1

                            Broj: Jž-705/2020

  

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika specijalista Zlatka Hasića kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. pravne osobe „xx“, Podružnica Zagreb sa sjedištem u Zagrebu, zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Velikoj Gorici od 6. ožujka 2020., broj: 25. Pp J-532/2019, u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o     j e:

 

             Prihvaća se osnovanom žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, preinačuje se prvostupanjska  presuda u odluci o kazni na način da se okr. pravnoj osobi „xx“, Podružnica Zagreb, za prekršaj iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, za koji je tom presudom proglašena krivom, na temelju tog zakonskog propisa izriče novčana kazna od 23.000,00 (dvadeset tri tisuće kuna), koju je dužna platiti u roku od 1 (jedan) mjesec po primitku ove presude, s time da će se izrečena novčana kazna smatrati plaćenom u cijelosti ako okr. pravna osoba u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Velikoj Gorici od 6. ožujka 2020., broj: 25. Pp J-532/2019 proglašena je krivom okr. pravna osoba „xx“, Podružnica Zagreb da je na način činjenično opisan u izreci presude počinila prekršaj iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima,  za koji joj je primjenom propisa o ublažavanju kazne izrečena novčana kazna od 9.000,00 kuna, koju kaznu je dužna platiti u roku od  1 mjesec po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezana je naknaditi trošak prekršajnog postupka od 500,00 kuna. 

 

              Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio tužitelj zbog odluke o prekršajno pravnoj sankciji, s prijedlogom da se okr. pravna osoba kazni propisanom kaznom.

             

Žalba je osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti, te utvrdio da tužitelj osnovano prigovara primjeni odredaba Prekršajnog zakona o ublažavanju kazne.

 

Prema obrazloženju pobijane presude prvostupanjski je sud je okr. pravnoj osobi za počinjeni prekršaj ublažio novčanu kaznu ispod zakonom propisanog minimuma, smatrajući da se i tako ublaženom novčanom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Iako je prvostupanjski sud prilikom odmjere kazne na strani okr. pravne osobe cijenio kao otegotnu okolnost činjenicu da je više puta pravomoćno kažnjavana za identični prekršaj, primjenu odredbe o ublažavanju kazne opravdao je posebno izraženim olakotnim okolnostima na strani okr. pravne osobe kao što su priznanje prekršaja, okolnost da prekršajem nisu prouzročene štetne posljedice koje bi okr. pravna osoba trebala otklanjati ili umanjivati, da je stranca kojem je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku vratila u zemlju iz koje je doputovao, te da je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i drugih društvenih vrijednosti neznatan.      

 

Tužitelj u žalbi smatra da je izrečena novčana kazna u iznosu od 9.000,00 kuna neprimjereno niska iz razloga konstantnog ponavljanja identičnog prekršaja od strane okr. pravne osobe, jer se radi o okr. pravnoj osobi koja je u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2017. do 23. ožujka 2020. osam puta prijavljivana zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, u kojim predmetima su donesene pravomoćne presude, pa novčanu kaznu u ovom predmetu smatra neprimjereno niskom jer ne utječe na počinitelja i sve ostale da ubuduće ne čine prekršaje, te smatra da je u ovoj situaciji neadekvatno primijenjena odredba čl. 37. Prekršajnog zakona o ublažavanju kazne.

 

Članak 37. Prekršajnog zakona propisuje:

„(1) Sud može izreći kaznu blažu od propisane za određeni prekršaj kad to ovaj Zakon izričito propisuje.

(2) Blažu kaznu od propisane za određeni prekršaj sud može izreći i kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom, ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom.“

U pravu je podnositelj žalbe da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za ublažavanje kazne okr. pravnoj osobi. Kako u ovom konkretnom slučaju nije Zakonom izričito propisano da sud može izreći kaznu blažu od propisane, to je za primjenu odredbe o ublažavanju kazne bilo nužno utvrditi postojanje “naročito olakotnih okolnosti“, zbog kojih se „svrha kažnjavanja može se postići i blažom kaznom od propisane.“

 

Po ocjeni ovog suda, utvrđene olakotne okolnosti, u svojoj ukupnosti i kvaliteti, ne čine upravo one posebno izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne.

 

Priznanje prekršaja ne predstavlja “naročito olakotne okolnost“ za izricanje blaže kazne od propisane, a inkriminirano ponašanje okr. pravne osobe, po ocjeni ovog suda, predstavlja teži oblik kršenja propisa o uvjetima ulaska, kretanju i boravku stranaca u Republici Hrvatskoj, te cijeneći i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, po ocjeni ovog suda, nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne. Naime, ne može se prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda „da je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i drugih društvenih vrijednosti neznatan“, a činjenica da je okr. pravna osoba stranca kojem je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku vratila u zemlju iz koje je doputovao nije nikakva olakotna okolnost, već zakonska obaveza pravne osobe kao prijevoznika propisana čl. 41. st. 2. Zakona o strancima. 

 

Osim navedenog, dosadašnja osuđivanost okr. pravne osobe zbog istog prekršaja, kako to proizlazi iz potvrde Odjela za prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 9. ožujka 2020., koja prileži spisu predmeta (strana 21 spisa), pravomoćnim odlukama unazad tri godine dvadeset tri puta, svakako je okolnost koja ne opravdava izricanje novčane kazne blaže od propisane.

 

Iz navedenih razloga, u pravu je tužitelj da u ovoj situaciji nije bilo zakonskih uvjeta za ublažavanje kazne, te je prihvaćanjem žalbe tužitelja, ovaj drugostupanjski sud okr. pravnoj osobi izrekao novčanu kaznu propisanu zakonom u točno utvrđenom iznosu od 23.000,00 kuna za počinjeni prekršaj, smatrajući da je tako izrečena novčana kazna primjerena stupnju krivnje okr. pravne osobe, opasnosti počinjenog prekršaja i svrsi kažnjavanja, tako da će se njome ostvariti opća svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona i svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona. 

 

Trebalo je primijeniti odredbu čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona i upozoriti okr. pravnu osobu da, ako u roku ostavljenom za plaćanje novčane kazne, plati dvije trećine novčane kazne izrečene ovom presudom, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti.

 

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 207. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

                                      Zagreb 8. svibnja 2020.

 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 4 ovjerena prijepisa za spis, okr. pravnu osobu i tužitelja.