1

Poslovni broj: 14 Povrv-468/2016-30

 

 

Poslovni broj: 14 Povrv-468/2016-30

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Virovitici po sutkinji Željki Jurić, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga više sudske savjetnice Ljubice Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužiteljice Odvjetnica Z. P., OIB: …, Z., zastupana po punomoćniku D.E. odvjetniku iz OD E. i Š., Z., protiv tuženice B.M.T., OIB: …, V., koju zastupa kćerka M.M., iz V., te punomoćnik K.L., odvjetnik iz V., radi isplate iznosa od 43.605,36 kuna, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 9. studenog 2017., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, punomoćnika tuženice i stranaka, 8. prosinca 2017., objavio je i

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javne bilježnice B.A.-M. iz P., posl. broj Ovrv-210/2016 od 15. prosinca 2016. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj B.M.T., V., OIB: …, da u roku od 8 dana tužiteljici Z.P., Z., OIB: …, isplati iznos od 11.869,73 kuna (jedanaest tisuća osamstotina šezdeset devet kuna i sedamdeset tri lipe) sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos teku od 19. prosinca 2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i u dijelu u kojem se tuženici nalaže da u roku od 8 dana plati tužiteljici troškove ovršnog postupka dosuđene javnobilježničkim rješenjem o ovrsi u iznosu od 1.662,50 kuna sa zateznim kamatama od 8. prosinca 2017. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Ukida se platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javne bilježnice B.A.-M. iz P., posl. broj Ovrv-210/2016 od 15. prosinca 2016. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj B.M.T., V., OIB: …, da u roku od 8 dana tužiteljici Z.P., Z., OIB: …, isplati iznos od 31.735,63 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te u dijelu u kojem joj je naloženo da isplati iznos od 599,00 kuna na ime ovršnog troška, te iznos od 1.600,00 kuna na ime predvidivih troškova ovršnog postupka zajedno sa zateznim kamatama, te se u predmetnom dijelu tužiteljica odbija sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

 

III. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 190,67 kuna, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Na tužiteljičin prijedlog javna bilježnica B.A.-M. iz P., donijela je Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl.br. posl.br. Ovrv-210/2016 od 15. prosinca 2016. kojim je naloženo tuženoj B.M.T. da tužiteljici isplati iznos od 13.281,25 kuna na ime glavnice – naknade za izvršene odvjetničke usluge, zajedno sa zateznim kamatama i troškovima ovršnog  postupka u iznosu od 2.261,50 kuna.

 

Protiv predmetnog rješenja tuženica je podnijela prigovor 22. prosinca 2016. (list 7). Iz sadržaja predmetnog prigovora proizlazi da se istim osporava Rješenje o ovrsi u cijelosti. Tuženica u prigovoru navodi da je tražbina podmirena u cijelosti u dogovoru s tužiteljicom 20. srpnja 2015., na način da je istoj isplaćeno 13.500,00 kuna. U prigovoru tuženica navodi da tužiteljica pokušava dva puta naplatiti troškove, obzirom da je putem Financijske Agencije od protivne stranke naplatila troškove koji su dosuđeni njoj kao stranci. Tuženica navodi da joj tužiteljica za usluge zastupanja nije izdala račun, dok joj je novac isplatila u njezinom uredu u prisutnosti svoje kćerke M.M., unuke I.T. i vježbenice N.B. Predložila je da se postupak nastavi pred nadležnim sudom kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

Kako bi se raspravili prigovori tuženice ovaj sud je Rješenjem posl. br. 14 Povrv- 468/16-3 od 4. siječnja 2017. stavio izvan snage Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice B.A.-M., posl.br. Orv-210/2016 od 15. prosinca 2016. u dijelu u kojem je određena ovrha, te odlučeno da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

Tužiteljica je uložila žalbu na predmetno Rješenje, dok je Županijski sud Šibeniku Rješenjem posl. br. Gž Ovr-49/2017-2 od 14. veljače 2017., odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio predmetno Rješenje.

 

Nesporno je među stranka da je tužiteljica zastupala tuženicu u parničnom postupku radi utvrđenja prava vlasništva koji je vođen pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-5603/2014, u postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu zbog povrede prava za suđenje u razumnom roku, posl.br. Gzp-341/2011, te u zemljišnoknjižnim predmetima Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Z-25922/2015, Z-4055/2015, Z-43568/2015. Tijekom postupka nije bilo sporno ni da je tužiteljica zastupala tuženicu u poreznom postupku – povodom prijave poreza na promet nekretnina.

 

U postupku nije bilo sporno ni da je tuženica angažirala tužiteljicu posredstvom svoje unuke, I.T. Tijekom postupka među strankama je bilo sporno da li je postojao ugovor temeljem kojeg su tužiteljica i tuženica (posredstvom svoje unuke) utvrdile ukupni iznos naknade koji pripada tužiteljici za radnje zastupanja u gore navedenim predmetima.

 

Također je sporno da li je tuženica posredstvom svoje unuke I.T. i njezinog tadašnjeg muža izvršila plaćanja tužiteljici za usluge zastupanja u parničnom postupku, te da li je na takav način odnosno isplatom podmireno ukupno dugovanje prema tužiteljici.

 

Sporno je i da li je tuženica zatražila od tužiteljice da sačini dva kupoprodajna ugovora, tj. ugovor između tuženice i T.M. i Z. od 4. siječnja 2012., (list 65-66, 145-146) i ugovor između tuženice i T.Z. od 4. siječnja 2012. (list 142-143).

 

Sporno je i da li je potraživanje tužiteljice po osnovi naknade za izvršene radnje odvjetničkog zastupanja zastarjela, te da li tužiteljica ima pravo potraživati naknadu zaračunatu računima, obzirom na tvrdnje tuženice da nisu svi troškovi bili potrebni. 

 

Tijekom postupka bilo je sporno i da li tužiteljica ima pravo na naknadu za trošak zastupanja na očevidu sa sudskim vještakom radi izrade elaborata o utvrđivanju tržišne vrijednosti nekretnine od 26. ožujka 2010. u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

Radi utvrđenja spornih činjenica sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: Izvršen je uvid u račun (list 3-5, 24-25), pročitan je prigovor tuženice (list 8), izvršen je uvid u posjedovni list (list 26-30), podnesak (list 31-33), Izvadak iz zemljišne knjige (list 34-39), tužbu i podneske (list 41-44), elaborat (list 45-54), podneske (list 55-59), zapisnik (list 60-61), dopis (list 62-63), podnesak (list 64), ugovor o kupoprodaji (list 65-66), podnesak (list 67), prijedlog za zabilježbu spora(list 68), podnesak (list 69-70), zapisnik (list 71), podneske (list 72), smrtovnica (list 76), podneske (list 77-79), zapisnik (list 80-81), izvadak iz posjedovnog lista (82), podnesak 83-85), zapisnik (list 86-88), podnesak (list 89), uvjerenje (list 90), zapisnik (list 91-93), presudu OGS Zagreb, broj: P-5603/14-47 (list 894-95), podneske (list 96-102), zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (list 103-104), podnesak (list 105), prijavu poreza na promet nekretnina (list 107), podnesak (list 109-111), privremeno porezno rješenje (list 112/115), podnesak (list 116-118), pozivi (list 119-120), prijedlog za predbilježbu prava vlasništva, podnesak i prigovor (121-124), podneske (list 125/127), prijedlog za zabilježbu spora i podnesak (list 128-129), prijedlog za uknjižbu (list 130), podnesak (list 131-133), požurnica (list 134), ugovor o kupoprodaji (list 142-144), ugovor o kupoprodaji (list 145-146), računi kupca – otvoreni (list 151),  rješenje o uknjižbu (list 152-153), spis porezne uprave Zagreb (list 155-162), izvršen je uvid u spise OGS Zagreb broj: P-5603/14, Z-25922/2015,  Z-40558/2015 i Z-43568/2015 te spis Županijskog suda u Zagrebu broj: Gzp-341/11.

 

Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

 

Tijekom postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je tuženica 28. listopada 2009. tužiteljici izdala punomoć za zastupanje u predmetu radi utvrđenja prava vlasništva koji se vodio kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5603/2014,

- da je tužiteljica kao odvjetnica zastupala tuženicu u gore navedenom parničnom predmetu koji je pravomoćno okončan donošenjem presude poslovni broj P-5603/2014-47 od 19. lipnja 2015., kojom je utvrđeno da je tuženica B.M.T. suvlasnica nekretnina upisanih u zk.ul.br. 8089 k.o. V.N., označenih kao čk.br. 1860 – kuća i dvorište površine 320 m2 u 5/6 dijela,

- presuda je stekla svojstvo pravomoćnosti 27. listopada 2015.

- da nije bilo sporno da je tužiteljica zastupala tuženicu i u postupku povodom zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred Županijskim sudom u Zagrebu u spisu broj Gzp-341/2011, te u tri zemljišnoknjižna predmeta pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu posl. br. poslovni broj Z-25922/2015, Z-4055/2015, Z-43568/2015

- da je tužiteljica zastupala tuženicu i u postupku radi razreza poreza na promet nekretnina pred Ministarstvom financija – Poreznom upravom, Klasa: UP/I-410-20/212-01/1834,

- da je tužiteljica putem izravne naplate po osnovi troškova parničnog postupka naplatila iznos od 10.613,39 kuna,

- da je tužiteljica izdala dva računa tijekom 2016. godine i to račun broj 03/P01/1/ZP od 9. veljače 2016. u iznosu od 40.937,50 kuna i račun broj 09/P01/1/ZP od 4. rujna 2016. u iznosu od 13.281,25 kuna,

- da su računom broj 03/P01/1/ZP od 9. veljače 2016. obračunate naknade za obavljene odvjetničke usluge u parničnom postupku i postupku vođenom pred Županijskim sudom u Zagrebu uslijed zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku,

- da je računom 09/P01/1/ZP od 4. rujna 2016.obračunata naknada za radnje koje je tužiteljica obavila u postupku pred Ministarstvom financija – Poreznom upravom, Klasa: UP/I-410-20/212-01/1834, te radnje u zemljišnoknjižnim postupcima, tj. u postupku oznake Z-25922/2015, Z-40558/2015 i Z-43568/2015..

 

U postupku je valjalo najprije raspraviti prigovor tuženice o postojanju ugovora o zastupanju kojim je ugovorena visina naknade za odvjetnički rad.

 

Tijekom postupka bilo je nesporno da je tuženica angažirala tužiteljicu posredstvom svoje unuke i da je upravo njezina unuka bila ta koja je dogovarala zastupanje.

 

Iz iskaza svjedokinje I.T., unuke tuženice proizlazi da je zbog poznanstva sa bratom tužiteljice odlučila angažirati istu da zastupa njezinu baku, te da je bilo dogovoreno da će se sve radnje obaviti za naknadu u visini od 10.000,00 kuna.

 

Predmetno slijedi i iz iskaza svjedokinje M.M., te same tuženice, dok je tužiteljica u svom iskazu osporavala postojanje bilo kakvog dogovora po kojem bi ona trebala naplatiti za odvjetnički rad iznos od samo 10.000,00 kuna.

 

Odredbom Tbr. 39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 91/04., 37/05., 59/08., Tarifa/08.), koja se primjenjivala u vrijeme kada je tuženica izdala tužiteljici punomoć za zastupanje u parnično postupku tj. 28. listopada 2009., bilo je propisano da odvjetnik i stranka mogu ugovoriti visinu naknade za odvjetnički rad, a da je ugovor valjan samo ako je zaključen u pismenoj formi. Iz predmetne odredbe slijedi da je pisana forma ugovora o pružanju pravne pomoći nužan uvjet za njegovu valjanost u slučajevima ugovaranja paušalne naknade.

 

Tuženica je tijekom postupka navodila da su stranke ugovorile plaćanje naknade za odvjetnički rad u paušalnom iznosu, tj. u visini od 10.000,00 kuna, pa bi se, kada bi se i uzelo da je postojao predmetni ugovor, radilo o ugovoru za valjanost kojeg je potreban i nužan pisani oblik.

 

Dakle, čak i kad bi se uzeli kao istiniti navodi tuženice da je ugovorila s odvjetnicom tj. s tužiteljicom visinu naknade za odvjetnički rad, predmetni ugovor, budući da sukladno stanju spisa i iskazima svih svjedoka nije radilo o pisanoj formi, ne bi bio valjan. Pravna posljedica nedostatka oblika propisana je odredbom članka 290. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. i 125/11., dalje ZOO) iz koje slijedi da Ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo.

 

Dakle, takav ugovor ne bi imao pravni učinak, pa bi svaka ugovorna strana, sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, bila dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora odnosno odgovarati za štetu.

 

Stoga se tuženica neosnovano poziva na postojanje Ugovora o visini naknade za odvjetnički rad, obzirom da se, kada bi i dokazala postojanje predmetnog ugovora, ne bi mogla osloboditi obveze isplate naknade za obavljene odvjetničke usluge, jer predmetni ugovor bez propisanog oblika ne proizvodi pravni učinak, te bi imala samo pravo zahtijevati povrat onoga što je izvršila na temelju takvog ugovora, ukoliko bi dokazala da je izvršila određena davanja.

 

Nadalje, sukladno odredbi članka 18. stavka 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, br. 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11.) odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Komora uz suglasnost ministra pravosuđa, a ministar pravosuđa kod davanja suglasnosti vodit će računa o zaštiti socijalnih i gospodarskih interesa te jednakosti u položaju primatelja i davatelja usluga s obzirom na njihovu nejednakost u stručnom znanju kojim raspolažu.

 

Prema tomu, sud utvrđuje, obzirom da tuženica nije dokazala postojanje Ugovora o visini naknade za odvjetnički rad, a posebice da je isti bio sklopljen u obliku koji je propisan za njegovu valjanost, da tužiteljica ima pravo na nagradu za rad i naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

U odnosu na prigovor zastare koji je tijekom postupka istakla tuženica navodi se da je potpisivanjem punomoći tuženica zaključila s tužiteljicom ugovor o nalogu u smislu odredbe članka 763. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08. i 125/11. – dalje u tekstu ZOO). Prema odredbi članka 776. stavka 1. ZOO-a, ako nije drukčije ugovoreno nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla.

 

Iz predmetnog se zaključuje da odvjetnik obračunava naknadu za svoj rad kad ispuni nalog stranke u cijelosti, a to bi bilo pravomoćnim okončanjem odgovarajućeg postupka kad i dospijeva naplata odvjetničke usluge ili otkazom punomoći, opozivom punomoći odnosno raskidom ugovora o zastupanju.

 

Imajući u vidu da tužiteljica tuženici niti u jednom postupku nije otkazala punomoć niti je punomoć opozvana, a da nije dokazano ni da je sklopljen odnosno raskinut ugovor o zastupanju, naplata odvjetničke usluge dospjela je pravomoćnim okončanjem parničnog postupka, postupka za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, poreznog postupka i zemljišnoknjižnih postupaka. Naplata odvjetničkih usluga zastarijeva u općem zastarnom roku, te počinje teći prvog dana poslije pravomoćnog okončanja postupka sukladno odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a.

 

Parnični postupak pravomoćno je okončan 27. listopada 2015., dok je postupak za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pravomoćno okončan 16. studenog 2011.. Zemljišnoknjižni postupku započeti su i dovršeni tijekom 2015. i 2016. godine, a porezni postupak 2013. godine.

 

Iz naprijed navedenog slijedi da je prigovor zastare tuženice osnovan u pogledu potraživanja tužiteljice za odvjetničke radnje i usluge izvršene u postupku povodom zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, dok nije osnovan u odnosu na ostale postupke.

 

Naime, postupak povodom zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pravomoćno je okončan, a kako to proizlazi iz spisa Županijskog suda u Zagrebu br. Gzp-341/2011, 16. studenog 2011., dok je prijedlog za ovrhu kojim se potražuje naknada za radnje izvršene u tom postupku podnesen javnoj bilježnici poštom preporučeno 12. prosinca 2016.

 

Slijedom predmetnog, zastara naplate potraživanja po osnovi naknade za odvjetničke usluge u predmetu povodom zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku nastupila je 17. studenog 2016., dok je prijedlog za ovrhu podnesen nakon toga, tj. 12. prosinca 2016. pa je stoga pravo tužiteljice da prisilnim putem zahtjeva isplatu naknade za odvjetničke usluge i radnje izvršene u tom predmetu zastarjelo.

 

U odnosu na prigovor zastare za ostale postupke, a obzirom da naplata odvjetničke usluge dospijeva pravomoćnim okončanjem postupka i zastarijeva u općem zastarnom roku, uzevši u obzir da su ostali postupci okončani tijekom 2015. i 2016. godine (parnični postupak i zemljišnoknjižni postupci), prigovor zastare u odnosu na predmetne postupke nije osnovan, kao ni u odnosu na postupak koji je vođen pred Ministarstvom financija – Porezna uprava, a koji je vođen 2013. godine.

 

U odnosu na visinu potraživanja utvrđeno je slijedeće:

 

Tužiteljica je za radnje zastupanja u parničnom postupku P-5603/14 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, računom 03/P01/1/ZP, potraživala iznos od ukupno 30.500,00 kuna.

Iz predmetnog računa slijedi da su istim obračunati – naknada za radnje zastupanja i sastavljanja tužbe i ostalih podnesaka te pribave odgovarajućih isprava (u okviru parničnog postupka P-5603/14 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu), no i naknada za radnje koje su prethodile podnošenju tužbe u predmetnom postupku, odnosno koje su izvršene izvan sudskog postupka.

 

Predmetnim računom tužiteljica ponajprije potražuje naknadu za radnje koje su prethodile podnošenju tužbe tj. za pribavu odgovarajućih isprava (Rješenje o nasljeđivanju od Općinskog suda u Zaboku i Zagrebu te za pribavu zemljišnoknjižnih izvadaka).

 

Tijekom postupka tuženica nije isticala da je tužiteljica 27. srpnja 2009. zatražila pribavu Rješenja o nasljeđivanju u predmetu Općinskog suda u Zaboku br. O-126/89 i u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu O-4112/07, bez njezina ovlaštenja ili protivno njezinoj volji, pa je ove radnje kao i pribavu dva zemljišnoknjižna izvatka 28. listopada 2009., tj. istog dana kada je tuženica izdala punomoć, tužiteljica poduzela radi izvršenja naloga tuženice (budući da su predmetne isprave, odnosno izvadci priloženi uz tužbu radi utvrđenja prava vlasništva) zbog čega, sud utvrđuje da joj za iste, sukladno odredbi Tbr. 32. toč. 3. Tarife/08., pripada naknada.

 

Tužiteljica je na naknadu za predmetne radnje obračunala PDV u visini od 25 %, iako su predmetne radnje poduzete u vrijeme dok je stopa poreza na dodanu vrijednost iznosila 22%, odnosno 23%.

 

Stoga joj na naknadu za pribavu Rješenja o nasljeđivanju u predmetu Općinskog suda u Zaboku br. O-126/89 i u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu O-4112/07, u iznosu od ukupno 1.000,00 kuna pripada PDV od 22% (220,00 kuna), odnosno ukupno 1.220,00 kuna, a na naknadu za pribavu dva zemljišnoknjižna izvatka PDV od 23% (230,00 kuna) odnosno ukupno 1.230,00 kuna.

 

S druge strane, tužiteljica u okviru radnji koje je poduzela prije podnošenja tužbe potražuje i naknadu za trošak pribave zemljišnoknjižnog izvatka od 2. lipnja 2009. u iznosu od 500,00 kuna. Iz stanja spisa slijedi da se radi o povijesnom zk izvatku br. 4201 k.o. V.(list 26-30 ovog spisa), dok iz priloga uz tužbu u parničnom postupku posl. br. P-5603/14 Općinskog građanskog suda u Zagrebu, slijedi da isti nije bio priložen, već zk.ul.br. 4201 k.o. V.N., izdan 16. travnja 2003., uslijed čega sud smatra da nema osnove za priznavanje ovog troška.

 

Tužiteljica je po osnovi sastavljenih podnesaka zajedno s tužbom potraživala iznos od ukupno 11.250,00 kuna (Tbr. 8. toč. 1. i 3. Tarife).

 

Međutim, tijekom postupka sud nalazi utvrđenim da nije bilo osnove priznati tužiteljici troškove sastava podnesaka od 25. ožujka 2010. u iznosu od 1.000,00 kuna, od 23. travnja 2010. u iznosu od 250,00 kuna, od 21. svibnja 2010. u iznosu od 250,00 kuna, od 7. lipnja 2010. u iznosu od 250,00 kuna, od 1. srpnja 2010. u iznosu od 250,00 kuna, od 29. srpnja 2010. u iznosu od 250,00 kuna i od 4. travnja 2012. u iznosu od 250,00 kuna, obzirom da, isti ne prileže spisu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, što proizlazi i iz obrazloženja presude donesene u tom predmetu, ali i stanja tog spisa. Predmetni troškovi nisu priznati niti tuženici kao stranci u postupku radi utvrđenja prava vlasništva.

 

Uslijed navedenog, a obzirom da odluka o troškovima sadržana u predmetnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-5603/2014-47 od 19. lipnja 2015. stekla svojstvo pravomoćnosti, sud utvrđuje da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu za usluge sastava predmetnih podnesaka, obzirom da se radi o podnescima koji ne prileže predmetnom spisu.

 

Tužiteljici ne pripada naknada za podneske koji su sastavljeni 18. siječnja 2012. u iznosu od 1.000,00 kuna, 3. lipnja 2014. u iznosu od 250,00 kuna i 24. srpnja 2014. u iznosu od 250,00 kuna, obzirom da nisu bili potrebni za vođenje parničnog postupka, a pravo na naknadu ovih troškova nije priznato niti tuženici kao stranci u postupku radi utvrđenja prava vlasništva.

 

U vezi s iznesenim, a obzirom da je tužiteljica tijekom postupka navodila da ima pravo na naknadu i onih troškova koje je sud ocijenio da kao nepotrebni ne mogu ići na teret protivne stranke, jer se radi o radnjama koje je poduzela u ime i za račun tužene temeljem izdane punomoći i naloga za zastupanje, radi čega joj je tuženica dužna platiti sve poduzete radnje, dok suprotna strana to nije dužna učiniti, valja upozoriti na odredbu članka 52. Kodeksa odvjetničke etike.

 

Naime, iz predmetne odredbe Kodeksa odvjetničke etike, koji utvrđuje načela i pravila ponašanja kojih su se odvjetnici uvijek dužni pridržavati pri obavljanju svoje službe, slijedi da odvjetnik ne smije stranci prouzročiti nepotrebne troškove postupka, a u slučaju kada je zbog njegovog propusta stranci prouzročen trošak tijekom postupka, odvjetnik je o tome dužan obavijestiti stranku i sam snositi taj trošak.

 

Prema tomu, utvrđuje se da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu naprijed navedenih troškova jer su isti po stavu ovog suda bili nepotrebni.

 

Troškovi za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife/08, uz PDV od 23% (230,00 kuna), podnesaka od 5. veljače 2014. u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr. 8. toč. 1 Tarife („Narodne novine“ br. 142/12, dalje u tekstu: Tarifa/12) uz PDV od 25% (250,00 kuna), od 24. studenog 2014. u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife/12 uz PDV od 25% (250,00 kuna), od 25. veljače 2015. u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife/12 uz PDV od 25% (250,00 kuna), od 21. svibnja 2012. u iznosu od 250,00 kuna sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife/09 uz PDV od 25% (62,50 kuna), predstavljaju radnje koje su bile potrebne i koje je tužiteljica poduzela radi izvršenja naloga tuženice, a predmetno je utvrđeno i presudom OGS u Zagrebu posl. br. P-5603/2014-47 od 19. lipnja 2015..

 

Pritom tužiteljici za sastav podneska od 21. svibnja 2012. pripada iznos od 250,00 kuna, a ne od zatraženih 1.000,00 kuna sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife uz PDV od 25% (62,50 kuna).

 

Naime, radi se o podnesku kojim tužiteljica predlaže nastavak postupka. Obzirom da puna naknada koju je tužiteljica potraživala za sastav ovog podneska priznaje samo, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, a da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o takvoj vrsti podneska, sud nalazi da tužiteljici za sastav istog pripada naknada po Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a ne naknada propisana Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

 

Nije bilo osnove ni za priznavanje troška sastava podneska od 7. travnja 2014. u iznosu od 250,00 kuna (list 77 ovog spisa), obzirom da predmetni podnesak nije uložen u spis P-5603/2014 (iako to nije utvrđeno odlukom o troškovima sadržanoj u presudi koja je donesena u tom predmetu), a istim se ponavljaju navodi iz podneska od 5. veljače 2014. za koji je tužiteljici priznata puna naknada, odnosno požuruje se postupanje.

 

Tužiteljica je potraživala i naknadu za trošak sastava pet podnesaka sastavljenih nakon donošenja presude u ukupnom iznosu od 1.250,00 kuna. Sud nalazi da nije bilo osnove za priznavanje troška sastava podneska od 30. lipnja 2015. u iznosu do 250,00 kuna sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife. Naime, iz zapisnika za objavu presude na listu 137 spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-5603/2014, konstatirano je da je punomoćnici tužiteljice (ovdje tuženice) uručen ovjereni prijepis presude, a podneskom od 30. lipnja 2015. tužiteljica potražuje otpravak presude, uslijed čega sud cijeni nepotrebnim ovaj trošak.

 

Nije bilo osnove ni za priznavanje naknade za sastav podneska od 3. srpnja 2015. u iznosu od 250,00 kuna sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife jer se predmetnim podneskom obavještava sud da je uplaćena pristojba na prvostupanjsku presudu (list 146 spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu). Radi se o nepotrebnom trošku postupka obzirom da je tužiteljica kao punomoćnica mogla dostaviti sudu samo uplatnicu iz koje je vidljivo da je podmirena sudska pristojba, no obzirom da iz Rješenja o pristojbi, posl. br. P-5603/02014-48 od 19. lipnja 2015. slijedi da isti sadrži 2D barkod, u trenutku uplate sudske pristojbe, automatski se putem sustava Financijske agencije, u aplikaciji eSpis pristojba označava kao plaćena, pa čak nije bilo potrebe ni da se dostavi uplatnica kojom se dokazuje izvršena uplata sudske pristojbe, a tim više ni potrebe da se posebnim podneskom obavještava sud o uplati sudske pristojbe.

 

Iz istih razloga tužiteljici ne pripada naknada za sastav podnesaka od 30. rujna 2015. i 4. studenog 2015., kojim podnescima tužiteljica predlaže iskazati pravomoćnost i ovršnost presude. Naime, radi se o nepotrebnim troškovima obzirom da je sudac dužan sam nakon što presuda stekne svojstvo pravomoćnosti utvrditi da je ista postala pravomoćna, a predmetnu činjenicu unijeti u sustav aplikacije eSpis, sukladno odredbi 70. Pravilnika o radu u sustavu eSpis („Narodne novine“ br. 35/15).

 

Stoga, obzirom da je rješavatelj obvezan unijeti podatak o pravomoćnosti u sustav eSpis, nema potrebe posebnim podnescima predlagati iskazivanje pravomoćnosti.

 

Tužiteljici nije priznata naknada ni za pribavu klauzule pravomoćnosti i ovršnosti u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-5603/2014 u iznosu od 250,00 kuna. Sukladno stanju spisa potvrdu o pravomoćnosti i ovršnosti nije zatražila tužiteljica kao punomoćnica već je to zatražio K.L., odvjetnik iz V. na temelju priložene punomoći ovdje tuženice (list 152-153 spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu), pa se stoga tužiteljici ne mogu priznati troškovi za pribavu predmetnih klauzula jer ih ona nije ni imala.

 

Tužiteljica je po osnovi zastupanja na ročištima u parničnom postupku radi utvrđenja prava vlasništava u spisu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-5603/2014 potraživala za šest održanih ročišta iznos od ukupno 5.000,00 kuna (Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. toč. 5. Tarife).

 

Tužiteljici kao punomoćnici tuženice pripada nagrada za zastupanje na ročištima održanim 18. studenog 2014. u iznosu od 1.000,00 kuna uz PDV od 25% (250,00 kuna) i 12. svibnja 2015. u iznosu od 1.000,00 kuna uz PDV od 25% (250,00 kuna), sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14 i 118/14, dalje u tekstu Tarifa/14) .

 

Međutim, za ročište održano 3. veljače 2011. tužiteljici ne pripada naknada u iznosu od 500,00 kuna već naknada u iznosu od 250,00 kuna sukladno odredbi Tbr. 9. toč. 5. Tarife/09. Naime, iako se tužiteljica u izdanom računu za troškove zastupanja u predmetu P-5603/02014 pravilno poziva na odredbu Tbr. 9. toč. 5. Tarife, ista neosnovano potražuje iznos od 500,00 kuna. Predmetnom odredbom Tbr. 9. toč. 5. Tarife propisano je da odvjetniku za pristup na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja pripada 25% nagrade, ali ne više od 50 bodova. Stoga, a obzirom da po navedenoj Tarifi odvjetniku pripada 25% nagrade, tužiteljica neosnovano potražuje iznos od 500,00 kuna, pa joj po osnovi naknade za ovu radnju pripada iznos od 250,00 kuna uz PDV od 23% (57,50 kuna) što ukupno iznosi 307,50 kuna.

 

Također, za ročište održano 12. travnja 2012. tužiteljici na ime naknade za prisustvovanje istom pripada iznos od 500,00 kuna uz PDV od 25% (125,00 kuna) što ukupno iznosi 625,00 kuna, a ne iznos od 1.000,00 kuna, sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife/09, jer se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

 

              Tužiteljici je priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 23. veljače 2015. u iznosu od 1.000,00 kuna pred zamoljenim sudom, sukladno odredbi Tbr. 9. toč. 1. Tarife/14 uz PDV od 25% (250,00 kuna) što ukupno iznosi 1.250,00 kuna. Iako je tijekom postupka tuženica isticala da je predmetni trošak podmirila i to izravno zamjeniku svoje punomoćnice R.B., odvjetniku iz V., predmetno sukladno mišljenju ovog suda nije dokazano tijekom postupka.

             

              Naime, sukladno odredbi 116. Kodeksa odvjetničke etike Odvjetnik jamči svome zamjeniku za njegove troškove, ako se drukčije ne dogovore, dok zahtjev za naknadu troškova zamjene treba staviti istodobno s izvještajem o izvršenju naloga.

              Suda stoga nalazi da nije dokazano da su odvjetnik R.B. i tužiteljica, dogovorili da će istom naknadu troškova za prisustvovanje ročištu od 23. veljače 2015. isplatiti stranka, već je isti sukladno odredbi čl. 116. Kodeksa odvjetničke etike, zahtjev za naknadu troškova imao postaviti tužiteljici – odvjetnici koju je zamjenjivao.

Tužiteljici, sukladno odredbi Tbr. 9. toč. 3. Tarife pripada naknada za obavljenu radnju zastupanja na ročištu za objavu presude od 19. lipnja 2015. u iznosu od 500,00 kuna uz PDV od 25% (125,00 kuna) što ukupno iznosi 625,00 kuna.

              Nije bilo osnove ni za priznavanje naknade za očevid sa sudskim vještakom radi izrade elaborata o utvrđivanju tržišne vrijednosti nekretnine od 26. ožujka 2010. u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

              Naime, tužiteljica pravo na naknadu za ovu radnju temelji na odredbi Tbr. 7. toč. 1. Tarife i na temelju vrijednosti predmeta spora od 513.007,96 kuna.

 

              Odredbom Tbr. 7. toč. 1. Tarife propisano je uopćeno koliki iznos nagrade pripada odvjetniku za obavljene radnje ovisno o vrijednosti predmeta spora.

 

              Tijekom postupka nije bilo sporno da je ova radnja obavljena izvan parničnog postupka radi utvrđenja prava vlasništva vođenog pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem P-5603/2014, a predmetno je potvrdila i sama tužiteljica u svom iskazu, navodeći da je to trošak koji nije tražila od protivne strane u tom predmetu jer je učinjen privatno na zahtjev stranke, a ne tijekom postupka.

 

              Iz samog elaborata o utvrđivanju tržišne vrijednosti kuće i građevinskog zemljišta u Z. (list 45-54) nije vidljivo da je na istom bila prisutna tužiteljica kao punomoćnica ovdje tužene, niti je tijekom postupka tužiteljica dokazala da je navedenu radnju poduzela radi izvršenja naloga tuženice u okviru parničnog postupka, obzirom da isti elaborat ne prileži spisu P-5603/2014 Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

 

Uslijed predmetnog, a obzirom da iz stanja spisa ne proizlazi da je tužiteljica bila nazočna prilikom utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetne nekretnine, niti je to tijekom postupka dokazano, a obzirom da je isti postupak nesporno proveo vještak izvan sudskog postupka, tužiteljici se ne može priznati naknada za nazočnost očevidu sukladno odredbi Tbr. 9. toč. 7. Tarife.

 

Osim toga, budući da je postupak utvrđenja tržišne vrijednosti nekretnine proveden izvan sudskog postupka, zastara naknade za obavljenu uslugu odnosno za rad odvjetnika, ukoliko bi isti dokazao da je izvršio predmetnu radnju, ne bi tekla od dana pravomoćnosti presude donesene u parničnom postupku, već, obzirom da je izvršena izvan sudskog postupka, od dana kada je obavljena, pa bi sukladno općem zastarnom roku pravo na potraživanje predmetne naknade zastarjelo 26. ožujka 2015., odnosno prije nego što je podnesen prijedlog za ovrhu u ovom postupku.

 

Tužiteljica je u okviru troškova koje je imala tijekom parničnog postupka potraživala i naknadu za prijedlog nagodbe protustranci i sastav podneska od 29. studenog 2011. iznos od 2.000,00 kuna, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife/09. Iz stanja spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-5603/2014, slijedi da ovaj podnesak, odnosno prijedlog nije bio priložen niti dostavljen sudu pa se ne radi o radnji koja je učinjena tijekom sudskog postupka već izvan istoga. Obzirom na navedeno i činjenicu da je ova radnja učinjena 29. studenog 2011. (list 68 ovog spisa) i u odnosu na ovu radnju nastupila je zastara naknade obzirom da je protekao petogodišnji zastarni rok od dana kada je učinjena. Stoga, nije bilo osnove da se tužiteljici prizna naknada za sastav ovog podneska, odnosno prijedloga nagodbe, obzirom da je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu, već nastupila zastara naplate predmetne usluge.

 

Tijekom postupka bilo je sporno da li je tuženica dala nalog tužiteljici kao svojoj zastupnici da sastavi za istu dva ugovora o kupoprodaji, tj. ugovor o kupoprodaji s T.Z. i M. (list 65-66, 145-146) i ugovor o kupoprodaji s T.Z. (list 142-143). U odnosu na navedeno tužiteljica je iskazala da je oba ugovora sačinila na prijedlog kćerke tuženice gospođe M., koja ju je nazvala i rekla da će probati dogovoriti otkup preostalih suvlasničkih dijelova od strane Z. i M.T., te je u tu svrhu sačinila prijedlog ugovora. Isto proizlazi i iz iskaza kćerke tuženice koja je navela da je doista početkom 2012. godine kontaktirala s tužiteljicom i obavijestila istu da bi tuženica htjela otkupiti suvlasničke dijelove od Z. i M.T.

 

Iz ovakvih iskaza, po mišljenju suda ne slijedi da je postojao nalog tužiteljici da sačini oba kupoprodajna ugovora koja je sačinila, obzirom da je i sama iskazala da je u razgovoru sa kćerkom tuženice saznala od iste da će tuženica pokušati otkupiti suvlasničke dijelove, te da je u tu svrhu samostalno sačinila kupoprodajni ugovor s T.Z. i M., no nije vidljivo da je postojao nalog odnosno zahtjev tuženice da se sačini ovaj ugovor. Stoga, tužiteljici nedvojbeno ne pripada trošak za sastav ugovor o kupoprodaji s M. i Z.T. (list 65-66), jer je ovu radnju izvršila bez izričitog ovlaštenja, odnosno naloga tuženice.

 

Obzirom da je tužiteljica uz podnesak od 17. ožujka 2017. kao dokaz da je izvršila radnju navedenu u računu br. 03/P01/1/ZP priložila upravo predmetni ugovor, sud zaključuje da tužbenim zahtjevom nije ni obuhvaćena, odnosno potraživana naknada za sastav kupoprodajnog ugovora između tuženice i Z.T., već naknada za sastav kupoprodajnog ugovora između tuženice i Z. i M.T., za koji je već utvrđeno da joj ne pripada naknada.

 

Tužiteljici je kao osnovana priznata naknada koju je poduzela radi izvršenja naloga tuženice (u konkretnom slučaju u okviru parničnog postupka) za podnošenje prijedloga za zabilježbu spora od 3. travnja 2012., sukladno odredbi Tbr. 19. toč. 1. Tarife u iznosu od 1.250,00 kuna uz PDV od 25% (312,50 kuna) što ukupno iznosi 1.562,50 kuna. Iz istih razloga pripada joj i naknada za obavljenu radnju podnošenja zahtjeva Općinskom sudu u Samoboru radi dostave Rješenja o nasljeđivanju u spisu posl.br. O-722/2012 u iznosu od 250,00 kuna uz PDV od 25% (62,50 kuna) što ukupno iznosi 312,50 kuna sukladno odredbi Tbr. 32. toč. 3. Tarife. Primjenom iste odredbe Tarife za pribavu posjedovnog lista koji je zatražen raspravnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u predmetu posl. br. P-5603/2014 od 18. studenog 2014. pripada joj naknada za radnju u iznosu od 250,00 kuna uz PDV od 25% (62,50 kuna) što ukupno iznosi 312,50 kuna.

 

Nije bilo osnove za priznavanje troška za sastav dopisa stranci od 9. veljače 2015. (list 84) u iznosu od 250,00 kuna sukladno Tbr. 33. toč. 1. Tarife. Sud cijeni da je predmetni trošak nepotreban trošak obzirom da je i sama tužiteljica u svom stranačkom iskazu potvrdila da je bila u telefonskom kontaktu sa tuženicom, odnosno njezinom kćerkom, pa je stoga istu mogla telefonskim putem izvijestiti o zakazanom ročištu radi saslušanja tuženice kao stranke i na takav način izbjeći nepotrebne troškove.

 

Tužiteljici nije priznat trošak pribave uvjerenja katastra od 26. veljače 2015. u iznosu od 250,00 kuna  obzirom da iz stanja spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-5603/2014 slijedi da predmetno uvjerenje nije bilo uloženo u spis niti je sud tražio tužiteljicu dostavu istog. Osim toga iz stanja predmetnog spisa ne proizlazi da je postojalo ovlaštenje ili nalog tuženice da se pribavi ovo uvjerenje.

 

Iz svega izloženog slijedi da tužiteljici kao odvjetnici za radnje koje je izvršila tijekom parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, posl. br. P-5603/2014, pripada pravo na naknadu u iznosu od 15.237,50 kuna (PDV uključen).

             

              Obzirom da je u odnosu na odvjetničke radnje koje je tužiteljica poduzela kao punomoćnica tuženice u predmetu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gzp-341/2011,  sukladno utvrđenjima ovog suda, nastupila zastara potraživanja, sud nije odlučivao o osnovanosti potraživane naknade za izvršene odvjetničke usluge u tom predmetu, već cijeni da je, obzirom na osnovanost istaknutog prigovora zastare, tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan u predmetnom dijelu.

 

              Računom broj 09/P01/1/ZP od 4. rujna 2016. obračunata je naknada za odvjetničke radnje koje je tužiteljica kao punomoćnica obavila u zastupanju tuženice u zemljišnoknjižnim predmetima pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu posl. br. Z-25922/2015, Z-40558/2015 i Z-43568/2015, te u predmetu Ministarstva financija – Porezne uprave.

 

              Iz preslika zemljišnoknjižnih predmeta slijedi da je tužiteljica kao punomoćnica tuženice najprije zatražila predbilježbu prava vlasništva na nekretninama, potom zabilježbu spora koji je prijedlog povukla i naposljetku uknjižbu prava vlasništva po pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđeno da je tuženica suvlasnica.

 

              U predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Z-25922/2015 tužiteljica je kao punomoćnica tuženice podnijela prijedlog za predbilježbu prava vlasništva kojim je zatražila da se u zk.ul.br. 8089 k.o. V.N. predbilježi pravo vlasništva predlagateljice (ovdje tuženice) u 5/6 dijela.

             

              Prijedlog je podnesen zemljišnoknjižnom odjelu 30. lipnja 2015., istog dana kada je tuženica izdala punomoć tužiteljici za zastupanje u postupcima radi predbilježbe i uknjižbe prava vlasništva.

 

              Slijedom navedenog podnošenje prijedloga radi predbilježbe prava vlasništva tužiteljica je izvršila na temelju ovlaštenja i u cilju izvršenja naloga tuženice, pa stoga tuženica neosnovano osporava dužnost plaćanja odvjetničke nagrade.

 

              Za sastav prijedloga za predbilježbu tužiteljici pripada naknada u iznosu od 1.250,00 kuna uz PDV od 25% (312,50 kuna) što ukupno iznosi 1.562,50 kuna.

 

              Tužiteljica je u predmetnom postupku podnijela i prigovor na rješenje suda kojim je odbijen prijedlog za predbilježbu prava vlasništva te joj i za tu radnju pripada naknada u iznosu od 1.562,50 kuna sukladno Tbr. 19. toč. 4. Tarife uz PDV od 25% (390,62 kuna) što ukupno iznosi 1.953,12 kuna.

 

              Nije bilo osnove za priznavanje naknade za podneske sastavljene 3. srpnja 2015. i 23. studenog 2015. za koje podneske tužiteljica potražuje iznos od 312,50 kuna (za svaki), sukladno Tbr. 19. toč. 3. Tarife.

 

              Naime, predmetnim podnescima tužiteljica samo obavještava sud o uplaćenom iznosu na ime sudskih pristojbi, pa se po ocjeni ovog suda radi o nepotrebnim troškovima jer je isti učinak mogla postići time da u spis priloži samo odgovarajuću uplatnicu ili nalog o plaćanju.

 

              Stoga se utvrđuje da tužiteljici za radnje koje je poduzela kao odvjetnica u zastupanju tuženice u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Z-25922/2015 pripada naknada 3.515,62 kuna (PDV uključen).

 

              U predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Z-40558/2015 tužiteljica je kao punomoćnica tuženice podnijela prijedlog za zabilježbu spora kojim je zatražila da se u zk.ul.br. 8089 k.o. V.N. zabilježi spor u predmetu istog suda pod posl.br. P-5603/2014 u kojem je donesena nepravomoćna sudska presuda.

             

              Prijedlog je podnesen zemljišnoknjižnom odjelu 2. studenog 2015.. Iz preslike predmetnog spisa slijedi da u istom nije priložena punomoć tuženice za podnošenje prijedloga za zabilježbu spora, uslijed čega sud utvrđuje da je tužiteljica podnijela prijedlog bez izričitog ovlaštenja tuženice, pa joj stoga ne pripada pravo na naknadu radnji koje je poduzela u istom predmetu bez naloga tuženice.

 

              U predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Z-43568/2015 tužiteljica je kao punomoćnica tuženice podnijela prijedlog za uknjižbu prava vlasništva kojim je zatražila da se u zk.ul.br. 8089 k.o. V.N. uknjiži pravo vlasništva predlagateljice (ovdje tuženice) u 5/6 dijela.

             

              Prijedlog je podnesen zemljišnoknjižnom odjelu 23. studenog 2015., istog dana kada je tuženica izdala punomoć tužiteljici za zastupanje u postupku uknjižbe prava vlasništva.

 

              Slijedom navedenog podnošenje prijedloga radi uknjižbe prava vlasništva tužiteljica je izvršila na temelju ovlaštenja i u cilju izvršenja naloga tuženice, pa stoga tuženica neosnovano osporava dužnost plaćanja odvjetničke nagrade.

 

              Za sastav prijedloga za uknjižbu tužiteljici pripada naknada u iznosu od 1.250,00 kuna uz PDV od 25% (312,50 kuna) što ukupno iznosi 1.562,50 kuna.

 

                            Nije bilo osnove za priznavanje naknade za podneske sastavljene 9. prosinca 2015. i 3. veljače 2016. za koje podneske tužiteljica potražuje iznos od 312,50 kuna za svaki podnesak, sukladno Tbr. 19. toč. 3. Tarife.

 

              Naime, podneskom od 9. prosinca 2015. tužiteljica samo obavještava sud o uplaćenom iznosu na ime sudskih pristojbi, pa se po ocjeni ovog suda radi o nepotrebnim troškovima, dok podneskom od 3. veljače 2016. tužiteljica požuruje donošenje odluke u predmetu povodom prijedloga za uknjižbu prava vlasništva, te se radi o nepotrebnom trošku za koji joj ne pripada naknada.

 

              Uslijed predmetnog utvrđuje se da tužiteljici za odvjetničke usluge izvršene u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. Z-43568/2015 pripada naknada u iznosu od 1.562,50 (PDV uključen).

 

              Tužiteljica je na ime zastupanja tuženice u postupku radi utvrđivanja poreza na promet nekretnina na ime obavljenih radnji potraživala od tuženice iznos od ukupno 3.750,00 kuna.

 

              Iz stanja spisa Ministarstva financija – Porezne uprave, Klasa: UP/I-410-20/2012-01/1834, proizlazi da je tužiteljica nadležnoj Poreznoj upravi podnijela prijavu poreza 30. siječnja 2012., dok se u ovosudnom spisu na listu 110 nalazi punomoć tuženice za zastupanje u postupku zbog poreza na promet nekretnina koja je izdana 30. siječnja 2012.

 

              Prema tomu, tužiteljica je prijavu poreza podnijela istog dana kada joj je tuženica izdala punomoć za zastupanje u postupku zbog poreza na promet nekretnina, pa neosnovano osporava svoju obvezu plaćanja nagrade za sastav porezne prijave jer se ne radi o radnji koju je tužiteljica poduzela bez njezina ovlaštenja, odnosno mimo njezine volje.

 

              Stoga, tužiteljici pripada naknada za sastav podneska - prijava poreza na promet nekretnina u iznosu od 1.000,00 kuna, sukladno Tbr. 20. toč. 2. Tarife uz PDV od 23% (230,00 kuna) što čini ukupno 1.230,00 kuna.

 

              U predmetnom postupku tužiteljica je sastavila i obrazloženi podnesak od 26. ožujka 2015., te za sastav istog potraživala naknadu u iznosu od 750,00 kuna sukladno Tbr. 20. toč. 2. Tarife. Obzirom da je predmetni podnesak podnijela radi izvršenja naloga tuženice u postupku razreza poreza na promet nekretnina, sud ocjenjuje da joj pripada naknada za ovu obavljenu odvjetničku radnju u iznosu od 750,00 kuna što uz PDV od 25% (187,50 kuna) čini ukupno 937,50 kuna.

 

              Tužiteljici ne pripada trošak za sastav podneska od 2. veljače 2012. obzirom da se radi o podnesku kojim ista dostavlja punomoć nadležnoj Poreznoj upravi, navodeći da omaškom nije dostavljena uz poreznu prijavu (list 109 ovog spisa), pa se radi o trošku koji je sama nepotrebno prouzrokovala.

 

              Također, ne pripada joj naknada ni za sastavljanje dopisa stranci (list 112 ovog spisa), obzirom da se radi o nepotrebnom trošku.

 

              Tužiteljica nije u spis priložila dokaze da je pristupila u nadležnu poreznu upravu u povodu njihova poziva, već spisu prileže samo pozivi Porezne uprave od 18. ožujka 2015. i 19. svibnja 2015. Osim toga ni iz dokumentacije koja je pribavljena od Porezne uprave, ne proizlazi da se tužiteljica odazvala predmetnim pozivima, pa stoga sud ne nalazi dokazanim da je tužiteljica u izvršenju naloga tuženice zastupala istu pred Poreznom upravom 18. ožujka 2015. i 19. svibnja 2015..

 

              Uslijed predmetnog tužiteljici za odvjetničke usluge izvršene u predmetu Ministarstva financija – Porezne uprave, Klasa: UP/I-410-20/2012-01/1834, pripada naknada u iznosu od 2.167,50 kuna (PDV uključen).

 

              Prema tomu, tužiteljici se za obavljene odvjetničke radnje zastupanja u predmetima Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-5603/2014, Z-25922/2015, Z-40558/2015 i Z-43568/2015, te u predmetu Ministarstva financija – Porezne uprave, Klasa: UP/I-410-20/2012-01/1834, utvrđuje naknada u iznosu od 22.483,12 kuna.

 

              Uzevši u obzir da je sama tužiteljica tijekom postupka, iskazala da je naplatila od protivne stranke trošak koji je kao potreban priznat tuženici presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-5603/2014-47 od 19. lipnja 2015., a da visina predmetnog troška proizlazi i iz u spis priložene vjerodostojne isprave, Računi kupca – otvoreni, u iznosu od 10.613,39 kuna (list 151 ovog spisa), za predmetni iznos valjalo je umanjiti iznos naknade koji je sud utvrdio da tužiteljica ima pravo po osnovi pruženih odvjetničkih usluga. Stoga sud utvrđuje da tužiteljici po osnovi obavljenih odvjetničkih usluga pripada iznos od 11.869,73 kuna.

 

              Tijekom postupka tuženica je tvrdila da je tužiteljici na ruke predala iznos od ukupno 10.000,00 kuna, a potom još 20. srpnja 2015. iznos od 3.500,00 kuna. Predmetne navode tuženice potvrdile su u svojim iskazima svjedokinje I.T. i M. M., dok je svjedokinja N. T. iskazala da iako je bila prisutna u trenutku kada su u ured tužiteljice pristupile tuženica, njezina kćerka i unuka, da nije vidjela niti čula bilo kakvu isplatu. Postojanje bilo kakve isplate osporila je i sama tužiteljica. Sud u ovom dijelu nije prihvatio navode svjedokinja I.T. i M.M.

 

              Naime, sud nalazi da tuženica nije uspjela dokazati da je izvršila predmetne uplate tužiteljici obzirom da nije životno ni logično da predmetne uplate nije vršila na način da joj tužiteljica dade odgovarajuću potvrdu u iznosima koje je platila, jer nije životno ni logično da bi između njih postojao toliki stupanj povjerenja. Sud cijeni da tuženica nije dokazala svoje navode o izvršenim uplatama obzirom da na te okolnosti nije predložila nikakve druge dokaze osim saslušanja njezine kćerke i unuke (iako je sukladno stanju spisa određene uplate navodno izvršio i bivši suprug I.T.), koje su, obzirom da su s njome u bliskom srodstvu zainteresirane za ishod ovog postupka. Osim toga, sud nalazi da bi svjedokinja N.T., čiji je iskaz prihvatio kao okolnosan, životan i logičan, mogla potvrditi postojanje uplate, obzirom da je ista bila nazočna i po svom iskazu cijelo vrijeme na  raspolaganju ukoliko ju se pozove.

 

              Osim toga tuženica je tijekom postupka tvrdila da su predmetne uplate izvršene radi ispunjenja ugovora o visini naknade za odvjetničke usluge za koje je već ranije utvrđeno da predmetni ugovor da bi bio valjan trebao biti sklopljen u pisanom obliku.

 

              U prilog činjenici nepostojanja ugovora o visini naknade za odvjetničke usluge ide i dio iskaza svjedokinje M.M. u kojem ista navodi da su, nakon što su bile obaviještene od tužiteljice o tome da će biti donesena presuda, dogovorile s  istom da će u Zagreb pristupiti 20. srpnja 2015., te da će onda riješiti i račun. Stoga, ukoliko je postojao dogovor i ukoliko je unuka tuženice plaćala tužiteljici iznose po predmetnom dogovoru, nije jasno zašto su se dogovarale da će osobno pristupiti radi rješavanja računa za zastupanje.

 

              Također, ukoliko je za odvjetničke usluge ugovoren paušalni iznos od 10.000,00 kuna, nejasno je zašto bi tuženica naknadno isplatila tužiteljici još i 3.500,00 kuna, što je tijekom postupka tvrdila.

 

              Stoga, sud nije našao utvrđenim da bi tuženica izvršila uplate tužiteljici u iznosu od ukupno 13.500,00 kuna.

 

              Uslijed svega iznesenog, valjalo je, sukladno odredbi članka 451. stavak 3. ZPP-a platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javne bilježnice održati na snazi za iznos od 11.869,73 kuna dok ga je u preostalome dijelu valjalo ukinuti (točka I. i II. izreke presude).

 

Tuženica je tijekom postupka navodila da joj tužiteljica nije dala do znanja da postoji bilo kakvo nepodmireno dugovanje prema njoj. Ovakve činjenične tvrdnje tužiteljica nije osporila, a i sama je u svom iskazu potvrdila da je tuženici oba utužena računa, dakle i račun od 18. veljače i 13. rujna 2016. poslala istodobno, iako se nije mogla izjasniti kada. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ima se primijeniti odredba čl. 184. st. 1. ZOO-a. U smislu navedene odredbe vjerovnik dolazi u zakašnjenje u slučaju kada ne poduzme određene prethodne radnje bez kojih dužnik ne može ispuniti svoju obvezu - a takav slučaj postoji upravo onda kada dužniku ne dostavi račun, a bez njega dužnik ne može saznati visinu svoje obveze. Sve dok traje vjerovnikovo zakašnjenje ne može dužnik doći u zakašnjenje, niti mogu teći zatezne kamate.

 

Vjerovnikovo zakašnjenje, o kojem govori odredba čl. 184. st. 1.  ZOO-a, u naprijed navedenoj situaciji prestaje danom dostave računa – odnosno dostavom tužbe kojim se pokreće postupak za naplatu tražbine iz računa, pa s tim danom počinje zakašnjenje dužnika i tijek zatezne kamate. Kako nije sporno, a to proizlazi i iz stanja spisa, da je rješenje o ovrsi sa prijedlogom za ovrhu tuženici dostavljeno 19. prosinca 2016., onda u skladu sa naprijed navedenim, od  navedenog dana počinje teći i zatezna kamata na iznose naplaćenih računa (Županijski sud u Bjelovaru, Gž-3210/2013-2 od 16. travnja 2014).

 

              Tijekom postupka tuženica je predlagala da se provjeri ispravnost i vjerodostojnost utuženih računa od Porezne uprave, sud nije usvojio ovaj dokazni prijedlog, obzirom da je račun vjerodostojna isprava po samom zakonu, odnosno po odredbi članka 31. Ovršnog zakona, ("Narodne novine", broj: 112/12., 25/13. i 93/14. – u nastavku OZ), a sud ispituje i utvrđuje te u skladu s time odlučuje o osnovanosti tražbine sadržan u računu, a ne o osnovanosti samog računa.

 

              Nije usvojen niti dokazni prijedlog koji je predložila tuženica za provođenje suočenja I.T., M.M. i tužiteljice, obzirom da je ovaj dokazni prijedlog podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka.

             

Budući da je platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, djelomično održan na snazi, tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova ovršnog postupka koji su bili potrebni i nužni za određivanje ovrhe iznosa koji je djelomično održan na snazi, prema odredbi članka 14. stavak 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 112/12 i 93/14), Pravilnika o nagradama i naknadi troškova za rad javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine", 8/11. i 114/12 .- u nastavku Pravilnik) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku Tarifa). Po ocjeni ovog suda, a obzirom da je platni nalog djelomično održan na snazi i to za iznos od 11.869,73 kune, tužiteljici je kao potreban priznat trošak koji bi bio potreban i za određivanje ovrhe predmetnog iznosa. Stoga su tužiteljici, a obzirom da bi isti troškovi bili potrebni i za određivanje ovrhe iznosa za koji je platni nalog djelomično održan na snazi, kao nužni priznati izdatci javnobilježničke nagrade u iznosu od 330,00 kuna sukladno članku 6. Pravilnika, na koji iznos je obračunat PDV od 25%, što ukupno iznosi 412,50 kn, potom troškovi sastavljanja prijedloga za ovrhu u iznosu od 1.000,00 kuna što uz PDV od 25 % ukupno iznosi 1.250,00 kuna, odnosno ukupno iznos od 1.662,50 kuna.

 

Sukladno odredbi članka 164. stavak 4. ZPP-a sud o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučuje u presudi (ili rješenju) kojim se završava postupak pred tim sudom, zbog čega niti zatezna kamata na trošak ovršnog postupka ne može početi teći prije donošenja odluke o tim troškovima, uslijed čega sud nije naložio tuženici da tužiteljici na trošak ovršnog postupka plati zateznu kamatu od dana donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, budući da donošenjem tog Rješenja postupak nije završen već je završen tek donošenjem pobijane presude. (tako i Županijski sud u Varaždinu, Gž-1763/16-2 od 24. studenog 2016.).

 

Obzirom da je tuženica podnijela prigovor protiv Rješenja o ovrsi i da je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, tužiteljici nisu nastali predvidivi troškovi ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 1.600,00 kuna, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke presude.

 

Sukladno prednjim navodima, temeljem odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove Presude.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154., 155. i 164. ZPP-a. Obzirom da je u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tužiteljica uspjela sa 27,22%, dok se u tom omjeru (72,78%) ogleda i uspjeh tuženice u ovom sporu, to im u skladu s predmetnim uspjehom u postupku i pripada razmjerni dio troška.

 

Kao potreban tužiteljici je priznat trošak sastava podneska od 28. prosinca 2016. (list 12) u iznosu od 1.000,00 kuna, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, obzirom da se predmetnim podneskom tužiteljica očitovala na navode prigovora tuženice protiv Rješenja o ovrsi, trošak sastava podneska od 22. ožujka 2017. (list 23) i 7. travnja 2017. (list 158) u iznosu od 250,00 kuna za svaki, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, obzirom da se ne radi o podnescima kojim se daje odgovor na tužbu, prigovora protiv platnog naloga ili odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu odnosno očituje na nalaz i mišljenje vještaka. Naime, samo za ove vrste podnesaka stranci pripada naknada po Tbr. 8. toč. 1. Tarife, a u ovom konkretnom slučaju ne radi se o takvoj vrsti podnesaka, zbog čega je tužiteljici priznata naknada po Tbr. 8. toč. 3. tarife. Tužiteljici je priznata naknada za zastupanje na ročištima održanim 5. travnja 2017. i 9. studenog 2017. u iznosu od 1.000,00 kuna za svako ročište, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife.

 

Tužiteljici nije priznat trošak sastava žalbe od 16. siječnja 2017. obzirom da je predmetna žalba odbijena i potvrđeno prvostupanjsko rješenje, a tužiteljica nije u samoj žalbi potraživala naknadu za sastav iste, pa stoga drugostupanjski sud nije ni mogao odlučiti o predmetnom trošku.

 

Dakle, tužiteljici je kao osnovan priznat ukupni trošak od 3.500,00 kuna na koji iznos joj pripada i PDV od 25% (875,00 kuna), odnosno ukupno 4.375,00 kuna i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 786,00 kuna, što sveukupno iznosi 5.161,00 kuna.

 

Od navedenog troška koji je utvrđen kao potreban (5.161,00 kuna) tužiteljici razmjerno uspjehu u parnici pripada 27,22% , što iznosi 1.404,82 kuna.

 

Tuženici je pak, kao potreban, priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 9. studenog 2017. u iznosu od 1.000,00 kuna sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife na koji iznos joj pripada i PDV od 25% (250,00 kuna), što ukupno iznosi 1.250,00 kuna. Kao potreban tuženici nije priznat trošak razmatranje spisa obzirom da se radi o trošku za koji se ne može teretiti protivnu stranku. Tuženici pripada i trošak sudske pristojbe na prigovor protiv Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u zatraženom iznosu od 418,25 kuna.

 

Tuženici je dakle kao potreban trošak utvrđen iznos od 1.668,25 kuna. Od ukupno utvrđenog potrebnog troška (1.668,25 kuna) tuženici razmjerno uspjehu u postupku pripada 72,78% što iznosi 1.214,15 kuna.

 

Međusobnim prebijanjem troškova, tuženica je dužna naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 190,67 kuna zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

 

Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

 

Virovitica, 8. prosinca 2017.

 

Sutkinja:

 

Željka Jurić

 

 

              Pouka o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

 

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje  Županijski sud.

 

 

Dostaviti;

1. Za tužiteljicu: D.E., odvjetnik iz O.d. E. i Š., Z.
2. Za tuženu: K.L., odvjetnik iz V.