji nadalje ističe da predmetna mjenica nikad nije podnesena na isplatu. Obzirom da tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije isticao navedeni prigovor i da u tom pogledu nije predlagao izvođenje dokaza, pravilno je drugostupanjski sud u svojoj odluci primijenio odredbu čl. 352. ZPP prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

 

U odnosu na tuženikov revizijski prigovor zastare valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o vlastitoj trasiranoj mjenici reguliranoj odredbama čl. 109.-112. ZM.

 

Sukladno odredbi čl. 112. ZM izdavatelj vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice. Akceptant trasirane mjenice je trasat koji svojom izjavom danom u skladu s odredbom čl. 24. st. 1. ZM potvrđuje da prihvaća mjeničnu obvezu. Od trenutka davanja te izjave akceptant postaje glavni mjenični dužnik, a svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine računajući od dospjelosti sukladno čl. 78. st.1. ZM.

 

Slijedom navedenog, nije osnovan revizijski razlog da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo, obzirom na odredbu čl. 78. st. 1. ZM.

 

U reviziji nadalje tuženik iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza, no tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.