- 1 -              Rev 1905/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1905/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice H. Z., koju zastupa punomoćnica N. O. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu O. i H. u Z., protiv tuženice Ž. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-314/2016-4 od 24. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-58/11-15 od 31. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2020.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.  Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-314/2016-4 od 24. ožujka 2016. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-58/11-15 od 31. svibnja 2012. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-58/11-15 od 31. svibnja 2012. je pod točkom I. izreke naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 30.916,00 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki I. izreke prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke je naložio tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.882,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2012. do isplate po stopi kako je to pobliže opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude.

 

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj: Gž-314/2016-4 od 24. ožujka 2016. odbio je žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju jer odluka o sporu ovisi o materijalnopravnom pitanju koje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice navedenih u točkama 1.-3. istog članka.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revidentica je u reviziji postavila sljedeće pravno pitanje:

 

„Može li se smatrati da su radnici pravne osobe, koji se u pravnom prometu predstavljaju kao da nastupaju u ime pravne osobe, ovlašteni predstavljati tu pravnu osobu, iskazivati prema trećima volju i znanje iste te pravne osobe, odnosno proizvoditi pravne učinke za pravnu osobu?“

 

Kao razlog važnosti postavljenog pravnog pitanja tuženica se pozvala na odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-4427/13 od 18. ožujka 2014., Gž-2990/13 od 14. travnja 2015. i Gž-7110/12 od 9. srpnja 2013.

 

Vijeće revizijskog suda ocjenjuje da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za vraćanje stečenog bez osnove koji temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tužiteljica isplatila tuženici u više navrata ukupan iznos od 30.916,00 kuna iako između tužiteljice i tuženice nije postojao nikakav pravni posao niti kakva druga osnova za plaćanje.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je tužiteljica na račun tuženice u više navrata isplatila ukupan iznos od 30.916,00 kuna,

 

- da je tuženica novac proslijedila M. P. koji joj je za tu uslugu dao 5% od svake uplate tužiteljice, a M. P. je novac predao A. K.,

 

- da je M. P. bio zaposlen na H.-u na radnom mjestu tehničara (ton majstora),

 

- da je A. K. bio zaposlen na H.-u na radnom voditelja obračuna (honorara),

 

- da je tuženica novčana sredstva primala od tužiteljice bez ikakve pravne osnove.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev zaključujući da je su ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) jer tuženica nije imala nikakvu pravnu osnovu primati novac od tužiteljice. Nadalje, drugostupanjski sud je zaključio da zaposlenik tužitelja M. P. s obzirom na njegovo radno mjesto nije imao nikakve ovlasti zaključivati bilo kakve pravne poslove u ime i za račun tužiteljice te stoga nije niti mogao očitovati volju u ime i za račun tužiteljice na način koji bi obvezivao tužiteljicu zbog čega nema primjene čl. 1112. st. 1. ZOO.

 

Ovaj sud za sad ne može prihvatiti ovakav zaključak nižestupanjskih sudova.

 

Naime, nižestupanjski sudovi su zaključili da M. P. nije imao ovlasti zaključivati bilo kakve pravne poslove u ime i za račun tužitelja, međutim, sudovi nisu uzeli u obzir da je on bio tek posrednik- osoba koja je nalazila druge osobe koje će na svoj račun primati novac od H.-a te je podignuti novac predavao A. K.. Pri tome, sudovi nisu analizirali kakvu je ulogu imao A. K. koji je bio osoba zaposlena na H.-u na radnom voditelja obračuna honorara i koji je, prema iskazu M. P., bio zadužen za obračun i isplatu honorara za vanjske suradnike.

 

Stoga u postupku nije razjašnjeno koja su ovlaštenja A. K., a ne M. P., prema opisu njegovog radnog mjesta iz ugovora o radu, je li A. K. nezakonito postupao kada je vršio predmetne isplate (prema navodima revizije i priležećim presudama proizlazi da nije riječ o jednom jedinstvenom slučaju, već o opetovanoj i višestrukoj praksi kod tužiteljice za koju bi se teško moglo zaključiti da je mogla ostati nezamijećena), odnosno radi li se o nezakonitoj radnji A. K. i je li ga tužiteljica kazneno prijavila zbog nezakonitog postupanja pri obavljanju poslova svog radnog mjesta.

 

U situaciji kada je isplate vršio zaposlenik tužiteljice a A. K. je bio voditelj obračuna honorara i pri tome ne analizirajući njegovu ulogu u isplati novca, pogrešan je zaključak sudova da M. P. nije imao ovlasti zaključivati pravne poslove u ime i za račun tužitelja nego je potrebno utvrditi je te ovlasti imao A. K. kao voditelj obračuna honorara i je li on postupao u ime i za račun tužiteljice kao javne ustanove.

 

Pri tome treba imati na umu da za poduzimanje neke nedopuštene, protupravne radnje nije ovlašten nitko tko bi inače bio ovlašten poduzimati pravne poslove ili pravne radnje za neku pravnu osobu, odnosno trgovačko društvo ili ovdje tužiteljicu koja ima status javne ustanove (Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, "Narodne novine" broj 25/03).

 

U ovom predmetu su nižestupanjski sudovi zaključili da je riječ o nedopuštenim radnjama, zbog toga što su novčana sredstva isplaćivana bez pravnog temelja i stvarno izvršenih poslova, dakle fiktivno, ali nije jasno odgovoreno što je bila svrha tih radnji, je li u isplati honorara stvarno angažiranim osobama kao vanjskim suradnicima kojima iz nekog razloga honorari nisu mogli biti direktno isplaćivani, ili je riječ o nečem drugom, ali u svakom slučaju nije utvrđeno je li te radnje A. K. poduzimao za svoju korist i račun.

 

Iz sada prikupljene procesne građe, radilo bi se o radnjama poduzetim za račun tužiteljice.

 

Nadalje, izvjesno je da su sve sporne isplate prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju bile u računovodstvenom smislu uredne i izvršene sukladno propisima koji uređuju odvijanje platnog prometa u zemlji, jer bi u protivnom morale biti zaustavljene od strane osobe koja je za tužiteljicu obavljala usluge pružanja platnog prometa, a tužiteljica i ne tvrdi da se u tom pravcu događalo bilo što nezakonito.

 

To upućuje na zaključak da su sve uplate sadržavale potpise ovlaštenih osoba sukladno tim propisima i ugovorom sklopljenim između tužiteljice i pružatelja usluge platnog prometa, a tužiteljica je trebala dokazati suprotno.

 

U postupku je bilo sporno je li A. K. (a ne M. P.) prema redovitom tijeku stvari bio ovlašten na samostalno sklapanje određenih ugovora, odnosno poduzimanje pravnih radnji s obzirom da je upravo on bio na čelu odjela koji je bio dio financija i računovodstva te voditelj obračuna, organizacije i nadzora rada glede honorara, putnih naloga, i gotovinskih isplata.

 

Naime, sadržajno, i po shvaćanju revizijskog suda, u predmetnom slučaju nije isključena primjena odredbe čl. 43. ZTD kojom je uređen institut punomoćnika po zaposlenju, odnosno trgovačkog punomoćnika.

 

Dakle, ako osoba nije bila ovlaštena samostalno obavljati za tužiteljicu navedene pravne radnje, kako to tvrde nižestupanjski sudovi, postavlja se pitanje kako je moguće da su sve isplate bile knjižene i prolazile su kroz računovodstvo tužiteljice suglasno Zakonu o platnom prometu u zemlji ("Narodne novine" broj 117/01), pri čemu treba imati na umu da trgovački punomoćnik, odnosno punomoćnik po zaposlenju, ako doista nije imao ovlast samostalno isplaćivati honorare, to je mogao učiniti ako je nastupao kao punomoćnik, a punomoć mu nije morala biti dana u pisanom obliku.

 

U ovom predmetu se nadalje prema sadržaju činjeničnog dijela tužbe traži da tuženica vrati ono što je stekla bez osnove onako kako joj je to naloženo.

 

Ovdje nije odlučno je li ta osoba bila ovlaštena preuzimati novčane vrijednosti u ime i u korist tužiteljice bar glede valjanosti takvih uplata u odnosu tužitelja i tuženice, jer tuženica nije bila dužna tu okolnost provjeravati, a izvjesno je da se svaka obveza može izvršiti vjerovniku ili osobi koju on ovlasti na ispunjenje.

 

Stoga, kada bi se i moglo uzeti da je riječ o stjecanju bez osnove, odredba čl. 1112. st. 1. ZOO upravo propisuje situacije kada se ne može zahtijevati vraćanje, a to je onda kada netko izvrši uplatu znajući da je nije dužan platiti, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je uplatio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi o ispunjenju uvjeta, a u predmetnom slučaju ne postoji nijedan od navedenih izuzetaka, odnosno teret dokaza da je plaćanje izvršio ne znajući da je bio dužan platiti je na tužiteljici.

 

Slijedom navedenog, prema shvaćanju revizijskog suda, za pravilnu primjenu materijalnog prava prema odredbi čl. 395. st. 2. ZPP nisu raspravljene i utvrđene sve odlučne pravno relevantne činjenice, je li novac isplaćivan tuženici i potom vraćen tužiteljici u korist odnosno za račun tužiteljice, ili je to sve napravljeno u korist i za račun neke konkretne fizičke osobe (A. K. ili drugih), neovisno o tužiteljici, zatim je li A. K. bio ovlašten kao punomoćnik po zaposlenju odnosno po usmenoj punomoći isplaćivati honorare vanjskim suradnicima i gdje je u konačnici završio vraćeni novac.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.