Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev 3014/2019-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice A. B., OIB: ..., S., i II. tužitelja M. B., OIB: ..., S., , oboje zastupani po punomoćniku Z. P., odvjetniku u S., protiv tuženika F. B., OIB: ..., S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-559/19-2 od 7. ožujka 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-594/13 od 7. prosinca 2018., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,
r i j e š i o j e:
Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-559/19-2 od 7. ožujka 2019. i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-594/13 od 7. prosinca 2018. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Dužan je tuženik ispustiti tužiteljima ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva, svako za po ½ dijela i to odvojenog dijela čest. zem. 6755/1 z.u. 12031 k.o. S. u naravi zgrada površine 78 m2, u vještvu vještaka K. Š. označen slovima B, C, D, E, B, označeno zelenom bojom, odvojenog dijela čest. zem. 6755/1 z.u. 12031 k.o. S. u naravi zgrada površine 11 m2 u vještvu vještaka K. Š. označena slovima A, B, E, F, A, označeno crvenom bojom te odvojenog dijela čest. zem. 6755/1 z.u. 12031 k.o. S. u naravi WC površine 6 m2 u vještvu vještaka K. Š. označen slovima I, J, G, H, I jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, u roku od 8 dana po pravomoćnosti iste.
2. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama od dana presuđenja, dakle od 7. prosinca 2018. do isplate."
II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici svaki za po ½ dijela i to odvojenog dijela čest. zem. 6755/1 z.u. 12031 k.o. S., u naravi zgrada površine 78 m2 u vještvu vještaka K. Š. označen slovima B, C, D, E, B označeno zelenom bojom, odvojenog dijela čest. zem. 6755/1 z.u. 12031 k.o. S. u naravi zgrada površine 11 m2 u vještvu vještaka K. Š. označena slovima A, B, E, F, A označeno crvenom bojom te odvojenog dijela čest. zem. 6755/1 z.u. 12031 k.o. S. u naravi WC, površine 6 m2, u vještvu vještaka K. Š. označen slovima I, J, G, H, I pa se isti ovlašćuju temeljem ove presude postići uknjižbu prava svog suvlasništva uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika.
2. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima troškove spora zajedno sa zateznim kamatama od dana presuđenja, dakle od 7. prosinca 2018. pa do isplate."
III. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 38.625,00 kuna, sve u roku od 15 dana.
Za više zatraženo na ime potraživanja troškova postupka tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan."
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Protiv presude suda drugog stupnja tužitelji su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da ovaj sud pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev prihvati, a podredno da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je osnovana.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).
Podnoseći reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a tužitelji postavljaju sljedeća pravna pitanja:
1. Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kada i prije toga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tužitelja?
2. Je li za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da li je odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999.?
3. Je li za ocjenu stjecanja prava vlasništva građenjem bilo odlučno što je nekretnina bila za vrijeme građenja u režimu društvenog vlasništva?
Obrazlažući razloge važnosti navedenih pitanja tužitelji se pozivaju na odluke revizijskog suda broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018., Rev-2776/16 od 29. siječnja 2019., Rev-385/10 od 26. listopada 2010. te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3214/2005 od 19. ožujka 2008.
Ovaj sud je ocijenio da su prvo pravno pitanje, osim u dijelu tog pitanja u kojem se (suprotno obrazloženju nižestupanjskih presuda) polazi od pretpostavke da se radi o zakonitom posjedu, te drugo naznačeno pravno pitanje važna pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.
U odnosu na treće naznačeno pravno pitanje koje se odnosi na stjecanje prava vlasništva građenjem na nekretnini koja je za vrijeme građenja bila u režimu društvenog vlasništva valja reći da odgovor na to pitanje ovisi o vremenu građenja i okolnostima svakog konkretnog slučaja.
Predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva na nekretninama pobliže opisanima u izreci prvostupanjske presude, a koje su upisane u zk. ul. 12031 k.o. S., kao i eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na navedenim nekretninama koji se temelji na tvrdnji da je pravo vlasništva stečeno dosjelošću, kupoprodajom te građenjem.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome, je utvrđeno:
- da je tuženik zemljišnoknjižni vlasnik čest. zem. 6755/1 koja je upisana u zk. ul. 12031 k.o. S.,
- da je tuženik kupoprodajnim ugovorom od 30. kolovoza 1957. kupio od Samostana Sv. Klare čest. zem. 6755 zk.ul. 412 k.o. S.,
- da je na temelju rješenja Narodnog odbora Općine S. broj N2-917/30 od 25. studenoga 1959. predmetno zemljište uknjiženo kao društveno vlasništvo,
- da je na predmetnoj nekretnini tuženik sebi i svojoj obitelji sagradio kuću te da je podigao i drvenu baraku koju je dao na korištenje bratu P., a da je brat P. istu salio u beton,
- da je u spornoj kući uz suglasnost tuženika stanovao njegov brat P. B. sa svojom obitelji do 1972. te da za korištenje iste P. B. nije plaćao najamninu,
- da su prednik I. tužiteljice (pok. L. B.) i II. tužitelj M. B. ušli u posjed sporne nekretnine 1972., a da od 1991. u predmetnoj nekretnini stanuju podstanari tužitelja,
- da između P. B. i tuženika te između tužitelja i tuženika nikada nije sklopljen ni pisani, niti usmeni ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine,
- da su na predmetnoj kući izvršene adaptacije i od strane P. B. i od strane tužitelja,
- da je 22. listopada 2001. izvršeno brisanje društvenog vlasništva i uknjižba na ime tuženika.
Prvostupanjski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju primjenjuje rok dosijedanja od 20 godina koliko je prema odredbi čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje: ZOVO) kao i odredbi čl. 159. Zakona i vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06 i 146/08, 38/09, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP) potrebno savjesnom posjedniku za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a da se u vrijeme dosijedanja ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991., budući da je predmetna nekretnina na taj dan bila u društvenom vlasništvu. Zaključuje da navedeni rok od 20 godina nije protekao do podnošenja tužbe (2004.) "sve kad bi se uzela pretpostavka da su tužitelji u posjedu i iza 1991. iako su iselili iz predmetnog objekta 1991., a u kojem trenutku prestaje poštenje tužitelja" ne dajući pri tome dovoljno jasne razloge o poštenju tužitelja odnosno njihovom nepoštenju nakon 1991.
Drugostupanjski sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji nisu stekli pravo vlasništva dosjelošću budući da nisu dokazali da su kao pošteni posjednici posjedovali predmetnu nekretninu u vremenskom razdoblju koje je potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pri čemu je otklonio kao neosnovane žalbene navode tužitelja da se u rok za dosjelost u konkretnom slučaju treba uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991. Pri tome smatra da pozivanje tužitelja na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo, Jakeljić i Radomilja i dr. ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a da je odlučno i vrijeme podnošenja tužbe odnosno je li tužba podnesena u vrijeme važenja ranije odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a koju je Ustavni sud ukinuo odlukom od 17. studenoga 1999.
O prvom naznačenom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:
"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.
Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."
Naime, člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.
Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., "Narodne novine", broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).
Citirano pravno shvaćanje doneseno je na temelju sljedećeg shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske):
"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."
Iz činjenica koje su utvrđene u ovom postupku proizlazi da su tužitelji u posjedu sporne nekretnine bili i prije 8. listopada 1991., a nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrđivali postoje li okolnosti za primjenu navedenog pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. br. 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.
U odnosu na drugo naznačeno pravno pitanje valja reći da je u presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda (tako i revizijski sud u odluci broj Rev 2776/16 od 29. siječnja 2019.).
Budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Zagreb, 12. svibnja 2020.
|
Predsjednica vijeća: Viktorija Lovrić, v.r. |
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.