1              Poslovni broj: Gž-2017/2019-2

Poslovni broj: Gž-2017/2019-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, u pravnoj stvari tužitelja M. D., OIB: …., iz G., …, kojeg zastupaju punomoćnici J. D., P. M., N. P., B. D. i A. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u G., protiv tuženog H. l. d. J. OIB: …, D., , kojeg zastupa punomoćnik Z. F., odvjetnik u P., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj Pn-11/2018 od 5. srpnja 2019., 12. svibnja 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Žalba tužitelja se djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj Pn-11/2018 od 5. srpnja 2019.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 7.575,00 kuna (preko iznosa od 16.601,00 kuna do iznosa od 24.176,00 kuna) te u dijelu pod točkom III. izreke,

b) preinačuje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 9.026,00 kuna (preko iznosa od 7.575,00 kuna do iznosa od 16.601,00 kuna) i u tom dijelu sudi:

“Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 9.026,00 kuna na ime naknade imovinske štete zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 5. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana”

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku na ime naknade imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 7.575,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 5. srpnja 2019. do isplate (točka I. izreke), dok je preostali dio tužbenog zahtjeva (preko iznosa od 7.575,00 kuna do iznosa od 24.176,00 kuna) odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Konačno, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude u dijelu pod točkama II. i III. izreke pravovremeno se žali tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), predlažući ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači, a podredno da istu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Navedenu presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke pravovremenom žalbom pobija tuženik, također zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući ovom sudu da istu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Prvenstveno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tužitelja, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 24.176,00 kuna na ime naknade štete nastale na usjevima kukuruza i soje, a koju štetu da je prouzrokovala divljač iz lovišta kojim gospodari tuženik.

 

Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj u posjedu nekretnine k.č.br. 946, zk.ul.br. 415, k.o. D. na kojoj je posijao kukuruz roda 2017. godine u površini od 0,93 ha, zatim nekretnine k.č.br. 1220/16, zk.ul.br. 1175, k.o. K. i nekretnina k.č.br. 1220/17 i k.č.br. 1220/18, zk.ul.br. 730, k.o. K. koje čine blok nekretnine i na kojima je također posijao kukuruz roda 2017. godine u površini od 1,65 ha te nekretnina k.č.br. 224/9, k.č.br. 224/11 i k.č.br. 224/13, sve zk.ul.br. 324, k.o. K.

 

Nije bilo sporno niti da je na nekretninama k.č.br. 946, zk.ul.br. 415, k.o. D., k.č.br. 1220/16, zk.ul.br.1175, k.o. K. i k.č.br. 1220/17 i k.č.br. 1220/18, zk.ul.br. 730, k.o. K. divljač iz lovišta kojim gospodari tuženik uništila usjeve kukuruza, a u vezi koje štete su ovlašteni procjenitelj tuženika i tužitelj potpisali “Terenski obrazac za izvid štete na usjevima nastale od divljači” kojim su se, među ostalim, sporazumjeli da će tuženik tužitelju na ime naknade štete dodijeliti sjeme i špricivo za korov. Nadalje, nesporno je da je tužitelj opet na istim površinama posijao sjeme kukuruza kojeg je tuženik sukladno naprijed navedenoj nagodbi platio, te da su i ti usjevi uništeni od strane divljači iz lovišta kojim gospodari tuženik.

 

Među stankama je ostalo sporno je li potpisivanjem spomenutog Terenskog obrasca za izvid štete na usjevima nastale od divljači na temelju kojeg je tužitelj primio nove usjeve kukuruza i špricivo za korov, isti pristao na nagodbu sadržanu u navedenom obrascu prema kojoj dodijeljeno sjeme i špricivo za korov odgovaraju protuvrijednosti svih potraživanja po navedenim događajima za predmetne poljoprivredne površine u kalendarskoj godini 2017., odnosno prema kojoj tužitelj više ne bi imao pravo na naknadu štete nastale nakon potpisivanja obrasca iz istog osnova na istim poljoprivrednim površinama.

 

Ostalo je sporno i je li na nekretninama k.č.br. 224/9, k.č.br. 224/11 i k.č.br. 224/13, sve zk.ul.br. 324, k.o. K. tužitelj imao zasijanu soju, je li poduezo sve mjere potrebne za zaštitu tih usjeva te je li soja bila uništena od divljači u fazi nicanja.

 

Konačno, sporna je ostala i visina štete.

 

U odnosu na sporne činjenice prvostupanjski sud je izveo dokaz pregledom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za agronomiju i procjenu poljoprivrednog zemljišta, a koji je sačinjen u postupku osiguranja dokaza prije pokretanja ovog parničnog postupka, pregledom Terenskog obrasca za izvid štete na usjevima nastale od divljači te saslušanjem svjedoka i stranaka.

 

Naime, prvostupanjski sud je naveo da iz iskaza svjedoka J. M., B. M., M. D. i M. D. proizlazi da je soja bila posijana na nekretninama k.č.br. 224/9, k.č.br. 224/11 i k.č.br. 224/13, sve zk.ul.br. 324, k.o. K. te da je odmah nakon nicanja uništena od strane divljači, a da “uvjerljivost njihovih iskaza nije ostavila mjesta sumnji u njihovu istinitost, pri čemu nisu zamijećeni nikakvi verbalni ili neverbalni znakovi koji bi navodili na drugačiju ocjenu”.

 

Međutim, navodeći da iz iskaza svjedoka i stranaka nije mogao sa sigurnošću utvrditi jesu li na navedenim nekretninama bile poduzete potrebne mjere iz članka 79. Zakona o lovstvu („Narodne novine“, broj 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 67/16, 62/17, dalje u tekstu: ZL), prvostupanjski je sud o postojanju te odlučne činjenice odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja navodeći da na tuženiku kao imatelju opasne stvari leži teret dokazivanja da tužitelj nije poduzeo propisane zaštitne mjere, a što tuženik nije uspio dokazati, slijedom čega bi isti, na temelju odredbe članka 83. stavka 1. ZL-a, odgovarao za štetu nastalu na usjevima soje i to u onom iznosu koji je izračunat od strane sudskog vještaka prema mogućoj dobiti od proizvodnje soje u 2017.

 

Takvu odluku prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća, a sve iz razloga kako slijedi.

 

Odredbom članka 79. ZL-a propisano je da korisnici zemljišta imaju pravo i dužnost: 1. odgovarajućim sredstvima poduzimati mjere radi sprječavanja štete od divljači u svojim rasadnicima, voćnim nasadima i na usjevima te surađivati u poduzimanju mjera za sprječavanje štete od divljači na svom zemljištu sredstvima dobivenim od lovoovlaštenika prema njegovim uputama, 2. priopćivati, bez odgađanja, lovoovlašteniku okolnosti koje mogu utjecati na poduzimanje mjera za sprječavanje štete koju može nanijeti divljač na njihovu zemljištu, a i obavijestiti ga o započetoj šteti, 3. omogućiti lovoovlašteniku da na njihovu zemljištu poduzima mjere za sprječavanje štete od divljači, 4. ukloniti poljoprivredne usjeve najkasnije mjesec dana od agrotehničkog vremena za berbu ili žetvu uroda.

 

Odredbom članka 83. stavka 1. ZL-a propisano je da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovoga Zakona bio obvezatan poduzeti.

 

Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud smatra da iz stanja u spisu predmeta proizlazi da tužitelj nije poduzeo sve preventivne mjere potrebne za zaštitu usjeva soje od divljači na nekretninama k.č.br. 224/9, k.č.br. 224/11 i k.č.br. 224/13, sve zk.ul.br. 324, k.o. K.

 

Naime, iako je tužitelj u svom iskazu naveo da je za zaštitu usjeva soje koristio repelente koje je koristio i za zaštitu usjeva kukuruza, sudski vještak prilikom očevida na licu mjesta nije pronašao tragove koji bi upućivali da su na nekretninama k.č.br. 224/9, k.č.br. 224/11 i k.č.br. 224/13, sve zk.ul.br. 324, k.o. K. bili postavljeni repelenti. Dapače, u svom nalazu i mišljenju u odnosu na nekretnine na kojima je bila zasijana soja vještak je naveo da “ne nalazi vidljive mjere zaštite predmetnog polja od divljači”, dok je, usporedbe radi, za nekretnine na kojima je bio posijan kukuruz, a koje je pregledao istog dana kao i nekretnine na kojima je bila zasijana soja, utvrdio postojanje repelenata, njihovu lokaciju i međusobnu udaljenost.

 

Isto tako, iz stanja u spisu predmeta proizlazi da tužitelj nije obavijestio tuženika o započetoj šteti na nekretninama na kojima je bila zasijana soja, što je također jedna od njegovih obaveza u smislu odredbe članka 79. ZL-a, a kojem zaključku ide u prilog i izjava samog tužitelja da je tražio da mu obrane usjeve kukuruza u kojem slučaju ne bi niti tražio naknadu štete za usjeve soje. 

 

Slijedom navedenog, a budući da u smislu odredbe članka 83. stavka 1. ZL-a odgovornost tuženika za štetu koju počini divljač postoji pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, a koji uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, ne postoji odgovornost tuženika za štetu nastalu na usjevima soje na nekretninama k.č.br. 224/9, k.č.br. 224/11 i k.č.br. 224/13, sve zk.ul.br. 324, k.o. K.

 

Nadalje, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za agronomiju i procjenu poljoprivrednog zemljišta proizlazi da je na nekretnini k.č.br. 946, zk.ul.br. 415, k.o. D. nastala šteta na usjevima kukuruza u novčanoj protuvrijednosti od 5.975,00 kuna, a na nekretninama k.č.br. 1220/16, zk.ul.br.1175, k.o. K. i k.č.br. 1220/17 i k.č.br. 1220/18, zk.ul.br. 730, k.o. K. šteta na usjevima kukuruza u novčanoj protuvrijednosti od 10.626,00 kuna. Također proizlazi da su na nekretnini k.č.br. 946, zk.ul.br. 415, k.o. D. bile poduzete mjere zaštite usjeva od divljači i to na način da su kemijski repelenti bili postavljeni s tri strane polja (istok, zapad, sjever), dok isti nisu postavljeni s južne strane polja koja se nalazi do ceste. Repelenti su bili postavljeni na prosječnu međusobnu udaljenost od 15 metara. Isto tako, na nekretninama k.č.br. 1220/16, zk.ul.br.1175, k.o. K. i k.č.br. 1220/17 i k.č.br. 1220/18, zk.ul.br. 730, k.o. K. repelenti su bili postavljeni s tri strane polja (istok, zapad, sjever), dok na južnu stranu polja koja se nalazi uz glavnu cestu i jedan manji dio zapadne međne linije koja se nalazi uz prilazni put repelenti nisu bili postavljeni. Postavljeni repelenti međusobno su udaljeni od 11 do 15 metara i to na način da su nanošeni na tkaninu koja se nalazi ispod PVC čaše koja je učvršćena na konopcu i oslonjena na drvene kolčiće.

 

Isto tako, iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj surađivao s tuženikom u sprječavanju nastanka štete od divljači na navedenim nekretninama, ali da je unatoč svim poduzetim mjera, šteta ipak nastala, iz čega bi proizlazilo da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju štetu u iznosu izračunatom od strane stalnog sudskog vještaka za agronomiju i procjenu poljoprivrednog zemljišta.

 

Međutim, prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete iz tog osnova navodeći da iz Terenskog obrasca za izvid štete na usjevima nastale od divljači kojeg su stranke potpisale 1. lipnja 2017. (nakon što je na naprijed navedenim nekretninama prvi put nastala šteta na usjevima kukuruza) proizlazi da su se stranke sporazumjele da ponuđena nagodba (dodjela novog sjemena kukuruza i špriciva za korov) odgovara protuvrijednosti svih potraživanja po navedenim događajima za predmetnu poljoprivrednu površinu u kalendarskoj godini 2017. te da ne postoje osnove za naknadna potraživanja za iste.

 

Takvo shvaćanje prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća, a sve iz razloga kako slijedi.

 

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, navedena nagodba odnosi se na štete od divljači na usjevima kukuruza koje su na nekretninama k.č.br. 946, zk.ul.br. 415, k.o. D. i k.č.br. 1220/16, zk.ul.br.1175, k.o. K. te k.č.br. 1220/17 i k.č.br. 1220/18, zk.ul.br. 730, k.o. K. nastale do trenutka sklapanja nagodbe, a njome nije obuhvaćena šteta koja bi mogla nastati iz nekog drugog štetnog događaja.

 

Iz teksta same nagodbe proizlazi da se ista odnosi na “potraživanja po navedenim događajima”, dakle onim događajima u odnosu na koje je sačinjen Terenski obrazac za izvid štete na usjevima nastale od divljači te da ne postoje “osnove za naknadna potraživanja za iste”.

 

S obzirom da je šteta za koju tužitelj potražuje naknadu nastala nakon sklapanja opisane nagodbe iz drugog štetnog događaja, a imajući u vidu činjenicu da je tužitelj poduzeo sve mjere potrebne za zaštitu usjeva kukuruza od divljači, ali da je unatoč njima šteta nastala, na temelju odredbe članka 83. stavka 1. ZL-a, dužan je tuženik naknaditi tužitelju štetu iz tog osnova u ukupnom iznosu od 16.601,00 kuna izračunatom od strane stalnog sudskog vještaka za agronomiju i procjenu poljoprivrednog zemljišta kao ekvivalent gubitku očekivanog uroda suhog zrna kukuruza. 

 

Imajući u vidu konačni uspjeh stranaka u postupku u pogledu osnova i visine, ovaj sud smatra da su stranke približno podjednako uspjele u sporu, slijedom čega odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka, donesena na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, ostaje nepromijenjena.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju odredaba članka 373. a ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Split, 12. svibnja 2020.