Broj: Rev-x 27/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Poljoprivredne zadruge „G. P.“ iz D. S., koju zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z., protiv tuženice Općine Brckovljani, koju zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u D. S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-815/06 od 24. lipnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dugom Selu poslovni broj P-639/05-46 od 8. veljače 2006., u sjednici održanoj 13. svibnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužiteljica Poljoprivredna zadruga „G. P.“, D. S. stekla pravo vlasništva dijela kč.br. 1724 zgrada, dom, dvorište u selu sa 6862 m2 k.o. L., upisane u zk.ul.br.1172, koja je u skici izmjere mjernika A. P. od 28.11.1995. godine označena kao kč.br. 1724/3 zgrada, skladište i dvorište u ukupnoj površini od 1243 m2 kao i kč.br.1724/4 zgrada i dvorište od 340 m2 k.o. L., pa je tužena Općina Brckovljani kao pravni sljednik MZ L., dužna izdati tužiteljici PZ „G. P.“ tabularnu ispravu sposobnu za otpis tih čestica iz zk.ul.br.1172 k.o. L. i upis u  novi zk.uložak te katastarske općine koji se u tu svrhu ima otvoriti uz uknjižbu prava vlasništva u korist tužiteljice PZ „G. P.“ D. S., jer će tu ispravu u protivnom zamijeniti ova presuda.“

 

Ujedno je tužiteljici naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 4.390,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se pobijana presuda preinači i  prihvati  tužbeni zahtjev.

 

U odgovoru na reviziju tuženica predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu.

 

Prije svega, u odnosu na navode odgovora na reviziju treba reći da je ista dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - ispr.- dalje: ZPP), koji se u ovom sporu primjenjuje sukladno odredbi čl. 53. st. 4. u svezi s čl., 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 48/08 - dalje: ZIDZPP), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

 

Međutim, tužba u ovom predmetu je podnesena 25. veljače 1992. U vrijeme podnošenja tužbe mjerodavni vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije u smislu odredaba tada važećeg Zakona o parničnom postupku („Sl. list SFRJ“, broj 20/90) prelazio je iznos od 8.000 dinara odnosno HRD. Obzirom da je vrijednost predmeta spora u tužbi (odnosno na ročištu 21. travnja 1992.) označena sa 25.000 HRD, proizlazi da je revizija prema vrijednosnom cenzusu revizije u vrijeme podnošenja tužbe dopuštena. Iako je tijekom parničnog postupka izmijenjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije, pri tome valja uzeti u obzir činjenicu da je u međuvremenu, tj. od podnošenja predmetne tužbe došlo do inflacije i denominacije dinara, pa u takvim okolnostima treba imati na umu opravdana očekivanja stranaka da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja. U konkretnom slučaju tužiteljica je mogla legitimno očekivati da će odlučivanje u ovom sporu završiti pred revizijskim sudom, a s obzirom na realnu vrijednost predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2646/07 od 18. lipnja 2008. - „Narodne novine“, broj 104/08). U kontekstu rečenog, valja zaključiti da je revizija tužiteljice izjavljena temeljem odredbe čl. 382. st. 1. ZPP dopuštena, pa utoliko nema mjesta njezinu odbacivanju kako se to neutemeljeno predlaže u odgovoru na reviziju.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na  pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Suprotno revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode tužiteljice relevantne za odluku u ovom sporu (čl. 375. st. 1. ZPP), pri čemu je pravilno ocijenio neutemeljenim i tužiteljičin prigovor da je prvostupanjski sud protuzakonito dokazivao nespornu činjenicu (čl. 221. st. 1. ZPP) da je gradnju poslovnih objekata izvršila tužiteljica odnosno njezin pravni prednik – a što da je tuženica priznala u odgovoru na tužbu, ocijenivši da se takva žalbena tvrdnja tužiteljice temelji na pogrešnoj interpretaciji navoda tuženice. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao ni bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. odnosno čl. 221. st. 1. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih izvedenih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pa kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući u smislu citirane odredbe utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP.

 

Revizijski navodi tužiteljice u tom pogledu sadržajno su činjenični prigovori. Tim navodima revidentica drugačije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Međutim, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pa se navodi revizije u tom pravcu ne mogu niti uzeti u razmatranje.

 

Konačno, u postupku koji je prethodio reviziji nisu uočene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.  

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine. U revizijskom stadiju postupka i dalje je sporno je li tužiteljica građenjem i dosjelošću stekla vlasništvo na predmetnoj nekretnini.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je  spornu nekretninu (tada upisanu u zk. ul. br. 662 k.o. L.) 1905. kupila Općina Lupoglav; da je 1947. kao vlasnik iste upisana Narodna Republika Hrvatska (pod upravom mjesnog narodnog odbora u L. u svrhu uređenja prosvjetnog doma i pošte), a da se od 1964. nekretnina vodi kao društveno vlasništvo, od 1988. kao društveno vlasništvo s pravom korištenja MZ L., a od 1995. upisana je kao vlasništvo Općine Brckovljani, a označena je kao kč.br. 1724 - zgrada, dom i dvorište u Selu površine  od 6862 m2 i upisana je u zk.ul.br. 1172 k.o. L., a nakon parcelacije označena kao kč. 1724/1 i 1724/2 i upisana u isti zk.ul.; da je tužiteljica u posjedu dijela navedene nekretnine u površini od 1.583 m2 (zgrada, skladište i dvorište od 1.243 m2 i zgrada i dvorište od 340 m2), što po svojem pravnom predniku, a što samostalno, još od 1947., naznačeno u skici izmjere (str. 25 spisa) kao kč.br. 1724/3 i 1724/4.

 

Na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja, a polazeći od toga da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na dvije pravne osnove (građenje i dosjelost), nižestupanjski sudovi zaključuju da ni po jednoj od navedenih osnova tužiteljica nije stekla pravo vlasništva.

 

Tužiteljica u reviziji ponavlja svoje tvrdnje o tome, kako je osnovan njezin zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i obrazlaže svoje revizijske prigovore na način kako je obrazlagala tužbeni zahtjev tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima.

 

Međutim, nižestupanjski sudovi su po nalaženju ovog revizijskog suda pravilno primijenili materijalno pravo odbijanjem predmetnog zahtjeva tužiteljice.

 

Prema pravnom pravilu iz paragrafa. 418. bivšeg OGZ, koji su primjenjuje na temelju čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91), temeljna pretpostavka  za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu jest izvršena gradnja objekta od svoje građe po nekoj osobi  (pri čemu je nužno da je graditelj bio savjestan, tj. da je gradio uz znanje i suglasnost vlasnika). Budući da iz utvrđenja nižestupanjskih  sudova proizlazi da tužiteljica nije dokazala da je upravo ona (odnosno njezin pravni sljednik) izvršila predmetnu gradnju, slijedi da je odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva po osnovi građenja (a time i za izdavanje tabularne isprave) pravilno primijenjeno materijalno pravo. 

 

Također, pravilno je ocijenjen neosnovanim i zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva temeljem dosjelosti.

 

Naime,u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991., jer je do tog datuma odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 93/91 - dalje: ZOVO) bilo izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu, a kako to pravilno obrazlažu nižestupanjski sudovi.

 

Isto propisuje i izmijenjena odredba čl. 388. st. 4. sada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 114/01 - dalje: ZVDSP), a prema kojoj se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja protekom prije tog datuma.

 

Neosnovano tužiteljica u reviziji ukazuje da se u predmetnom slučaju radi o tzv. „stečenim pravima“ i to temeljem ranije važećih propisa, konkretno o stjecanju prava korištenja nekretnine u društvenom vlasništvu između društvenih pravni osoba dosjelošću (mišljenje proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960.), a koje da se stečeno pravo korištenja temeljem prijelaznih odredbi ZVDSP transformiralo u njeno pravo vlasništva.

 

Naime, u postupku utvrđeno da tužiteljica (njen pravni prednik) nije bila savjesni (pošteni) posjednik sporne nekretnine, pa tužiteljica, dakle, vlasništvo sporne nekretnine nije mogla steći temeljem dosjelosti, jer joj za taj osnov stjecanja nedostaje savjesnost (čl. 28. i dr. ranijeg ZOVO, odnosno pravno pravilo iz paragrafa 1463. bivšeg OGZ) budući da je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužiteljica znala odnosno mogla znati da je tuženica odnosno ranije njen pravni prednik isključivi vlasnik spornog objekta. Stoga nije odlučno što je tužiteljica (odnosno njezin pravni prednik) te nekretnine držala u posjedu od 1947.

 

Slijedom rečenog, pravilan je zaključak nižestupanjski sudova da tužiteljica nije stekla vlasništvo sporne nekretnine niti po jednoj od navedenih pravnih osnova.

 

Prema tome, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

 

Zbog navedenog, na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 13. svibnja 2014.