- 1 -              Poslovni broj: Usž-406/19-6

 

Poslovni broj: Usž-406/19-6

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća te sudske savjetnice Ive Lujak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Udruge B. iz Z., Udruge S. iz S., i Z. a. iz Z., protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske, Z., radi nedonošenja rješenja u postupku procjene utjecaja na okoliš, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj UsI-1610/18-2 od 20. prosinca 2018., na sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2020.

 

r i j e š i o  j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj UsI-1610/18-2 od 20. prosinca 2018.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja izjavljena protiv mišljenja tuženika KLASA: 351-03/18-04/287, URBROJ: 517-06-2-18-5 od 7. svibnja 2018.

Njime je tuženik dao svoje mišljenje u odnosu na zahtjev nositelja zahvata, tvrtke E. p. d.d. iz S., od 26. veljače 2018., radi izmjena zahvata vjetroelektrane S., da uz primjenu mjera zaštite okoliša i mjera ublažavanja utjecaja na ciljeve očuvanja ekološke mreže, kako je to utvrđeno rješenjem KLASA: UP/I 351-3/13-02/54 , URBROJ: 517-06-2-1-1-14-17 od 18. ožujka 2014., nije potrebno provesti postupak ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš.

Tužitelji su protiv navedenog rješenja podnijeli žalbu u kojoj navode kako je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da su umjesto tužbe bili dužni protiv osporenog mišljenja izjaviti prigovor propisan odredbom članka 156. Zakona o općem upravnom postupku. Zakon o zaštiti okoliša („Narodne novine“ 80/13., 153/13., 78/15., 12/18., dalje : ZOZO) i Uredba o procjeni utjecaja zahvata na okoliš („Narodne novine“ 61/14., 3/17., dalje: Uredba) ne ostavljaju mogućnost donošenja mišljenja radi odlučivanja o zahtjevu za ocjenu potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš jer se o takvom zahtjevu odlučuje rješenjem prema odredbi članka 90. stavka 1. ZOZO-a. Sud pogrešno tumači materijalno pravo u obrazloženju pobijanog rješenja navodeći da su tužitelji, prema odredbi članka 156. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09., dalje: ZUP) trebali podnijeti prigovor čelniku tijela. Navode kako se taj članak odnosi na postupanja koja nemaju oblik akta te kad bi se članak 156. ZUP-a mogao primijeniti na mišljenje tuženika, to bi značilo da je rok za podnošenje prigovora protiv mišljenja beskonačan jer dok god mišljenje postoji traje i njegova posljedica. Predlažu poništiti rješenje prvostupanjskog suda.

Žalba nije osnovana iz razloga navedenih u ovom rješenju.

Odredba članka 30. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. dalje: ZUS) propisuje da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi: da je tužba podnesena nepravodobno ili prijevremeno, da se pojedinačnom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja, da protiv pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora nije iskorišten redovit pravni lijek, da je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora, da već postoji pravomoćna odluka donesena u upravnom sporu u istoj stvari, da je tužba podnesena protiv postupovne odluke, osim ako zakonom nije drukčije propisano, da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

Odredba članka 93. stavka 1. ZOZO-a propisuje da je za značajnu izmjenu ili dopunu namjeravanog zahvata za koji je izdano rješenje iz članka 89. stavka 1. tog Zakona, odnosno članka 90. tog Zakona nositelj zahvata obvezan prije podnošenja zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole ili drugog akta prema posebnom propisu, ishoditi rješenje iz članka 90. tog Zakona s obzirom na nastale promjene. Značajnost izmjena utvrđuje nadležno tijelo mišljenjem, odnosno u postupku ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš.

Iz sadržaja navedenog mišljenja proizlazi da je tuženik dao mišljenje o izmjenama zahvata vjetroelektrane S. odnosno da predmetni zahvat neće imati dodatan značajan negativan utjecaj na okoliš i ekološku mrežu u odnosu na utjecaje utvrđene u provedenom postupku procjene utjecaja na okoliš, odnosno ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš. Stoga da s obzirom na izmjene vjetroelektrane S., na način kako to tvrtka E. p. d.d. traži, nije potrebno provesti postupak ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš uz primjenu mjera zaštite okoliša i mjera ublažavanja utjecaja na ciljeve očuvanja ekološke mreže, koje su već utvrđene rješenjem KLASA: UP/I 351-3/13-02/54 , URBROJ: 517-06-2-1-1-14-17 od 18. ožujka 2014.

Prvostupanjski upravni sud svoju odluku o odbačaju tužbe temelji na odredbi članka 30. stavka 1. točka 3. ZUS-a, kojom je propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da protiv pojedinačne odluke, postupanja i upravnog ugovora, nije iskorišten redovan pravni lijek. Pri tome se sud pozvao na odredbu članka 156. ZUP-a navodeći da je tužitelj prvotno trebao izjaviti prigovor čelniku tijela radi zaštite svojih prava, odnosno pravnih interesa.

Ovaj Sud, međutim, ne prihvaća takvo stajalište prvostupanjskog upravnog suda jer se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji kakvu ima u vidu citirana zakonska odredba, odnosno o postupanju javnopravnog tijela iz područja upravnog prava o kojem se ne donosi rješenje.

Iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da je Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja izdalo II. izmjenu i dopunu lokacijske dozvole, KLASA: UP/I-350-05/17-01/000173, URBROJ: 531-06-1-1-1-18-0006 od 14. svibnja 2018., temeljem zakonom propisane dokumentacije, između ostalog i mišljenja tuženika od 7. svibnja 2018.

Mišljenje tuženika po svojoj prirodi nije samostalni upravni akt kojim se rješava upravna stvar.

Naime, ovdje radi o tzv. „vezanom aktu“ kakvog ima u vidu odredba članka 21. stavka 2. ZUP-a, kojom je propisano da kad javnopravno tijelo rješava na temelju suglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela, to je tijelo dužno takav akt izdati ili odbiti njegovo izdavanje u roku od 30 dana od dana dostave urednog zahtjeva za izdavanje.

 

Kako je predmetno mišljenje jedan od uvjeta za određivanje elemenata zahvata u prostoru za izdavanje lokacijske dozvole (koje mišljenje je tijelo koje je izdalo lokacijsku dozvolu u konkretnom slučaju ocijenilo u sklopu svih pravnorelevantnih činjenica te kao takvo usvojilo), to se zakonitost mišljenja treba pobijati ulaganjem pravnog lijeka protiv rješenja o II. izmjenama i dopunama lokacijske dozvole, KLASA: UP/I-350-05/17-01/000173, URBROJ: 531-06-1-1-1-18-0006 od 14. svibnja 2018., čije je mišljenje sastavni dio.

Stoga, prema ocjeni Suda, nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje spora, jer je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora (članak 30. stavak 1. točka 7. ZUS-a ).

Prvostupanjski sud je tužbu odbacio po drugoj zakonskoj osnovi, temeljem odredbe članka 30. stavka 1. točke 3. ZUS-a, međutim, navedeni propust prvostupanjskog suda, ne predstavlja povredu zakona na štetu tužitelja budući je u svakom slučaju tužbu trebalo odbaciti jer ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1.ZUS-a, a u vezi članka 67. stavka 3. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 8. svibnja 2020.

 

    Predsjednica vijeća             

mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.