Poslovni broj: 81 Pž-1723/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 81 Pž-1723/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Lidije Tomljenović, suca izvjestitelja, i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u D., protiv 1. tuženika R. G. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., i 2. tuženika GRAD D., D., OIB ..., radi trpljenja uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o prvotuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-169/2019 od 25. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se prvotuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-169/2019 od 25. veljače 2020.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom naloženo je prvotuženiku trpjeti da se Republika Hrvatska nakon pravomoćnosti te presude, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u D., uknjiži kao vlasnica na katastarskoj čestici broj 2240, oznake zemljišta – pašnjak, površine 26033 m2 i katastarskoj čestici broj 2241, oznake zemljišta – pašnjak, površine 21008 m2, iz z.k.ul. br. 828, k.o., D., uz istodobni njegov izbris iz zemljišne knjige (točka I. izreke), naloženo je prvotuženiku Republici Hrvatskoj predati u posjed nekretnine iz točke I. izreke u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe (točka II. izreke), te je naloženo prvotuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 18.125,00 kn (točka III. izreke).

 

Protiv te presude prvotuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj je naveo da prvostupanjski sud nije proveo ponovljeni postupak sukladno ukidnoj odluci drugostupanjskog suda, već je presudu donio bez dodatnog raspravljanja. Nakon što je tužitelj stekao vlasništvo predmetnih nekretnina na temelju zakona, njima je raspolagao u korist Grada D., i to Odlukom komisije Vlade Republike Hrvatske iz 1998. godine. Tužitelju je bilo dostavljeno zemljišnoknjižno rješenje na temelju kojeg je izvršen upis, čemu se nije usprotivio niti je poduzeo bilo kakvu radnju kojom bi osporio upis, iako sada tvrdi da nisu postojale pretpostavke za odobrenje tog upisa.

Prvotuženik je prilikom stjecanja predmetne nekretnine uvidom u zemljišnu knjigu mogao vidjeti da je njegov prednik (Grad D.) upisan kao vlasnik još 1998. godine i da kroz sve to vrijeme njegov upis nije osporen ni na koji način, niti je u zemljišnim knjigama ikakav takav zahtjev bio vidljiv. Unatoč suspenziji povjerenja u zemljišnu knjigu koja nameće obvezu stjecatelju da se istražuje izvanknjižno stanje, stjecatelj ni na koji način nije mogao posumnjati u istinitost upisa prednika. Žalitelj je predložio da se ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st.

2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje prava vlasništva za koje tužitelj tvrdi da su samo formalno u vlasništvu tuženika.

 

Odlučne i nesporne relevantne činjenice su sljedeće:

- u zemljišnim knjigama je kao vlasnik predmetnih nekretnina u vrijeme podnošenja tužbe bio upisan drugotuženik, međutim, tijekom trajanja prvostupanjskog parničnog postupka izvršena je uknjižba prava vlasništva na ime i u korist prvotuženika na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog između drugotuženika kao prodavatelja i prvotuženika kao kupca predmetnih zemljišnoknjižnih čestica (str. 15. spisa)

- prethodno su predmetne nekretnine bile u režimu društvenog vlasništva (Općenarodna imovina) i to od 1954. godine koje je upisano na temelju Uredbe o knjiženju vlasničkog prava na državnoj nepokretnoj imovini; 1998. godine uknjiženo je vlasništvo Grada D. na temelju odluke Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 6. prosinca 1997.

- prema Uvjerenju Grada D., Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje Klasa: ..., Ur. br. ... od 13. siječnja 2009. predmetne čestice se nalaze izvan granica građevinskog područja  - iz Potvrde o uključenosti čestica k.o. D. koju su izdale Hrvatske šume d.o.o. od 9. lipnja 2009. proizlazi da su predmetne čestice sastavni dio Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima užeg područja krša za razdoblje 1981. - 1990. godine i Programa gospodarenja dalmatinskim šumskokrškim područjem za razdoblje 1986. - 1995. godine; nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90) Hrvatske šume d.o.o., Z., su preuzele upravljanje na navedenim nekretninama; novi Program za gospodarenje nije izrađen te se do izrade novog predmetnim nekretninama gospodari prema gore navedenim programima.

 

Tužitelj je tijekom postupka iznio tvrdnje da su predmetne nekretnine po svojoj naravi šume i šumsko zemljište ranijeg društvenog vlasništva i da njima upravljaju Hrvatske šume d.o.o. te da je na temelju odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90), odnosno 16. listopada 1990. kao danom stupanja na snagu tog Zakona stekao vlasništvo nekretnina ex lege.

 

Prvotuženik se protivio tužbenom zahtjevu navodeći da se drugotuženik upisao u zemljišnim knjigama na temelju odluke samog tužitelja još 1998. godine o kojem upisu je tužitelj bio obaviješten, ali se dopisu nije usprotivio niti je u zakonskom roku poduzeo bilo kakvu zakonom propisanu i dopuštenu radnju kojom bi upis osporio. Osim toga, upis drugotuženika kao prednika prvotuženika je izvršen nakon što je tužitelj stekao to zemljište na temelju zakona, pa ukoliko je tužitelj stekao pravo vlasništva nad šumskim zemljištem još 1990. godine, postavlja se pitanje iz kojih razloga ništa nije poduzeo iako je to bila njegova zakonska obveza. Prvotuženik je istaknuo da je bio u dobroj vjeri te je postupao s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a njegova obveza nije bila istraživati izvanknjižno stanje nekretnina i da je na konkretan slučaj primjenjiva odredba čl. 130. ZV-a.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj stekao predmetne nekretnine na temelju zakona, odnosno na temelju odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90), odnosno 16. listopada 1990. kao danom stupanja na snagu tog Zakona.

 

Takvo utvrđenje prvostupanjskog suda je pravilno te ga u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

Naime, sukladno odredbi čl. 18. Zakona o šumama, šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim onih u privatnom vlasništvu, jesu u vlasništvu Republike Hrvatske. Ta odredba unesena je u Zakon o šumama odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90) koji je stupio na snagu 16. listopada 1990.

 

Odredbom čl. 5. Zakona o šumama propisano je da se šumom smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od deset ari. Šumom se ne smatraju odvojene skupine šumskog drveća na površini do deset ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima. Šumskim zemljištem smatra se zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma. U slučaju sumnje ili spora da li se neko zemljište obraslo šumskim drvećem smatra šumom odnosno da li se neko zemljište smatra šumskim zemljištem odlučuje Ministarstvo odnosno Vlada Republike Hrvatske.

 

Dakle, da bi Republika Hrvatska stekla vlasništvo nad šumama i šumskom zemljištu, moraju se kumulativno ispuniti dvije pretpostavke: da se ne radi o šumama i šumskim površinama koje su na dan 16. listopada 1990. bile u privatnom vlasništvu i da se radilo o šumi ili šumskom zemljištu na površini većoj od deset ari. Čak i kad je to zemljište bilo upisano kao društveno vlasništvo nad kojim je određena pravna osoba imala pravo korištenja, ta pravna osoba nije mogla u postupku pretvorbe steći vlasništvo na tom zemljištu. Dakle, ne može se mijenjati pravni status šume i šumskog zemljišta, jer to ne predviđa Zakon o šumama niti je kao osnova za stjecanje prava vlasništva ili za promjenu pravnog statusa zemljišta to propisano. To znači da šume i šumsko zemljište koje su se na dan 16. listopada 1990. nalazile u društvenom vlasništvu, neovisno o tome nalaze li se u zoni građevinskog zemljišta ili izvan toga, postale su na temelju samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske.

 

U konkretnom slučaju predmetne nekretnine se vode u zemljišnim knjigama kao pašnjaci, međutim, iz Potvrde o uključenosti čestica k.o. D. koju su izdale Hrvatske šume d.o.o. od 9. lipnja 2009. proizlazi da su predmetne čestice sastavni dio Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima užeg područja krša za razdoblje 1981. - 1990. godine i Programa gospodarenja dalmatinskim šumskokrškim područjem za razdoblje 1986. - 1995. godine; nakon stupanja na snagu Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90) Hrvatske šume d.o.o., Z., su preuzele upravljanje na navedenim nekretninama; novi Program za gospodarenje nije izrađen te se do njegove izrade predmetnim nekretninama gospodari prema gore navedenim programima. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir odredbu čl. 5. Zakona o šumama kojom je propisano što se smatra šumskim zemljištem, jasno proizlazi da su predmetne čestice u naravi šumsko zemljište, budući da su bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima užeg područja krša za razdoblje 1981. - 1990., dakle i na dan 16. listopada 1990., kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90). Nadalje, nesumnjivo je da su se na taj dan predmetne nekretnine nalazile u društvenom vlasništvu, odnosno da su one postale na temelju samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske. Naime, Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na nekretninama takvog statusa, po samom zakonu (ex lege), što znači da i bez upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi stječe sva vlasnička prava prema tim nekretninama.

 

Podredno, sve da su predmetne nekretnine po svojoj naravi pašnjaci kako to stoji u zemljišnoj knjizi, Republika Hrvatska bi i u tom slučaju stekla njihovo vlasništvo na temelju odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji je stupio na snagu 24. srpnja

1991. Tom odredbom je propisano da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske, nositelj vlasničkih prava postaje Republika Hrvatska. Dakle, ako je 24. srpnja 1991. određena nekretnina imala status poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu, tužitelj s tim danom ex lege postaje njen vlasnik. Sve eventualne promjene nastale nakon tog datuma (uključujući i upise prava vlasništva i status nekretnine) bez ikakvog su pravnog značaja u odnosu na tužiteljevo stjecanje prava vlasništva.

 

Prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, poljoprivrednim zemljištem smatraju se oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici i močvare koje nisu posebno vrijedni biotopi, kao i drugo zemljište koje se koristi ili ne koristi, a može se privesti poljoprivrednoj proizvodnji. Prema odredbi čl. 2. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, poljoprivrednim zemljištem smatra se i neizgrađeno građevinsko zemljište osim uređenog građevinskog zemljišta užih dijelova starih gradskih jezgri koje će utvrditi skupština općine.

 

Dakle, da bi se tužitelj uknjižio kao vlasnik nekretnina po toj osnovi, potrebno je dokazati: da je riječ o zemljištu u društvenom vlasništvu i da je na dan 24. srpnja 1991. ono bilo poljoprivredno zemljište. Budući da su prema zemljišnim knjigama na dan 24. srpnja 1991. predmetne čestice bile pašnjaci u društvenom vlasništvu, a tu činjenicu tuženici nisu osporili, to je Republika Hrvatska postala vlasnica predmetnih čestica i po odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu.

 

U odnosu na tuženikovu tvrdnju da je stekao pravo vlasništva predmetne čestice na temelju odluke Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 6. prosinca 1997. ističe se da je neosnovana. Odredbom čl. 67. Zakona

o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine” broj: 90/92, 94/93 i 117/93) je samo propisano da sve pokretne i nepokretne stvari koje pripadaju jedinici lokalne samouprave, kao i prava koja im pripadaju čine imovinu jedinice lokalne samouprave koja tom imovinom mora upravljati brižnom pažnjom dobrog gospodara, dok prema čl. 87. st. 1. tog Zakona općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzet će nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dotadašnjih općina čiji su sljednik u roku od šest mjeseci od dana konstituiranja predstavničkog tijela tih jedinica. Prema tome, odredba čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi se odnosi na preuzimanje postojeće imovine, sredstava, financijskih prava i obveza bivših općina od strane novoformiranih općina, gradova i županija, no ta zakonska odredba ne propisuje stjecanje prava vlasništva novoformiranih jedinica lokalne samouprave i uprave pretvorbom prava iz društvenog vlasništva. Osim toga, niti odluka Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 6. prosinca 1997. nema status tabularne isprave, već je ta odluka donesena u postupku arbitraže o podjeli imovine bivše općine D. sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi.

 

U odnosu na prvotuženikove tvrdnje da je prilikom podnošenja prijedloga za uknjižbu postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, odnosno da je bio u dobroj vjeri da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, ističe se da to nema utjecaja na tužiteljevo stjecanje prava vlasništva na predmetnim česticama. Naime, odredbom čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena tim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je taj Zakon stupio na snagu. Nesumnjivo je da su u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima predmetne čestice bile u režimu društvenog vlasništva, pa posljedično tome, a sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, u odnosu na te čestice ne primjenjuje se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga.

 

Preostalim žalbenim navodima prvotuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, prvotuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.

 

Zagreb, 11. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća

Marina Veljak, v.r.