- 1 -              Rev 481/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 481/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. iz S., kojeg zastupa punomoćnica D. T.-K., odvjetnica u S., protiv tuženika H. d.o.o. Z., kojeg zastupaju M. R. i N. G. R., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-399/2019-2 od 26. studenog 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3800/18-67 od 30. siječnja 2019., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom je u točki I. izreke potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je utvrđena nedopuštenom odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 17. lipnja 2011., tuženiku se nalaže vratiti tužitelja na poslove prodavača-servisera, isplatiti tužitelju naknadu plaće u iznosu od 66.772,98 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je naznačeno u izreci, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te parnični trošak od 25.000,00 kuna. Zahtjevi stranaka za nadoknadu troškova žalbenog postupka su odbijeni (točka II. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev odbije, uz dosudu troškova revizije.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode. Predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu uz dosudu troška za sastav odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženik ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. To zbog toga jer su u obrazloženju pobijane odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

Nije počinjena niti bitna povreda iz članak 354. stavak 1. u vezi članka 221. a ZPP-a.

 

Odredbom članka 221. a ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, da će tada o postojanju ili nepostojanju neke činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokaza.

 

I po shvaćanju revizijskog suda, u postupovnopravnoj situaciji kada tužitelj tvrdi da je odluku o otkazu primio 1. srpnja 2011., a tuženik to osporava, teret dokaza da je tužitelj odluku o otkazu primio prije 1. srpnja 2011. je na tuženiku. Kako tuženik nije predložio niti jedan dokaz na tu okolnost to je pravilno primijenjeno pravilo o teretu dokaza kada je utvrđeno da je tužitelj odluku o otkazu primio 1. srpnja 2011.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanje na rad na radno mjesto prodavača-servisera, te za isplatu naknade plaće.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

 

- da je ugovor o radu tužitelju otkazan jer je narušenog zdravlja, da je često na bolovanju, te da nije u mogućnosti obavljati odnosno ispunjavati zahtjeve radnog mjesta,

 

- da je tužitelj bio na bolovanju zbog infektivne mononukleoze 12 dana, bolova u kralježnici 7 dana, prijeloma bedrene kosti 250 dana, paničnog poremećaja 70 dana, pri čemu je uzrok bolovanja uvijek bio različit,

 

- da prema nalazu i mišljenju vještaka medicine rada ne postoje trajne osobine zbog kojih tužitelj ne bi mogao izvršavati obveze iz radnog odnosa u vremenu od 12. rujna 2007. do 17. lipnja 2011.,

 

- da je u trenutku donošenja odluke o otkazu tužitelj s tuženikom imao istovremeno zaključena dva ugovora o radu na neodređeno vrijeme, onaj sklopljen 12. rujna 2007. za obavljanje poslova voditelja odjela opreme s bruto plaćom od 5.190,00 kuna i drugi sklopljen 11. svibnja 2011. za poslove prodavača-servisera s bruto plaćom od 5.199,00 kuna,

 

- da je poslodavac odlukom o otkazu od 17. lipnja 2011. zapravo otkazao oba ugovora o radu,

- da je tužitelj odluku o otkazu ugovora o radu zaprimio 1. srpnja 2011.,

 

- da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava tuženiku podnio 15. srpnja 2011.,

 

- da je tužba podnesena 10. kolovoza 2011.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, sud prvog stupnja zaključuje da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti iz odredbe članka 107. stavak 1. točka 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR) za osobno uvjetovani otkaz, te tužbeni zahtjev ocjenjuje osnovanim.

 

Sud drugog stupnja prihvaća prvostupanjsku odluku. U odnosu na žalbene prigovore tuženika o tome da u prvostupanjskom postupku nije utvrđeno koji ugovor o radu je otkazan, drugostupanjski sud obrazlaže da se, u situaciji kad je radnik sklopio s poslodavcem dva ugovora o radu, jedan vremenski ranije, drugi kasnije, s time da prethodni nije otkazan, smatra da je prethodni ugovor potpisivanjem novog ugovora sporazumno raskinut, otkazuje kasniji ugovor, što zapravo tvrdi i sam revident.

 

Odredbom članka 107. stavak 1. točka 2. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog u slučaju da radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

 

Svoj zaključak da tužitelj nije u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti tuženik je temeljio isključivo na činjenici njegovog narušenog zdravlja i čestog odlaska na bolovanje.

 

Osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju mogao bi se temeljiti na toj činjenici samo ako zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne bi mogle otkloniti liječenjem, on nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, dakle ako bi kod njega postojala profesionalna nesposobnost za rad. Međutim, takvo je utvrđenje u konkretnom slučaju izostalo. Naprotiv, provedenim je vještačenjem utvrđeno da kod tužitelja ne postoje trajne osobine zbog kojih ne bi mogao izvršavati obveze iz radnog odnosa u razdoblju od 12. ruja 2007. do 17. lipnja 2011. kada je bio zaposlen kod tuženika. Stoga tuženik u ovom postupku nije dokazao da je imao opravdan razlog za osobno uvjetovani otkaz u smislu odredbe članka 107. stavak 1. točka 2. ZR-a.

 

Prema tome, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka 107. stavak 1. točka 2. ZR kada su ocijenili da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz tužiteljevog ugovora o radu.

 

Protivno revizijskim navodima, pravilno je i shvaćanje drugostupanjskog suda o tome da je bez utjecaja na pravilnost odluke o isplati naknade plaće za utuženo razdoblje činjenica da je tuženik izvršio isplatu po ranijoj pravomoćnoj presudi (Pr-8882/14 od 27. veljače 2015. koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Revr-1408/16 od 23. siječnja 2018.).

 

Naime, u trenutku kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revr-1408/16 od 23. siječnja 2018. ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, otpala je i pravna osnova po kojoj je tužitelju isplaćen dosuđeni iznos. Zaprimanjem navedene revizijske odluke tužitelj je postao nesavjestan i stoga je sporni novčani iznos, sukladno pravilima o stjecanju bez osnove, bio dužan vratiti tuženiku, odnosno tuženik ga je imao pravo tražiti natrag s pripadajućim zateznim kamatama. Dakle, donošenjem ukidne odluke revizijskog suda bez daljnjega su prestale djelovati i sve pravne posljedice koje su navedene presude proizvele, stoga tužitelj donošenjem nove odluke ne raspolaže s dvije ovršne isprave već samo s jednom (novom), s tim da je tuženik (navodeći da je već izvršio isplatu) u možebitnom ovršnom postupku, ako nije tražio vraćanje onog što je platio, ovlašten isticati materijalnopravni kompenzacijski prigovor isplate (ili djelomične isplate) navedene tražbine.

 

Revizijski navodi koji se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno na preocjenjivanje nalaza i mišljenja vještaka, nisu uzeti u razmatranje (članka 385. ZPP-a).

 

Slijedom obrazloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

Tužitelju nije priznat trošak za sastav odgovora na reviziju jer nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. i članak 166. ZPP).

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.