1                          Poslovni broj: 2 UsI-88/2020-8

 

                                                 Poslovni broj: 2 UsI-88/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja I. S. iz T., Z. 23, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi prijevremene starosne mirovine, 12. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

              I.               Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/18-01/03089459484, URBROJ: 341-99-05/3-18-6953 od 18. prosinca 2019. godine.

              II.               Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I-140-02/18-01/03089459484, URBROJ: 341-07-05/3-18-5531 od 3. travnja 2018. godine.

              III.               Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I-140-02/18-01/03089459484, URBROJ: 341-07-05/3-18-5531 od 3. travnja 2018., tužitelju (rođ. 27. veljače 1958.) je, počevši od 27. veljače 2018., određena prijevremena starosna mirovina u svoti od 3.587,28 kuna mjesečno, uz ostala prateća utvrđenja. Rješenje je doneseno po službenoj dužnosti, nakon prikupljenih svih podataka potrebnih za određivanje svote mirovine (čl. 131. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, „Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16, u nastavku teksta: ZOMO), nastavno na rješenje tog tijela, KLASA: UP/I-140-02/18-03/03089459484, URBROJ: 341-07-05/3-18-000714 od 15. ožujka 2018. godine. Potonje rješenje doneseno je povodom zahtjeva tužitelja od 22. siječnja 2018. za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 27. veljače 2018. godine.

              Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/18-01/03089459484, URBROJ: 341-99-05/3-18-6953 od 18. prosinca 2019., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Žalbeni prigovori odnosili su se, u osnovi, na zahtjev za izmjenu datuma tužiteljeve odjave produženog osiguranja, kako bi, umjesto utvrđenih 39 godina 11 mjeseci i 13 dana mirovinskog staža, ostvario 40 godina toga staža, a time i manju penalizaciju prilikom izračuna svote mirovine, imajući u vidu da se tužitelj pouzdao u pogrešan podatak naveden u transakciji 133 (uvid u karticu osiguranika, nap. Suda) iz kojeg bi proizašlo da je na dan 27. veljače 2018. ostvario više od 40 godina mirovinskog staža. Otklanjajući žalbene prigovore tužitelja, tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je do donošenja prvostupanjske odluke bio ovlašten izmijeniti svoj zahtjev ili podnijeti drugi, što tužitelj nije učinio. K tome, tužitelj prije podnošenja zahtjeva nije podnio obavijest o namjeri podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu (tzv. zahtjev za predkompletiranje), niti je upozorio prvostupanjsko tijelo na predmetu grešku u evidentiranju razdoblja staža osiguranja. Pritom je nesporno da je, na podlozi točnih podataka, tužitelju pravilno određena svota prijevremene starosne mirovine.

Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da tuženik uopće nije reagirao na tužiteljevu prijavu reaktiviranja plaćanja produženog osiguranja, da je tužitelj svoj zahtjev bazirao na ispisu staža u transakciji 133, te da mu je trebalo omogućiti da, plaćanjem još 17 dana staža, ostvari 40 godina mirovinskog staža. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, te da sam riješi stvar nalaganjem tuženiku da donese rješenje kojim će tužitelju biti omogućeno nastavno prijavljivanje na produženo osiguranje kako bi ostvario mirovinski staž od 40 godina i time povoljniju mirovinu.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelj osporava samo primjenu prava, nisu sporne činjenice odlučne za rješavanje ovog spora, a stranke u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave. Sud je, stoga, vodeći se načelom učinkovitosti (čl. 8. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), presudu donio bez provedbe rasprave (čl. 36. t. 4. ZUS-a). Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Prema članku 34. stavku 1. ZOMO-a, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2030. ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža.

U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su i druge mjerodavne odredbe ZOMO-a, koje su tužitelju stoga poznate.

Do donošenja prvostupanjske odluke o upravnoj stvari stranka može izmijeniti svoj zahtjev ili podnijeti drugi, ako se ti zahtjevi u bitnim pretpostavkama temelje na istom činjeničnom stanju (čl. 45. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP).

Među strankama je nesporno da je izračun tužiteljeve prijevremene starosne mirovine obavljen pravilno prema elementima izračuna koje je primijenilo prvostupanjsko tijelo, kao i da ti elementi nisu pogrešni. Ishodište konkretnog prijepora u činjenici je da se tužitelj pouzdao u službeni podatak (za koji se kasnije ispostavilo da je netočan) po kojem mu je radni odnos u predniku HT – Hrvatskih telekomunikacija R. trajao do 23. lipnja 1977., iako je u stvari trajao do 23. svibnja 1977. godine. Nesporno je da je u ispisu transakcije 133 (što prileži spisu predmeta upravnog postupka) navedeno da je spomenuti segment tužiteljeva radnog odnosa zaključen 23. lipnja 1977., te da je na tom ispisu izračunat ukupni mirovinski staž od 40 godina 0 mjeseci i 12 dana.

Razlika između spomenutog podatka sadržanog u ispisu transakcije 133 i stvarnog dana prestanka konkretnog dijela radnog odnosa utječe na navršenje pune godine mirovinskog staža tužitelja, zbog čega je tužitelj očekivao da ima više od 40 godina toga staža. Riječ je, ujedno, o razlici koja utječe na postotak smanjenja polaznog faktora za izračun prijevremene starosne mirovine - tzv. penalizaciju (čl. 85. st. 2. podst. 5. i 6. ZOMO-a).

Tuženik ne osporava da je spomenuta pogreška postojala u podacima na koje se tužitelj oslonio. Istodobno, iz spisa predmeta upravnog postupka ne proizlazi da je tužitelj, u razdoblju od podnošenja zahtjeva do donošenja prvostupanjskog rješenja, imao priliku spoznati da taj podatak nije točan. Tuženik u ovome sporu ne dokazuje da je tužitelju u tom periodu navedeno moralo ili moglo biti poznato (čl. 34. st. 1. ZUS-a, vezano uz čl. 32. st. 3. toga Zakona). Usto, s obzirom na razliku od samo nekoliko dana mirovinskog staža i njezine pravne implikacije, iz pozicije prvostupanjskog tijela nije bilo nelogično zaključiti da je dvojbeno bi li konkretan tužiteljev zahtjev pri redovnom tijeku stvari bio podnesen s danom priznavanja prava od 27. veljače 2018. godine.

Sud, stoga, utvrđuje da u prvostupanjskom stadiju upravnog postupka, na štetu tužitelja, javnopravno tijelo nije u cijelosti postupilo u skladu s načelom pomoći stranci (čl. 7. ZUP-a). Tom je zakonskom odredbom, naime, propisano, između ostalog, da će službena osoba brinuti da neznanje odnosno neukost stranke ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. Ovo utvrđenje Suda temelji se na okolnostima i posebnostima konkretnog slučaja, a ne u cilju posrednog uspostavljanja općeg pravila postupanja prilikom obrade ovovrsnih zahtjeva. U prilog ocjeni Suda u pogledu konkretnog slučaja ide i načelo dobrog upravljanja, na koja se dosljedno ukazuje u novijoj ustavnosudskoj praksi (npr. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-247/2017 od 26. rujna 2019. i broj: U-III-11/2018 od 8. studenoga 2018.).

Sukladno prethodnom, Sud je poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te je, uzevši u obzir prirodu stvari, predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak (čl. 58. st. 1. ZUS-a).

Na taj način ova je upravna stvar vraćena u stadij upravnog postupka u kojem prvostupanjsko tijelo tek treba donijeti svoje rješenje. Prije toga, to će tijelo, vodeći računa o mjerodavnim odredbama propisa kojima je uređeno područje mirovinskog osiguranja, upozoriti stranku (ovdje: tužitelja) na njegov ukupan mirovinski staž utvrđen točnom obradom za to relevantnih podataka, uz pouku o opcijama koje tužitelju u takvoj situaciji stoje na raspolaganju, u okviru istoga i/ili drugog upravnog postupka. Nakon što tužitelju o tome omogući izjašnjenje, prvostupanjsko tijelo donijet će novo rješenje. Ovom presudom nije prejudiciran konačni ishod rješavanja predmetne upravne stvari.

U izvršenju ove presude javnopravna tijela vezana su pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 81. st. 2. ZUS-a).

Imajući u vidu da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te s obzirom na propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

U Rijeci 12. svibnja 2020.

S u d a c

 

dr. sc. Alen Rajko, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude žalba nije dopuštena (čl. 66.a st. 1. ZUS-a).