- 1 -              Rev 1588/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1588/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. G. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u Š., protiv tuženika T. G. pok. R. iz Š., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. i P. j.t.d. iz Š. i sinu S. G., dipl. pravniku, radi utvrđenja prava vlasništva, ispravka uknjižbe ili isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1142/15-2 od 14. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-878/12 od 14. listopada 2015., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja podnesena 5. siječnja 2017. odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Dopuna revizije tužitelja podnesena Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 29. rujna 2017. odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi pravo vlasništva čest. zem. 1955/1 (1184 m2) i čest. zgr. 635 (kuća i dvor 800 m2) sve k.o. V. B., a isto tako odbijen je zahtjev tužitelja radi ispravka uknjižbe upisom prava vlasništva u korist tužitelja, uz istovremeno brisanje s imena tuženika. Isto tako odbijen je i alternativni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.045.984,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 143.825,00 kn (toč. II.).

 

Drugostupanjski sud odbio je žalbu tužitelja i potvrdio je prvostupanjsku presudu, a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude pravodobnu reviziju podnio je tužitelj, putem punomoćnika 5. siječnja 2017., i to temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, odnosno podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Osim toga i tužitelj osobno dostavio je podnesak Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 29. rujna 2017., s dokumentacijom na koju se tužitelj poziva. S navedenim podneskom postupljeno je kao s dopunom revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja podnesena putem punomoćnika nije osnovana, dok dopuna revizije podnesena osobno po tužitelju nije dopuštena.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da je u podnesku punomoćnika tužitelja zaprimljenom na prvostupanjskom sudu 9. lipnja 2014. naznačena vrijednost predmeta spora od 1.045.984,24 kn. U slučaju kada je naznačena vrijednost predmeta spora, ista se odnosi na nenovčani zahtjev, pri čemu je tužitelj isti iznos potraživao i u alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu radi isplate.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet postupka je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe glede čest. zem. 1955/1 (površine 1184 m2) i čest. zgr. 635 (kuća i dvor od 800 m2), upisane u zk. ul. 2570 k.o. V. B. Tužitelj tvrdi da je predmetne nekretnine stekao nasljeđivanjem iza svog pok. oca T. G. pok. P. i to temeljem rješenja o nasljeđivanju br. O-1008/09, time da se radi o nekretnini koja se zvala P. Tužitelj isto tako postavlja i alternativni zahtjev za isplatu vrijednosti predmetnih nekretnina, sve u skladu s odredbom čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 - dalje ZOVO).

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena navedena bitna povreda, budući su razlozi pobijane presude jasni i razumljivi, isti su u skladu s provedenim dokazima, te ne postoje proturječnosti na koje se u reviziji ukazuje.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su roditelji tužitelja i prednika tuženika pok. R. G. T. i T. G. U. o darovanju od 16. siječnja 1969. tužitelju i pok. Radi darovali sve svoje nekretnine, između ostalih i čest. zem. 1955/1 i čest. zem. 1955/3 od koje je prijavnim listom 1983. formirana čest. zgr. 635 i to tužitelju u 1/4 dijela, te pok. Radi u 3/4 dijela,

 

- da su tužitelj i pok. R. G. 22. veljače 1971. sklopili Ugovor o diobi darovanih nekretnina prema kojem su sporne nekretnine u cijelosti pripale R. G.,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku br. P-3/77 od 17. ožujka 1978. po tužbi T. i T. G. opozvano darovanje u korist R. G. u 3/4 dijela, a da je ostao na snazi Ugovor o darovanju u odnosu na tužitelja,

 

- da je pok. R. G. ishodio pravomoćnu presudu kod istog prvostupanjskog suda br. P-1764/84 od 27. travnja 1984. kojom je isti utvrđen vlasnikom čest. zem. 1955/1 i čest. zgr. 635, time da je na pasivnoj strani bio obuhvaćen i otac stranaka T. G., kao i da se na temelju te presude pok. R. G. uknjižio kao vlasnik,

 

- da je otac tužitelja i prednika tuženika umro 1985., time da je isti ostavio oporuku kojom je nekretninu zvanu P. kao zapis ostavio tužitelju,

 

- da je presudom Općinskog suda u Šibeniku br. P-1839/88 pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe glede predmetnih nekretnina, time da je u tom predmetu odbijena i revizija tužitelja odlukom Rev-3185/93 od 15. ožujka 1994.,

 

- da je navedeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđeno da tužitelj P. G. neosnovano potražuje utvrđenje prava vlasništva spornih nekretnina, obzirom je svojih 1/4 dijela ustupio bratu R. ugovorom iz 1971., a da je otac bio obuhvaćen tužbom u predmetu P-1764/84 kojom je R. utvrđen vlasnikom spornih nekretnina, neovisno o opozivu darovanju,

 

- da su u ostavinskom postupku iza pok. T. G. br. O-1008/09 sporne nekretnine raspoređene kao zapis tužitelju,

 

- da je prednik tuženika na predmetnim nekretninama, koje predstavljaju jednu cjelinu, izgradio obiteljsku kuću i dvorište, te da se isti smatra da je bio pošteni graditelj i posjednik,

 

- da se gradnji kuće nisu usprotivili tužitelj, niti njegovi roditelji,

 

- da je prednik tuženika predmetne nekretnine darovao tuženiku Ugovorom o darovanju iz 2003.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da je prednik tuženika stekao vlasništvo na spornim nekretninama u skladu s odredbom čl. 24. ZOVO prema kojoj osoba koja može biti nositelj prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljištu koje je neophodno za redovnu uporabu tog objekta, ako nije znala niti morala znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se tome odmah usprotivio. U tom slučaju vlasnik zemljišta ima pravo u roku od tri godine od dana saznanja za završenu gradnju, a najkasnije u roku od 10 godina od završene izgradnje, tražiti da mu graditelj nadoknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke.

 

Kako se tužitelj nije protivio gradnji, koja je započela 1986. a dovršena 1988., te kako je tužitelj izgubio parnicu u predmetu P-1839/88, to je zaključak nižestupanjskih sudova da je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva i ispravka uknjižbe na spornim nekretninama neosnovana. Jednako tako neosnovan je i zahtjev za isplatu novčane vrijednosti zemljišta, budući je tužba u ovom predmetu podnesena tek 2012., dakle van roka iz čl. 24. st. 2. ZOVO.

 

Tužitelj u reviziji i nadalje ustraje da je prednik tuženika mogao steći vlasništvo na temelju odredbe čl. 24. ZOVO samo na nekretnini na kojoj je građena kuća, a ne na obje čestice. Utvrđenje je nižestupanjskih sudova da se radi o jedinstvenoj cjelini, pa se u smislu čl. 24. ZOVO radi o zemljištu na kojem je prednik tuženika sagradio građevinski objekt, neovisno o činjenici da se radi o dvije katastarske čestice. Revizijski navodi koji osporavaju da se radi o jednom cjelini, zapravo su prigovori činjenične naravi koji se ne mogu isticati u reviziji.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda obzirom na pravomoćnu presudu u predmetu Općinskog suda u Šibeniku br. P-1764/84 od 27. travnja 1984. kojom je prednik tuženika utvrđen vlasnikom čest. zem. 1955/1 i čest. zgr. 635, dakle nakon što je opozvano darovanje i u kojem postupku je na strani tuženika bio obuhvaćen i prednik tužitelja njegov otac T. G., kao i obzirom na činjenicu da je tužitelj u predmetu P-1839/88 pravomoćno odbijen sa zahtjevom da je vlasnik spornih nekretnina, obzirom da je isti sporazumno svoj dio ustupio predniku tuženika ugovor iz 1971. (navedena presuda je bila i predmet revizijskog postupka u odluci Rev-3185/93), tužitelj je pravilno odbijen s tužbenim zahtjevom u ovom predmetu. Naime, tužitelj nije mogao rješenjem o nasljeđivanju steći po svom ocu prava na nekretninama koje su već ranije pravomoćno sudskom odlukom utvrđene kao vlasništvo prednika tuženika sada pok. R. G. (presuda P-1764/84 od 27. travnja 1984.), budući prednik tužitelja pok. T. G. u času svoje smrti 1985. više nije imao vlasničkih prava na predmetnim nekretninama.

 

Suprotno tvrdnji revidenta pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 24. ZOVO, budući je gradnja završena 1988., dakle u vrijeme važenja ZOVO. Kako je prednik tuženika utvrđen sudskim odlukama vlasnikom spornih nekretnina, te kako tužitelj u rokovima iz čl. 24. st. 2. ZOVO nije tražio naknadu za zemljište na kojoj je vršena gradnja, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen.

 

Neosnovano se u reviziji ukazuje da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje ZVDSP), budući se prema odredbi čl. 388. st. 2. ZVDSP taj zakon primjenjuje na pravne odnose koji su nastali od 1. siječnja 1997. Kako je gradnja završena još 1988. to je potpuno jasno da se u konkretnom slučaju ZVDSP ne može primijeniti.

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja podnesenu po odvjetniku odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Tužitelj je dostavio podnesak Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koji je zaprimljen na ovome sudu 29. rujna 2017. Navedeni podnesak je tretiran kao dopuna revizije, obzirom da je tužitelj dostavio dokumentaciju u svrhu dokazivanja svojih tvrdnji.

 

Prema odredbi čl. 91. st. 1. ZPP stranka može podnijeti reviziju, pa tako i dopunu revizije preko opunomoćenika koji je odvjetnik. Iznimno od st. 1. prema odredbi st. 2. stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba je prema odredbama ovoga ili kojega drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik, pod uvjetom da ta osoba ima položeni pravosudni ispit. U tom slučaju je ta osoba dužna uz reviziju dostaviti dokaz o položenom pravosudnom ispitu.

 

Kako je dopunu revizije podnio tužitelj osobno, a isti uz dopunu revizije nije dostavio dokaz da ima položen pravosudni ispit, to već radi toga dopuna revizije izjavljena po tužitelju osobno nije izjavljena od ovlaštene osobe, pa je radi toga ista nedopuštena.

 

Uzgred treba napomenuti da je dopuna revizije i nepravovremena, budući je ista izjavljena van roka od 30 dana iz čl. 382. st. 4. ZPP.

 

Radi navedenog valjalo je dopunu revizije izjavljenu od strane tužitelja osobno odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi čl. 91. a ZPP.

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.