1              Poslovni broj: Gž R-663/2019-

Poslovni broj: Gž R-663/2019-2

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Verici Franić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. D., iz G., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. Z., protiv tuženika D. z. p. z. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. Š., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 27 Pr-3542/14-23 od 6. srpnja 2015., 11. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 27 Pr-3542/14-23 od 6. srpnja 2015.,i predmet vraća tom sudu na na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja I. D. koji glasi:

 

 

sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Odlukom o trošku, pod točkom II. izreke, nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični troška u iznosu od 7.500,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 06. srpnja 2015. do isplate.

 

Protiv navedene presude žalio se je tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), predlaže drugostupanjskom sudu istu preinačiti odnosno ukinuti, potražujući trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik je odgovorio na tužiteljevu žalbu protiveći se svim njenim navodima predlažući odbijanje iste, potražujući trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 22.831,13 kn na ime naknade za mjesni i međumjesni prijevoz za dio 2011. i 2012., na ime naknade za neiskorišteni godišnji odomor za 2012., na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2012., na ime božićnice za 2011. i na ime uskrsnice za 2012.

 

Tužitelj smatra da mu utuženi iznosi pripadaju kao radniku tuženika, agencije za privremeno zapošljavanje, nakon što je od 1. prosinca 2011. do 28. prosinca 2011. i od 1. siječnja 2012. do 1. listopada 2012. radio u Z. H. d.o.o., P. Č., kao ustupljeni komunalni radnik, a sve s obzirom da su ta (ovdje sporna) materijlana prava prema Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike trgovačkog društva Z. H. d.o.o. primali i drugi radnici tog društva. Zahtjev temelji na odredbama članka 24. stavka 1. i  članka 26. stavka 5. i 6. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje u tekstu: ZR-a), te Direktivi 2008/104 EK.

 

Prvostupanjski je sud odlučujući o tužbenom zahtjevu prihvatio kao osnovane tuženikove navode iz odgovora na tužbu, a kojima je tuženik osporio tužbeni zahtjev. Tako sud prvog stupnja ne nalazi uporište u odredbi članka 26. stavka 5. ZR-a, za osnovanost tužbenog zahtjeva jer cijeni kako se radi o materijalnim pravima koja se ne mogu podvesti pod pojam „drugih uvjeta rada“ o čemu govori odredba članka 26. stavka 5. ZR-a, pa je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Člankom 26. stavkom 5. ZR-a određeno je da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Uz navedeno valja respektirati Direktivu koja je stupila na snagu 5. prosinca 2008., a donesena je kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima „koja su poduzeća za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne”) uredili posebni oblici zapošljavanja - i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla,

 

Ovaj drugostupanjski sud je, imajući u vidu izraženo pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 285/17-2 od 11. lipnja 2019. ( donesene u predmetnoj pravnoj stvari) koji je pošao od shvaćanja da odredbe ZR, važeće u utuženom razdoblju, treba tumačiti u istaknutom smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama članka 26. kako bi se uskladio sa smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan ne diskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavca za privremeno zapošljavanje, zaključio da su u tom smislu relevantne:

 

- odredba članka 3. stavka 1.f, Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću“,

 

- odredba članka 5. stavka 1. Direktive, po „načelu jednakog postupanja”, prema kojoj: „Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.”, te,

 

- odredba članka 6. stavka 4. Direktive, prema kojoj: „Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.”

 

Utoliko, u ovom žalbenom postupku  obzirom na žalbene navode kao i sadržaj pobijane prvostupanjske presude ostaje sporno može li se pravo na naknadu troškova prijevoza, te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, regres, božićnicu i uskrsnicu podvesti pod pojam prava na „druge uvjete rada” iz odredbe članka 26. stavka 5. ZR.

 

Naime, odgovor na ta pitanja proizlazi iz osnovne intencije i smisla odredbe članka 26. stavka 5. ZR-a, ali, obzirom na istaknuto, tumačeći je u duhu Direktive - na čijim temeljima je i donesena (makar ona ne određuje sadržaj ili standard „drugih uvjeta rada”), a prema kojoj se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje - ali shvaćeno s značajem (ili sadržajem) da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika (to je ovdje odlučno) „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” (dakle: ne svi) biti na istoj razini (preciznije: „najmanje jednaki”) uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla: u tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, dakle - ne u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim) - s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugi uvjeti rada” iz odredbe članak 26. stavak 5. ZR.

 

Prema navedenom u „druge uvjete rada” ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu i regres za godišnji odmor jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi (onome čemu služe) i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada („druge uvjete rada”), što je u skladu s iskazanim pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenim u naprijed citiranoj odluci.

 

Nastavno na izneseno kazati je da Kolektivni ugovor korisnika, kojim su uređena ovdje sporna prava, a pravila kojeg ugovora obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba članka 257. stavka 1. i 2. ZR), se ipak odnose na radnike korisnika, što ustupljeni radnici ipak nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac, pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) već i samo po sebi (bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika, koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnijoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim tim (svojim) radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe članka 26. stavka 5. ZR-a niti opisana svrha toga načela.

 

Imajući sve navedeno u vidu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci, izrazio je svoje pravno shvaćanje da je neosnovano potraživanje koje se odnosi na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnicu i uskrsnicu.

 

Ujedno je Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci izrazio svoje pravno shvaćanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

 

U tom smislu u svojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske istaknuo je da taj zahtjev treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku: uz pravo koje tužitelju neosporno pripada kao pravo iz skupine „drugih uvjeta rada”, priznato takvim i navedenom odredbom članka 3. stavka 1.f Direktive (prema kojoj u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja” ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na „odmore”).

 

U tom kontekstu, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog „osnovnog prava” pripadajućeg „drugim uvjetima rada” iz odredbe članka 26. stavka 5. ZR-a.

 

Što se tiče preostalog dijela tužiteljeva zahtjeva, tumačeći odredbu članka 26. stavka 5. ZR-a u smislu odredbe članka 6. stavka 4. Direktive kojom je predviđeno da radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno i za (ovdje relevantno) i „usluge prijevoza“, k tome „ uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, zaključiti je da bi tužitelja pripadalo pravo na naknadu troškova za mjesni i međumjesni prijevoz.

 

U pogledu visine zatraženih iznosa kao i tijeka zakonskih zateznih kamata iz spisa predmeta razvidno je kako je sud prvog stupnja pogrešno smatrao visinu tužbenog zahtjeva nespornom, obzirom da ju je tuženik osporio u odgovoru na tužbu. 

 

Slijedom iznesenog, uslijed pogrešnog pravnog pristupa, kao i zbog toga što sud prvog stupnja pogrešno drži da u ovom slučaju tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, činjenično stanje glede pripadajućih naknada nije potpuno i pravilno utvrđeno, a u konkretnom slučaju iz činjeničnih utvrđenja ne može sa sigurnošću razlučiti, jer nije činjenično izričito specificirano, koji se dio tužbenog zahtjeva odnosi na tužitelju pripadajući dio naknade za neiskorišteni godišnji odmor, i naknade za troškove mjesnog i međumjesnog prijevoza, te  koji se dio odnosi na ostale ne pripadajuće mu stavke tužbenog zahtjeva (one u pogledu uskrsnice, božićnice i regresa za korištenje godišnjeg odmora) pa je iz tih razloga pobijanu presudu trebalo  ukinuti.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će, imajući u vidu iznesene primjedbe, otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano u pogledu raščlambe pojedinih stavki, te sagledati ovaj spor u skladu s iskazanim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revr 285/2017-2 od 11. lipnja 2019., nakon čega će o zahtjevu tužitelja donijeti novu zakonitu odluku kojom će odlučiti o troškovima cijelog postupka.

 

Stoga je uvažena žalba tužitelja i odlučeno kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe članka 370. ZPP-a, dok je sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ostavljeno o naknadi žalbenog troška odlučiti u konačnoj odluci.

 

U Splitu, 11. svibnja 2020.