Poslovni broj: 57 Pž-5005/2016-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-5005/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o. R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u R., protiv tuženika I. d.o.o. O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi, protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2384/2011-60 od 3. lipnja 2016., 11. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2384/2011-60 od 3. lipnja 2016. u točkama I. i II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Rijeci je odbio tužbene zahtjeve radi naknade štete u iznosu od 156.385,10 kn s pripadajućim zateznim kamatama i „ukidanja platnog naloga iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Z. V. iz R. poslovni broj Ovrv-452/2011-1 od 21. travnja 2011. prema kojem se tuženik neosnovano naplatio od tužitelja u iznosu od 78.582,03 kn s pripadajućim zateznim kamatama“ (točka I. izreke), naložio tuženiku naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 25.856,50 kn (točka II. izreke), odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 100,00 kn (točka III.) i odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti, kao neosnovan (točka V. izreke).

 

U obrazloženju presude, sud, u bitnome, navodi da među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o izvođenju radova broj 373-01/05-01/9 od 18. lipnja 2007. kojim je tuženik kao izvođač preuzeo obvezu izvođenja alu-bravarskih radova na objektu K. dvora u P., nakon kojeg da su zaključile i drugi Ugovor o izvođenju radova broj 17/08 od 14. listopada 2008. kojim je tuženik preuzeo izvođenje bravarskih radova na navedenom objektu. Među strankama je sporno je li tuženik obavio te radove, jesu li oni obavljeni sa zakašnjenjem i s nedostacima i posljedično tome, je li tužitelj zbog tuženikovog zakašnjenja i izvođenja radova s nedostacima bio prisiljen s B. bank d.d. R. zaključiti Aneks br. 1. Ugovora o kreditu kojim je povećao iznos glavnice kredita s iznosa od 400.000,00 kn na iznos od 1.000.000,00 kn, slijedom čega mu je nastala imovinska šteta u iznosu 100.385,10 kn na ime podmirenih kamata po Aneksu br. 1. Ugovora o kreditu i iznos od 6.000,00 kn na ime troškova obrade kredita. Pored toga, sporno je, je li tuženiku pored imovinske štete nastala i neimovinska šteta u iznosu od 50.000,00 kn koja se sastoji u povredi ugleda, dobrog glasa i časti tužitelja jer zbog toga što nisu bili dovršeni radovi na objektu K. dvori tužitelj nije mogao sudjelovati na natječaju za izvođenje radova na P. mostu koji je raspisao grad P.. Nadalje, sporno je je li tuženik dužan tužitelju isplatiti ukupno iznos od 78.582,03 kn s osnove neosnovane naplate od tužitelja na temelju rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-275/10 jer se na taj način tuženik naplatio i za one radove koje nikada nije izveo. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete po osnovi ugovorne odgovornosti prema tuženiku za koju tvrdi da mu je nastala zakašnjenjem u ispunjenju tuženikovih obveza iz predmetnog ugovora, odnosno neispunjenjem tih obveza sukladno odredbi čl. 342. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) nije osnovan, jer u postupku nije utvrđeno postojanje uzročno – posljedične veze između tuženikovog kašnjenja i sklapanja Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu radi podmirenja dospjelih obveza, posljedično čemu je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom imovinske štete. Pored toga, što tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu koje se tiču uzročno – posljedične veze, u postupku je utvrđeno da tužitelj kao glavni izvođač nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi se ti radovi izvršili na vrijeme jer nedostaje čitav niz dokumentacije pa tako i građevinski dnevnik. Tijekom izvođenja radova nastala je potreba za izradom novog projekta, u kojem očito nije postojala suglasnost između glavnog projektanta i investitora. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom imovinske i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 156.385,10 kn primjenom odredbe čl. 19. i čl. 342. ZOO-a. U odnosu na tužiteljevu tražbinu u iznosu od 78.582,03 kn, proizlazi da taj dio tužiteljevog zahtjeva predstavlja zahtjev s osnove stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a jer se tuženik prema tužiteljevim tvrdnjama u tom dijelu naplatio za radove koje nije izveo. Imajući u vidu da vještak građevinske struke J. L. na temelju dostupne dokumentacije nije mogla utvrditi količinu i vrijednost radova koje je umjesto tužitelja izveo tuženik pri čemu tužitelj uopće nije dokazao koje je sve radove izveo umjesto tuženika, sud je primjenom odredbi o teretu dokazivanja odbio kao neosnovan i tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 78.582,03 kn. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

Protiv presude žalbu je podnio tužitelj, navodeći, u bitnome, da je pogrešan zaključak suda da je na tužitelju teret dokaza činjenice tuženikove odgovornosti zbog zakašnjenja u radovima. S obzirom na to da činjenica zakašnjenja u radovima nije bila sporna, na tuženiku je bio teret dokaza okolnosti koje ga oslobađaju njegove odgovornosti prema čl. 343. ZOO-a što on nije dokazao. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je sud utvrdio da je projekt za radove koje je izveo tuženik bio gotov još 2007. godine jer su tu činjenicu potvrdili svjedoci A. B., B. P. i nadzorni inženjer J. B., a tuženik je kasnio s izvođenjem radova i prekoračio je ugovoreni rok određen ugovorom od 14. listopada 2008. Tijekom 2009. godine Grad P. ništa nije platio tužitelju upravo zbog kašnjenja u radovima posljedično čemu je tužitelj, radi podmirenja ostalih dospjelih obveza prema drugim podizvođačima, morao sklopiti ugovor o kreditu kojim povećava iznos do tada odobrene glavnice kredita zbog čega mu je nastala imovinska šteta. Neosnovano je utvrđenje suda da tuženik ne snosi odgovornost za tužiteljevu nemogućnost plaćanja dospjelih obveza i pogrešno zaključuje da je tužitelj kao dobar gospodarstvenik morao predvidjeti način podmirenja svojih obveza jer tužitelj nije mogao predvidjeti tuženikovo kašnjenje u radovima. U odnosu na tužiteljev zahtjev za vraćanjem iznosa od 78.582,03 kn sud nije uzeo u obzir da se radi o poslovima postavljanja nosive čelične konstrukcije i vrata koji nisu predmet ugovora, kako je to i utvrdila sudska vještakinja J. L., koje je tuženik samoinicijativno izveo i naplatio od tužitelja. Utvrđenje suda prema kojem tužitelj u odnosu na te radove nije dokazao njihovu vrijednost nisu osnovani.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Presuda je ispitana u granicama razloga navedenih u žalbama i sukladno čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.

354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade štete s osnove ugovorne odgovornosti za koju tvrdi da mu je nastala zakašnjenjem u ispunjenju tuženikovih obveza preuzetih Ugovorom o izvođenju radova br. Uz 373-01/05-01/9 od 18. lipnja 2007. i Ugovoru broj 17/08 od 14. listopada 2008. koju zahtijeva na temelju čl. 342. ZOO-a i to naknade imovinske štete u iznosu od 106.385,10 kn, neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn te zahtjev za vraćanje iznosa stečenog bez osnove u iznosu od 78.582,03 kn na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju isprava.

 

Iz podataka u spisu proizlazi da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju dva ugovora o izvođenu radova i to: Ugovora o izvođenju radova broj Uz 373-01/05-01/9 od 18. lipnja 2007. u kojem je ugovoreno da će se rok za početak i završetak izvođenja radova uskladiti s novim projektnim zadatkom i rokovima za dobavu novih materijala iz zemalja EU, dok je u čl. 3. Ugovora određeno da se radovi prve faze mogu odvijati do 31. lipnja 2007., a nastavak II. faze od 15. rujna nadalje s time da se rok izvođenja radova može mijenjati na više ili na manje samo uz prethodnu suglasnost naručitelja, a na pisani zahtjev izvođača radova i Ugovora broj 17/08 od 14. listopada 2008. kojim su u čl. 3. odredile rok za izvođenje radova 45 dana.

 

Tuženik je zaista prekoračio rok određen ugovorom od 14. listopada 2008., što, uostalom, proizlazi iz iskaza zastupnika po zakonu stranaka. Međutim, pogrešno je žaliteljevo shvaćanje da činjenica prekoračenja roka za izvođenje radova, sama za sebe, ukazuje na uzročno posljedičnu vezu između zakašnjenja u izvođenju radova i imovinske štete u vidu plaćanja i troškova koja je tužitelju nastala sklapanjem aneksa Ugovora o kreditu radi podmirivanja njegovih dospjelih obveza u iznosu od 106.385,10 kn. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba čl. 349. i čl. 1045. ZOO-a primjenom odredaba o pretpostavkama odgovornosti za štetu pravilno utvrdio da tuženik ne može biti odgovoran za nemogućnost ispunjenja obveza tužitelja koje se odnose na podmirenje troškova spornog gradilišta ni za troškove drugih gradilišta na kojima je u to vrijeme tužitelj izvodio građevinske radove, a niti za podmirenje troškova tužiteljevog poslovanja općenito. Tužitelj

nije dokazao razloge zbog kojih je sklopio Aneks 1. Ugovora o kreditu kojim mu je odobren kratkoročni kredit po načelu tekućeg računa u iznosu od 1.000.000,00 kn, odnosno na što su ta sredstva utrošena da bi se uopće mogla ocijeniti uzročno posljedična veza zakašnjenja u radovima i sklapanja spornog Aneksa. U tom smislu, jedina tužiteljeva tvrdnja „da su mu ta sredstva bila potrebna za podmirenje tekućih troškova“, nije dostatan dokaz o uzročno posljedičnoj vezi tuženikovog kašnjenja u izvođenju radova i potrebe sklapanja predmetnog Aneksa koji je tužitelju prouzročio dodatni trošak u obliku kamata i troškova obrade kredita.

 

Zbog navedenog žalbeni navodi izneseni na okolnost pogrešnog utvrđenja suda na okolnost tereta dokazivanja tuženikove odgovornosti za zakašnjenje u radovima i imovinske štete koja mu je nastala nisu odlučni (čl. 375. st. 1. ZPP-a) jer tužitelj nije za tu vrstu štete dokazao navedenu uzročno posljedičnu vezu.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev s osnove neimovinske štete prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi čl. 19. i čl. 342. ZOO-a ocijenio da je tuženik dokazao da ne postoji njegova krivnja za zakašnjenje u radovima.

 

Pogrešno je žaliteljevo stajalište da je tuženik u ovo slučaju morao dokazati pretpostavke oslobođenja dužnika od odgovornosti iz čl. 343. ZOO-a jer je tom odredbom propisano oslobođenje odgovornosti za štetu zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti odnosno više sile, što ovdje nije slučaj. U smislu odredbe čl. 342. ZOO-a kod ugovorne odgovornosti za štetu dužnik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje u smislu obične nepozornosti i on se oslobađa od odgovornosti ako dokaže da nije kriv za štetu.

 

Upravo iz utvrđenog činjeničnog stanja i brojnih izvedenih dokaza, posebno iskaza glavnog projektanta N. F. proizlazi da je do zakašnjenja došlo zbog niza okolnosti koje su utjecale na završetak započetih radova, koje nije skrivio tuženik. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su učestale izmjene u projektu koje tijekom samog izvođenja radova te nesuglasice između glavnog projektanta, investitora i tužitelja na način da je investitor zahtijevao značajna odstupanja u izvođenju radova od ranije odobrenog projekta pa i značajne izmjene projekta su okolnosti koje se ne mogu pripisati krivnji tuženika. Naime, iz iskaza zastupnika po zakonu stranaka i dopisa tužitelja upućenog Gradu P. je razvidno da je u konkretnom slučaju bilo potrebno izraditi i potpuno novi projekt te dobiti odobrenje na njega od strane glavnog projektanta što je dovršeno tek krajem ožujka 2009.

 

Zato je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom čl. 19. i čl. 342. ZOO-a i odbio tužbeni zahtjev za isplatom neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn.

 

Neosnovan je žalbeni razlog kojim žalitelj navodi da je dokazao pretpostavke iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a radi vraćanja iznosa od 78.582,03 kn smatrajući da to proizlazi iz provedenog vještačenja po vještaku građevinske struke J. L.. Tužitelj je zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove obrazložio tvrdnjom da je tuženik tužitelju za radove izvedene na objektu K. dvor ispostavio račun broj 541/2009 na iznos od 302.662,26 kn te je s te osnove podnio doneseno i rješenje o ovrsi na temelju kojeg se tuženik naplatio od tužitelja. Međutim, tužitelj tvrdi da se po računu naplatio za radove koje nikada nije izveo i to u vrijednosti od 30.829,50 kn uvećano za PDV, navodeći da se ti radovi odnose na izvedbu podkonstrukcije prozora, koji nikada nisu naručeni, niti su tužitelju kao glavnom izvođaču plaćeni od strane Grada P.. Pored toga zahtijeva plaćanje iznosa od 33.582,00 kn koji se odnosi se na zaštitu otvora i intervencije, odnosno na radove koje je tuženik sukladno citiranim Ugovorima bio dužan izvesti, a nije ih izveo pa ih je, umjesto tuženika, o vlastitom trošku izveo sam tužitelj.

 

Upravo na okolnost utvrđenja količine i vrijednosti radova koje je tužitelj izveo umjesto tuženika na sanaciji i uređenju K. dvora u P., količine i vrijednosti izvan troškovničkih radova koje je izveo tuženik, izveden je dokaz građevinskim vještačenjem iz kojeg proizlazi da vještak nije mogao utvrditi količinu i vrijednost radova koje je umjesto tužitelja izveo tuženik, niti cijenu radova na izradi čelične podkonstrukcije jer ne postoje radionički nacrti i detalji ugrađene čelične konstrukcije zbog nedostatnosti dokumentacije. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao koje je sve radove izveo umjesto tuženika, odnosno koje je točno tuženik radove naplatio od tužitelja niti je dokazao vrijednost tih radova iako je teret dokazivanja navedenih činjenica bio upravo na tužitelju, sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 78.582,03 kn kao neosnovan.

 

Žalbenim navodima žalitelj, u biti, ponavlja sve tvrdnje istaknute tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost kojih je prvostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe čl. 19., čl. 134. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o troškovima postupka na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, dosudivši ih tuženiku, koji je u cijelosti uspio u parnici.

 

Zato je žalba tužitelja odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena kao u izreci ove presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 11. svibnja 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.