- 1 -              Rev 4467/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4467/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. B. d.d., Z., protiv tuženika M. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5433/17-5 od 14. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6313/15-83 od 11. rujna 2017., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6313/15-95 od 19. rujna 2018., u sjednici održanoj 12. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi suda prvog stupnja broj Ovrmj-46/01 od 26. siječnja 2001. radi naplate novčane tražbine tužitelja prema vlastitoj mjenici, u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 62.735,94 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 9. prosinca 2003. do 31. prosinca 2005. po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti euro, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narode banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti 2.043,49 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate (koji se odnosi na dospjelu zateznu kamatu obračunatu do 8. prosinca 2003. do isplate) (toč. I.). Ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovrmj-46/01 od 26. siječnja 2001. radi naplate novčane tražbine tužitelja prema vlastitoj mjenici u preostalom dijelu zahtjeva kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju tražbinu u visini iznad iznosa iz toč. I., kao i u dijelu u kojemu je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 10.000,00 kuna na ime naknade troška ovršnog postupka u kojemu je dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. II.). Ujedno je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 2.056,00 kuna (toč. III.), te je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, a tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška iznad dosuđenog pod toč. III. presude (toč. IV.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke (toč. I.). Ujedno je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja pod toč. II., III. i IV. izreke presude u dijelu kojim je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (toč. II.), te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troška postupka povodom pravnih lijekova (toč. III.).

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu duga po osnovi Ugovora o kreditu kojim je prednik tužitelja dao tuženiku kredit na iznos od 170.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, a pri čemu je tuženik izdao mjenicu kao sredstvo osiguranja povrata.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj kao kreditor sklopio s tuženikom kao korisnikom kredita Ugovor o

kreditu od 23. veljače 1998. na iznos od 170.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu,

 

- da je ugovorena fiksna kamatna stopa u visini od 10% godišnje,

 

- da je tuženik kao osiguranje kredita izdao jednu bianco mjenicu,

 

- da je kredit dospio na naplatu u cijelosti danom proteka roka otplate 12 mjeseci od

dana početka korištenja kredita tj. 1. travnja 1999.,

 

- da je na temelju nalaza vještaka utvrđeno da je ukupno nepodmireno s danom zadnjeg plaćanja 8. prosinca 2003., u varijanti da se za prijeboj uzmu datumi uplate novca na devizni račun tuženika kao dan kada su se stekli uvjeti za prijeboj, 64.794,90 eura ako se kamata obračunava konformnom metodom ili 64.779,43 eura ako se kamata obračunava proporcionalnom metodom,

 

- da je mjenica dospjela na naplatu 9. siječnja 2001., dok je ovršni prijedlog tužitelj podnio 18. siječnja 2001.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za iznos od 62.735,94 eura, koje se odnosi na glavnicu duga, a na koji tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od 9. prosinca 2003., te na iznos od 2.043,49 eura koji se odnosi na dospjelu zateznu kamatu obračunatu do 8. prosinca 2003., obzirom je mjenica nesporno izdana kao sredstvo osiguranja povrata duga po predmetnom ugovoru o kreditu.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik temelji na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 191. st.1. ZPP, jer da je tužitelj podneskom od 16. rujna 2010. promijenio objektivni identitet tužbe.

 

Odredbom čl. 191. st.1. ZPP propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

 

U konkretnom slučaju tuženik je tužiteljev dužnik iz osnovnog pravnog posla - ugovora o kreditu, kojim se radi namirenja duga iz tog ugovora obvezao izdati tužitelju bjanko mjenicu, a ujedno je i mjenični dužnik, pa postoji istovjetnost tuženikovog mjeničnog duga i njegovog duga iz kredita. Ispunjenjem svoje mjenične obveze tuženik bi ispunio i ugovornu obvezu.

 

Stoga suprotno navodima revizije nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. st.1. ZPP obzirom na okolnost da je tužitelj u podnesku od 16. rujna 2010. naveo da tužbeni zahtjev temelji na ugovoru o kreditu. Identično shvaćanje zauzeto je odluci revizijskog suda br. Rev-209/08-2 od 9. rujna 2009.

 

Nadalje, nisu osnovani niti revizijski navodi tuženika kojima upire na pogrešnu valutu obveze u kojoj su sudovi dosudili iznos obveze, a na čemu tuženik temelji prigovor nezakonito ispunjene mjenice. Naime, nema zapreke da se mjenicom izdanom na iznose u kunama osigura tražbina u kunskoj protuvrijednosti strane valute. Obzirom je u konkretnom slučaju valutna klauzula ugovorena u odnosu na glavni dug i obračun kamata, a što je u skladu s odredbom čl. 395. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje ZOO) prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju domaće valute u odnosu prema stranoj valuti, pravilno je osporenim platnim nalogom tuženik obvezan isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 62.735,94 eura i 2.043,49 eura. Navedeno shvaćanje revizijski sud je zauzeo u predmetu Rev-1707/10-2 od 26. studenoga 2014.

 

U odnosu na tuženikov revizijski prigovor zastare valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o kreditu dospjelom na naplatu 1. travnja 1999., dok je tužitelj predmetni prijedlog za ovrhu podnio 18. siječnja 2001., slijedom čega proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 371. ZOO kada su odbili prigovor tuženika da bi tužiteljevo potraživanje bilo u zastari.

 

Tuženik nadalje u reviziji prigovara da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na visinu stope zatezne kamate.

 

Odredbom čl. 22. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje ZOO/05) propisano je da se odredbe tog zakona o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.

 

Iz navedenog proizlazi da su glede visine stope zatezne kamate novčane obveze izjednačene, bez obzira radi li se o tražbini u domaćoj ili stranoj valuti, što znači da su od stupanja na snagu ZOO/05 od 1. siječnja 2006. iste stope zatezne kamate neovisno o tome je li tražbina u domaćoj ili stranoj valuti, a koje shvaćanje je već zauzeto u praksi revizijskog suda (rješenje broj Revx-1130/13 od 18. prosinca 2013., Revt-69/07 od 28. veljače 2018.).

 

Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 12. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.