- 1 -              Rev 570/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 570/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. U., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. S., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, isplate, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-R-960/19-4 od 17. prosinca 2019. kojom je u pobijanom dijelu preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1065/16-111 od 30. listopada 2017., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj Pr-1065/16-138 od 7. prosinca 2018., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- R-960/19-4 od 17. prosinca 2019. i sudi:

 

              Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1065/16-111 od 30. listopada 2017., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj Pr-1065/16-138 od 7. prosinca 2018., u dijelu u toč. I. i II. izreke.

 

              Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak revizije u iznosu od 83.500,00 kn u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Ispravljenom presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika kojim je izvanredno otkazan ugovor o radu tužitelja, na utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao kao i zahtjev za isplatu naknade plaće. Odbijen je i zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu i isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu te zahtjev za naknadu parničnog troška (toč. I. izreke). Nadalje, naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 340.920,90 kn (toč. II. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova odbijen (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu te je utvrđeno da nije dopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 7. siječnja 2015. kojom je tuženik tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu od 21. svibnja 1996. te je „utvrđeno da radni odnos nije prestao“; naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 3.387.459,22 kn s pripadajućim zateznim kamatama; utvrđeno je da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao 31. siječnja 2013. te je naloženo tuženiku tužitelju isplatiti na ime naknade štete zbog sudskog raskida radnog odnosa 523.833,90 kn s pripadajućim zateznim kamatama; naloženo je tuženiku tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 793.350,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a zahtjev tuženika za naknadu troška postupka je odbijen (toč. II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a st. 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ujedno protiv drugostupanjske presude, zbog moguće ocjene ovog suda da je u konkretnoj situaciji tužitelju otkazan menadžerski ugovor, dakle, da nije riječ o radnom sporu koji ima u vidu navedena zakonska odredba, podnio je i prijedlog za dopuštenje revizije. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu troška postupka, a podredno da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu tuženik osporava revizijske navode revizije, predlaže da sud istu odbije kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud  Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije. Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, između ostalog, u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382.a st. 1. alineja 1. ZPP).

 

Predmet ovog radnog spora u je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu i zahtjev tužitelja za isplatu pripadajuće naknade plaće za vrijeme od nezakonitog otkazivanja do sudskog raskida ugovora o radu, dakle, u cjelini i povezanosti riječ je o sporu koji ima u vidu odredba čl. 382.a st. 1. alineja 1. ZPP.

 

              Stoga je podnesak tuženika od 14. veljače 2020. razmatran kao revizija iz čl. 382.a st. 1. ZPP.

             

Pošavši od utvrđenja da je 17. lipnja 2004. izabrana nova Uprava tuženika na čelu s predsjednikom D. Š., da se tužitelj, kao tadašnji tajnik tuženika usprotivio izboru nove Uprave odnosno izglasao istoj nepovjerenje, da je novi Upravni odbor tuženika 7. srpnja 2004. razriješio tužitelja dužnosti tajnika, da sud ne vjeruje tužitelju da nije znao da je razriješen dužnosti tajnika, da je, iako je bio razriješen, tužitelj i nadalje nastavio obnašanje funkcije tajnika iako za to nije ovlašten, da je takvo njegovo postupanje, a s obzirom da je rješenjem Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba od 4. studenog 2004. odobren upis promjene uprave tuženika, bilo protuzakonito, da je tužitelj osnovao udrugu AK N. S. u kojoj je obnašao funkciju tajnika te da je Ugovorom o obavljanju usluga financijske operative sredstva sa računa tuženika prebacio na račun novoosnovane udruge AK N. S., da je sklapanje tog ugovora bilo protupravno, neovisno o tome što zbog istog nije za tuženika nastala materijalna šteta, jer je sam prijenos sredstava bio protupravan, da je 28. listopada 2004. tužitelj, kao tajnik tuženika, sklopio sporazum sa HAK o raskidu ugovora o zakupu poslovnog prostora odnosno vraćanju istog od strane tuženika HAK, sud prvog stupnja utvrdio je da je tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju, odnosno da je tuženik tijekom postupka dokazao postojanje razloga na kojima temelji otkaz (osim druge povrede koja se stavlja tužitelju na teret - krivotvorenje zapisnika sa sjednice održane 26. listopada 2004.) te posljedično tome odbio zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti predmetnog otkazivanja te dosljedno tome i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, isplatu naknade štete i naknade plaće.

 

Pritom prvostupanjski sud otklonio je prigovor tuženika o nastupanju prekluzije za zaštitu prava, kao i tvrdnju tužitelja da je odluka o otkazu za sve povrede koje mu se stavljaju na teret donesena po proteku roka iz čl. 114. st. 2. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR).

 

Drugostupanjski sud, koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a st. 1. ZPP preinačio je prvostupanjsku presudu uz obrazloženje:

 

- da na temelju odredbe čl. 114. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, s time da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji;

 

- da je u parnicama radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sud ovlašten ispitivati isključivo one razloge koje su u pobijanoj odluci navode kao razlozi njezinog donošenja.

 

- da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik tužitelju stavio na teret počinjenje tri povrede obveze iz radnog odnosa koje bi, bilo svaka za sebe, bilo u njihovoj ukupnosti, trebale predstavljati opravdan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju i to: 1) da iako je dana 7. srpnja 2004. odlukom Upravnog odbora AMK S. tužitelj razriješen dužnosti tajnika AMK S. i člana Upravnog odbora isti nije poštovao tu odluku, nego je nastavio obnašati navedene funkcije, pripremati sjednice Upravnog odbora te neovlašteno donositi odluke i sklapati pravne poslove, ujedno sprečavajući novoizabranog predsjednika i tajnika AMK S. da preuzmu svoje ovlasti, 2) da je dana 26. listopada 2004. tužitelj prisustvovao sjednici Upravnog odbora AMK S., iako je isti u tom sastavu razriješen dužnosti dana 17. lipnja 2004. te je ujedno krivotvorio zapisnik s predmetne sjednice na način što je unio točke 2. i 3. dnevnog reda po kojima je prodano službeno vozilo osobe ovlaštene za zastupanje AMK S. te je ovlaštena Uprava AC S. d.o.o., kojeg je tužitelj bio predsjednik uprave, za prodaju poslovnog udjela AC S. d.o.o., iako takve odluke nisu donijete, a da su donijete, bile bi ništave, 3) da premda je bio radnik AMK S. da je kao tajnik A. K., N. S. 19. studenoga 2004. zaključio ugovor o obavljanju usluga financijske operative koji je štetan za AMK S. i to s neovlaštenom osobom AMK S. J. B., temeljem kojeg su sredstva koja pripadaju AMK S. u iznosu od najmanje 6.358.163,58 kn nezakonito i neovlašteno usmjerena na žiro račun AK N. S.

 

- da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da u odnosu na prvu povredu obveze iz radnog odnosa nije protekao rok iz čl. 114. st. 2. ZR, jer da je tuženik najkasnije 20. prosinca 2004., kada je po privremenoj mjeri ušao u prostorije tuženika, mogao biti svjestan činjenice da je bar s tim danom, ako ne i ranije, tužitelj onemogućen u daljnjem navodnom kršenju obveza, pa kako je pobijana odluka donijeta 7. siječnja 2005., da je očito u odnosu na tu povredu donesena protekom prekluzivnog roka od 15 dana, a konačno da tuženik postojanje te povrede nije ni dokazao;

 

              - da je pravilno zaključivanje suda prvog stupnja da tuženik niti jednim pravno relevantnim dokazom nije dokazao njezino postojanje druge povrede koja se tužitelju stavlja na teret;

 

              - da iz sadržaja treće povrede obveze iz radnog odnosa proizlazi da se tužitelju stavlja na teret da je zaključio ugovor o obavljaju usluga financijske operative s neovlaštenom osobom AMK S. i to J. B., dok je bio radnik tuženika te da je predmetni ugovor za tuženika bio štetan;

 

- da tvrdnju da bi taj ugovor bio zaključen s osobom koja u tom trenutku nije bila ovlaštena za zastupanje tuženika tuženik nije dokazao, jer spisu ne prileži niti jedan materijalni dokaz u tom pravcu;

 

- da poslodavac može sklapanje štetnog ugovora, kao povredu radne obveze, staviti na teret samo svom radniku koji je u ime i za račun poslodavca sklopio štetni ugovor, a kako je u konkretnom slučaju sporni ugovor u ime i za račun tuženika potpisao njegov radnik J. B., potpisivanje tog ugovora, kao povredu radne obveze, tuženik nije mogao osnovano staviti na teret tužitelju, jer je isti navedeni ugovor potpisao u ime i za račun druge pravne osobe, kao druge ugovorne strane tog ugovora;

 

              - da je novac na drugu pravnu osobu prebačen radi toga da bi se mogle isplatiti plaće radnicima tuženika, a da je novac u konačnici vraćen pa da tuženiku nije nastala šteta;

 

- da bi se činjenica da je tužitelj predmetni ugovor potpisao u trenutku kada je bio radnik tuženika, a istodobno volontirao u AK N. S. (bez zasnivanja paralelnog radnog odnosa), mogla podvesti pod drugu osobito važnu okolnost iz čl. 114. st. 1. ZR, uslijed koje je možebitno došlo do gubitka povjerenja poslodavca u radnika, ali kako je sud prilikom ocjenjivanja dopustivosti otkaza isključivo vezan razlozima navedenim u otkazu ugovora o radu, a da u predmetnoj odluci o otkazu tuženik tužitelju gubitak povjerenja vezano uz potpisivanje naprijed navedenog ugovora ne stavlja na teret, isto nije odlučno za ocjenu dopuštenosti otkaza u ovom radnom sporu;

 

              - da stoga tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, posljedično kojom utvrđenju je valjalo prihvatiti i zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za vrijeme nezakonitog otkaza ugovora o radu (čl. 93. st. 3. ZR), tj. u razdoblju od donošenja odluke o otkazu pa do priznanja prava tužitelju na prijevremenu mirovinu dana 1. veljače 2013. u ukupnom iznosu od bruto 3,387.459,22 kn (mjesečno u iznosu od 34.922,26 kn), zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu (čl. 123. st. 1. ZR) i to s 31. siječnjem 2013., budući da je tužitelju priznato pravo na prijevremenu mirovinu s 1. veljače 2013., kao i zahtjev za naknadu štete radi sudskog raskida ugovora o radu i to u visini od 15 prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih prije prestanka radnog odnosa.

 

Prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382.a toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

              Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka  tuženik temelji na tvrdnji o počinjenju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i toč. 12. ZPP jer da je izreka drugostupanjske presude u pogledu dana odluke o otkazu u proturječnosti sa stanjem spisa, odnosno da je u dijelu kojim je na iznos od 34.922,26 kn na ime plaće za mjesec prosinac 2010., suđena kamata počevši od 15. prosinca 2006., prekoračen tužbeni zahtjev.

 

              U oba navoda - dan otkaza „7. siječnja 2015.“ (umjesto 7. siječnja 2005.) i početak tijeka kamata na iznos od 34.922,26 kn s „15. prosinca 2006.“ (umjesto 15. prosinca 2010). riječ je o očiglednim pogreškama u pisanju koje se mogu ispraviti u svako doba (čl. 343. st. 1. ZPP) i koje ne nisu dovele do nedostatka zbog kojeg se presuda ne bi mogla ispitati, a niti do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

 

              Nije stoga osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Neosnovano tuženik opsežnim revizijskim navodima upućuje na to da je ugovor od 21. svibnja 1996. menadžerski ugovor, da je tužitelj propustio zahtijevati zaštitu protiv odluke o razrješenju dužnosti tajnika, stoga da sad ne može s uspjehom u ovom stadiju osporavati zakonitost otkaza ugovora o radu.

 

              Naime, sam tuženik tužitelju otkazao je ugovor o radu i predmet ovog spora je upravo otkaz ugovora o radu. Odluka tuženika o razrješenju tužitelja s dužnosti tajnika predstavlja tek razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, kakav otkaz tuženik tužitelju nije dao.

 

              Prihvatljivo je zaključivanje drugostupanjskog suda da tuženik, na kojem je teret dokaza da je otkaz dao u roku iz čl. 114. st. 2. ZR, u odnosu na prvu povredu koju tužitelju stavlja na teret dokazao nije dokazao.

 

Međutim, neprihvatljivo je zaključivanje drugostupanjskog suda da okolnost da je tužitelj iako je bio radnik AMK S., kao tajnik A. K., N. S. 19. studenoga 2004. zaključio ugovor o obavljanju usluga financijske operative s ranikom AMK S. J. B., temeljem kojeg su sredstva koja pripadaju AMK S. u iznosu od najmanje 6,358.163,58 kn nezakonito i neovlašteno usmjerena na žiro račun AK N. S. ne predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa, već tek osobito važnu činjenicu zbog koje je došlo do gubitka povjerenja.

 

Prema odredbi čl. 114. st.1. ZR razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu je počinjenje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili postojanje neke druge osobito važne činjenice,  zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno Zakonom o radu ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznoga prava (čl. 10. ZR).

 

Prema odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

 

Po ocjeni ovog suda, tužitelj koji je, u vrijeme kad je bio radnik tuženika, sklapanjem ugovora s drugim radnikom tuženika, kao zastupnikom tuženika, omogućio prijenos 6.358.163,58 kn s računa tuženika na račun treće pravne osobe zastupane po tužitelju, koji prijenos nije imao valjanu pravnu osnovu, postupio je u odnosu na tuženika nesavjesno i nepošteno, čime je teško povrijedio obvezu iz radnog odnosa te takvo postupanje ne predstavlja tek osobito važnu činjenicu nepovezanu s  obvezama tužitelja iz radnog odnosa.

 

Stoga je suprotno drugostupanjskom sudu, pravilno zaključio prvostupanjski sud da je tuženik dokazao da je tužitelj već počinjenjem treće povrede koja mu se stavlja na teret, počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, samo zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, dakle, da je dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz.

 

Budući da je slijedom navedenog drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 114. st. 1. ZR kada je ocijenio da postupanje tužitelja vezano na treću povredu, a za koju je tuženik doznao preuzimanjem i pregledom dokumentacije 30. prosinca 2004., nema značenje povrede obveze iz radnog odnosa, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu.

 

Tuženik je u cijelosti uspio s revizijom te mu je u cijelosti priznat trošak pravilno revizije zahtijevan trošak revizije.

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.