Poslovni broj: 57 Pž-2882/2016-3

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-2882/2016-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u parničnom predmetu tužitelja B. d.d. T., OIB ..., protiv tuženika B.-P. d.o.o. za građenje i ekološku zaštitu P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u T., radi isplate iznosa od 144.432,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-915/2013 od 27. siječnja 2016., 11. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-915/2013 od 27. siječnja 2016. u točki I. njene izreke.

 

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude Splitu poslovni broj Povrv-915/2013 od 27. siječnja 2016. i sudi:

 

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 14.191,44 kn (četrnaesttisućastodevedesetjedna kuna i četrdesetčetiri lipe) u roku od osam dana.

 

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 kn, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Splitu je djelomično održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. B. iz T. poslovni broj Ovrv-484/13 od 4. travnja 2013. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 21.164,33kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamata (točka I. izreke), naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 23.200,40 kn i odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.430,00 kn (točka II. izreke). Sud je rješenjem utvrdio povlačenje tužbe u iznosu od 123.267,67 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u tom dijelu ukinuo platni nalog.

 

U obrazloženju presude sud navodi da tužitelj zahtijeva plaćanje ugovorene cijene čeličnog otpada s osnove „Ugovora o odvozu brodskog čeličnog otpada I. klase sa zaliha“, sklopljenog među strankama 22. veljače 2011. u iznosu od 144.432,00 kn, čemu je tuženik prigovorio tvrdnjom da je tužitelj pogrešno obračunao vrijednost odvezenog čeličnog otpada jer je od obračunatih 48.960,00 kg otpada samo 35.800,00 kg bio čelik I. klase za koji je ugovorena cijena od 2,36 kn/kg, dok je ostatak čeličnog otpada bio čelični otpad IV. klase, kojem cijena iznosi 0,86 kn/kg. Tijekom postupka tužitelj je povukao tužbu za iznos od 123.267,67 kn, posljedično čemu zahtijeva plaćanje preostale neisplaćene cijene čelika u iznosu od 21.164,58 kn. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik 4. travnja 2011. sa zaliha tužitelja preuzeo isključivo brodski čelični otpad I. klase i u tom dijelu sud je prihvatio iskaz svjedoka Z. B. koji ima neposrednih saznanja o sklapanju ugovora s tuženikom i spornom odvozu otpada 4. travnja 2011., a njegov iskaz u skladu je s ispravama koje se nalaze u spisu i ugovorom od 22. veljače 2011. O tuženikovom prigovoru iznesenom na okolnost preuzimanja čelika IV. klase i manje vrijednosti te vrste čelika, sud je odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja jer te navode tuženik nije dokazao. Tuženikove dokaze, isprave priložene nakon zaključenja prethodnog postupka, na ročištu 14. svibnja 2015. sud nije uzeo u obzir primjenom odredbe čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP). Zato je sud primjenom čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11: dalje: ZOO) prihvatio smanjeni tužbeni zahtjev. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Tuženik je podnio žalbu protiv presude, navodeći, u bitnome da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer postoji proturječnost između iznesenih zaključaka i isprava na temelju kojih su oni izvedeni. Sud je činjenicu isporuke čelika I. klase utvrdio isključivo na temelju iskaza svjedoka Z. B. koji je bio rukovoditelj sektora općih službi tužitelja i nema neposrednih saznanja o vrsti čelika koja je predmet ugovora. Iz iskaza tog svjedoka jasno proizlazio da on osobno nije obavljao nadzor nad ukrcajem. Pri tome, svjedok nije imao saznanja o provedenoj kompenzaciji među strankama pa navedeno ukazuje da on nije upućen u poslovni odnos stranaka. S druge strane, iskaz zastupnika po zakonu V. B. sud uopće nije ocijenio iako iz tog iskaza proizlazi da pri spornom utovaru nije preuzet čelik isključivo I. klase, već i dio čelika IV. klase. Sud neosnovano nije uzeo u obzir dokaze priložene nakon zaključenja prethodnog postupka jer su oni dostavljeni kao prilog iskazu zastupnika po zakonu tuženika. Iako te dokaze nje uzeo u obzir, sud je i nakon zaključenja prethodnog postupka uzeo u obzir Izjavu o prijeboju. Odluka o troškovima postupka je nezakonita jer su tužitelju dosuđeni troškovi postupka u cijelosti iako je njegov uspjeh u parnici samo djelomičan. Zahtijeva naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i zahtijeva nadoknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.526,50 kn.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana, osim u odnosu na troškove postupka.

 

Presuda je ispitana, po čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga,pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 144.342,00 kn s osnove obračunate cijene čelika I. klase prema Ugovoru o odvozu brodskog čeličnog otpada sklopljenog 22. veljače 2011.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik neosnovano ukazuje u žalbi. Prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje od tih činjenica je utvrdio, je li čelik koji je tuženik preuzeo 4. travnja 2011. ukupne količine 48.960,00 kg otpada isključivo bio čelik I. klase za koji je ugovorene cijene od 2,36 kn/ kg ili se radilo i o čeliku IV. klase, te kako ih je i zašto utvrdio, izvođenjem dokaza, uvidom u priloženi račun, Ugovora o odvozu brodskog čeličnog otpada I. klase saslušanjem svjedoka J. P. i Z. B. ta zastupnika po zakonu tuženika V. B..

 

Suprotno žalbenom navodu prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl.

299. st. 3. ZPP-a, isprave koje je tuženik priložio nakon zaključenja prethodnog postupka, na ročištu 14. svibnja 2015., nije uzeo u obzir.

 

Neosnovano žalitelj navodi da je sud protivno odredbi čl. 299. st. 3. ZPP-a i nakon zaključenja prethodnog postupka uzeo u obzir Izjavu o prijeboju iznosa od 107.911,17 kn jer se radi o prigovoru građanskopravnog prijeboja (čl. 195. ZOO-a), kao materijalnopravnog prigovora, koji se može se isticati i nakon donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, ali se radi njegova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim ako ih tuženik nije mogao bez svoje krivnje iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, u ovom slučaju sud nije meritorno odlučivao o činjenici prestanka obveze, prijebojem u iznosu od 107.911,17 kn jer je tužitelj nakon tuženikovog dostavljanja izjave o prijeboju povukao tužbu u iznosu od 123.267,67 kn pa taj dokaz nije niti bio odlučan za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Tuženik u žalbi osporava ocjene izvedenih dokaza naročito iskaza svjedoka i Z. B. koji je u vrijeme odvoza predmetnog čelika bio rukovoditelj Službe za otpad tužitelja. Prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom tog dokaza utvrdio da je taj svjedok osobno pregovarao s tuženikom o sklapanju ugovora za odvoz čelika I. klase i u konačnici potpisao taj ugovor u ime i za račun tužitelja. Suprotno žalbenim navodima činjenica što taj svjedok nije osobno nazočio odvozu čelika 4. travnja 2011. već su to po njegovom nalogu radili drugi zaposlenici tužitelja, ne utječe na vjerodostojnost njegovog iskaza jer iz sadržaja sklopljenog ugovora proizlazi da se na zalihi tužitelja u sporno vrijeme nalazio samo otpad I. klase. S druge strane tuženik je na okolnost tvrdnje lošije kvalitete preuzetog čelika i posljedično tome, manje cijene čelika, predložio dokaz saslušanjem njegovog zastupnika po zakonu kojem sud pravilno nije poklonio vjeru jer je taj iskaz proturječna svim ostalim izvedenim dokazima u postupku.

 

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi o teretu dokazivanja utvrdio da tuženik nije dokazao preuzimanje čelika lošije kvalitete od ugovorene

slijedom čega je dužan platiti ugovorenu cijenu I. klase. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe čl. 376. ZOO-a prihvatio sniženi tužbeni zahtjev.

Zato je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena kao u točki I. izreke ove presude prema čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Odlučujući o parničnom trošku prvostupanjski je sud pogrešno primijenio odredbu čl.

154. st. 1. ZPP-a i dosudio troškove postupka tužitelju u cijelosti, s obzirom na to da su stranke djelomično uspjele u sporu, slijedom čega je valjalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a i dosuditi troškove postupka razmjerno uspjehu stranaka u sporu.

 

Naime, tuženik je od prvotno postavljenog zahtjeva za isplatom iznosa od 144.432,00 kn smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 123.267,67 kn i u tom dijelu povukao tužbu. S obzirom na to da iz spisa ne proizlazi da je tužba povučena zbog tuženikovog udovoljenja tužbenom zahtjevu u smislu odredbe čl. 158. st. 2. ZPP-a, u kojem slučaju bi troškove postupka snosio tuženik, tužitelj je dužan nadoknaditi tuženiku troškove postupka u odnosu na djelomično povučenu tužbu.

 

Pri tome, valja istaknuti da iz priložene izjave o prijeboju u iznosu 107.911,17 kn ne proizlazi da je tražbina prestala prijebojem nakon utuženja, neovisno o tome što je ona dana na ročištu 20. listopada 2015. Prijeboj je nastao 20. listopada 2015., a budući da je riječ o uzajamnim, istorodnim i dospjelim tražbinama pretpostavke za prijeboj su ostvarene 9. studenoga 2012. (tada su dospjele obje tražbine) i smatra se da su učinci prijeboja (prestanak tražbina) nastupili 9. studenoga 2012., dakle prije utuženja. Zbog navedenog ne radi se o povlačenju tužbe zbog tuženikovog udovoljenja zahtjevu u smislu čl. 158. st. 2. ZPP-a.

 

Zbog iznesenog tužitelju pripada naknada troškova postupka razmjerno njegovom uspjehu u sporu (15%), a tuženiku razmjerno njegovom uspjehu (85%).

 

Tijekom postupka vrijednost predmeta spora se mijenjala jer je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 123.267, 67 kn, iako tuženik nije u tom dijelu udovoljio njegovom zahtjevu, i to na ročištu 15. prosinca 2015. Dakle, iz navedenog proizlazi da vrijednost predmeta spora do 15. prosinca 2015. iznosila 144.432,00 kn, a nakon toga 21.164 33 kn pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 125/11, 112/12 i 157/13; dalje: ZSP) tužitelju obračunao troškove postupka (ovršne i parnične) u iznosu 23.200,40 kn. Međutim, tužitelju primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada 15% obračunatih troškova, što iznosi 3.480,06 kn.

 

Tuženik je podnio određeni zahtjev za naknadu troškova postupka pa primjenom mjerodavnih odredaba Tarife tuženiku pripada trošak za sastav prigovora u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8. t. 1.), zastupanja na ročištima 10. lipnja 2014., 16. rujna 2014., 14. svibnja 2015., 9. srpnja 2015. i 20. listopada 2015., u iznosu od po 2.500,00 kn, zastupanja na ročištu 15. prosinca. 2015. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), uvećano za pripadajući porez u visini od 25% u iznosu od 4. 000,00 kn i trošak pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.790,00 kn (Tbr. 1.1. Tarife sudskih pristojbi), što ukupno iznosi 20.790,00

kn.

 

Tuženik je u parnici uspio s 85% pa mu u tom omjeru pripada i naknada troškova zastupanja, dakle iznos od 17.671,15 kn.

Tuženiku nije priznat trošak sastav podneska od 26. studenoga 2015. jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz sadržaja podneska proizlazi da tuženik iznosi navode koje je iznio na ročištu 20. listopada 2015. za koje mu je priznat trošak zastupanja.

 

Slijedom navedenoga, valjalo je prebijanjem troškova, dosuditi naknadu troška postupka tuženiku, i to u iznosu od 14.191,44 kn (17.671,50 kn – 3.480,06 kn) pa je tuženikova žalba djelomično uvažena i preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke pobijane presude, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 11. svibnja 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.