- 1 -              I Kž 346/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 346/2019-4

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražen Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. J. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine" br. 125/12, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17 i 118/18- dalje: KZ/11). i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. J. V. i opt. S. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. veljače 2019., broj K-40/18, u sjednici održanoj 8. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i u cijelosti žalbe opt., J. V. i S. M. te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašeni su krivima opt. J. V. zbog dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 opisana u točkama 1. i 3. izreke pobijane presude za koja su mu na temelju čl. 291. st. 2. KZ/11 uz primjenu odredbi čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci i zbog jednog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. KZ/11 opisanog u toč. 2. izreke pobijane presude za koje mu je na temelju tog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je opt. J. V. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zavora u trajanju od jedne godine čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od tri godine i opt. S. M. zbog dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti u pomaganju iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1.i u vezi čl. 38. KZ/11 opisana u točkama 1. i 3. izreke pobijane presude za koja su mu na temelju čl. 291. st. 2. KZ/11 uz primjenu odredbi čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci te je opt. S. M. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zavora u trajanju od osam mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od dvije godine.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenoj Republici Hrvatskoj, zastupanoj po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, dosuđen je imovinsko-pravni zahtjev te je naloženo opt. J. V., da oštećenoj Republici Hrvatskoj, isplati iznos od 532.041,40 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2010. do namirenja, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethode tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15).

 

Na temelju čl. 77. KZ/11 i čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08 utvrđeno je da novčani iznos od 98.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. J. V. ostvario kaznenim djelom iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, da je novčani iznos od 98.000,00 kuna imovina Republike Hrvatske, te je naloženo opt. J. V. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 98.000,00 kuna u korist proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 77. KZ/11 i čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08 utvrđeno je da novčani iznos od 89.271,80 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. S. M. ostvario kaznenim djelom iz točke 3. izreke presude, da je novčani iznos od 89.271,80 kuna imovina Republike Hrvatske, te je naloženo opt. S. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 89.271,80 kuna u korist proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Optuženici su upozoreni da će sud, na temelju odredbe čl. 58. st. 1. KZ/11 opozvati uvjetnu osudu ako optuženici bez opravdanog razloga, u roku koji je određen presudom (15 dana od dana pravomoćnosti presude) ne vrate imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08 nalaženo je opt. J. V. da naknadi troškove kaznenog postupka na ime troškova svjedoka u iznosu od 2.699,50 kuna, troškova provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 9.060,00 kuna, troškova paušala u iznosu od 1.000,00 kuna, što ukupno iznosi 12.759,00 kune, i trošak nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja, s tim da će visina tog troška biti određena posebnim rješenjem kada se pribave podaci o visini, a opt. S. M. je naloženo na temelju istih propisa da naknadi troškove kaznenog postupka na ime troškova svjedoka u iznosu od 2.699,50 kuna, troškova provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 4.530,00 kuna, troškova paušala u iznosu od 500,00 kuna, što ukupno iznosi 7.729,50 kuna, i trošak nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja, time da će visina tog troška biti određena posebnim rješenjem kada se pribave podaci o visini.

 

Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te odluke o kazni i troškova kaznenog postupka, s prijedlogom da se optuženicima utvrde pojedinačne kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju i da ih se osudi na jedinstvene bezuvjetne kazne zatvora, a da se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka ukine i u tom dijelu predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, opt. J. V. putem branitelja Z. B., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvaćanjem njegove žalbe pobijanu presudu preinači na način da ga se oslobodi optužbe, odnosno, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku i opt. S. M., putem braniteljice K. B., odvjetnice iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači „u skladu s navodima ove žalbe imajući na umu sve olakotne okolnosti koje su iznesene tijekom postupka“.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika po branitelju podnio je opt. J. V. predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Spis je, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalbe optuženika nisu osnovane.

 

Oba optuženika u žalbama ističu kao žalbenu osnovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 i to na način da opt. J. V. citira u cijelosti zakonski tekst te zakonske odredbe, ali u daljnjem dijelu obrazloženja žalbe ne konkretizira te postupovne povrede jer ne nastoji argumentirati niti jedan od propisanih modaliteta ove bitne povrede, dok opt. S. M. u obrazlaganju ove osnove samo na paušalan način tvrdi da je izreka pobijane presude u odluci o oduzimanju imovinske koristi i o troškovima kaznenog postupka proturječna razlozima. Ovaj optuženik uz navedenu postupovnu povredu koju samo paušalno ističe, na isti način tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na obranu, također ne konkretizirajući na koji mu je to način to pravo povrijeđeno.

 

Prema tome, evidentno je da oba optuženika samo formalno tvrde da prvostupanjsku presudu pobijaju zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, ali se suštinski iz tih osnova ne žale, pa je ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu u tom pravcu ispitao po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08., te je utvrdio da je sud prvog stupnja o svim odlučnim činjenicama, pa tako i u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi iznio jasne i neproturječne razloge i nije počinio niti jednu od taksativno propisanih povreda iz citirane odredbe.

 

Iako je ovom odlukom djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka pobijana presuda u tom dijelu ukinuta (o čemu obrazloženje slijedi), žalba opt. S. M. zbog odluke o troškovima nije osnovana jer razlozi koje iznosi sud prvog stupnja, protivno žalbi ovog optuženika, nisu proturječni, a žalbom se niti ne ukazuje u čemu bi se ta proturječnost očitovala.

 

I u pogledu povrede kaznenog zakona oba optuženika u žalbama ističu i tu povredu, ali ju ne obrazlažu (osim što opt. V. također potpuno promašeno iznosi tvrdnju da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju) i ne konkretiziraju u kojem od pitanja iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08 je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon.

 

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu i u ovom pravcu te je utvrdio da sud prvog stupnja nije na štetu niti jednog od optuženika povrijedio kazneni zakon.

 

Nisu osnovane žalbe optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Iako žalbe oba optuženika uvodno ističu ovu žalbenu osnovu, samo opt. J. V. ju obrazlaže, dok vrlo štura žalba opt. S. M. u tom pravcu ne sadrži nikakvo obrazloženje i ne konkretizira koje su to odlučne činjenice pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđene.

 

Nasuprot kratkoj žalbi opt. S. M., opt. J. V. u iznimno opširnom obrazloženju žalbe u biti ponavlja u odnosu na svako od kaznenih djela za koje je proglašen krivim sve one navode koje je tijekom prvostupanjskog postupka već iznosio u svojoj obrani.

 

Ukratko, u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude ponavlja da je odluke o isplatama solidarne nepovratne pomoći faktički prihvatio Središnji odbor, kao najviše tijelo R. s. ... (dalje: S.) između dvije sjednice S. S., koji je prihvatio financijsko izvješće i izvješće Nadzornog odbora u pogledu financijskog poslovanja, pa time i sporne isplate solidarne pomoći. Kako ova tijela S., kao ni Statutarna komisija, nisu utvrdila bilo kakve nepravilnosti u financijskom poslovanju, budući je završni račun radio ovlašteni knjigovodstveni servis B. B., a niti jednim aktom S. nije postojala obveza Središnjeg odbora da donosi odluke o isplatama nepovratnih pomoći, koje su javno objavljivane u tjedniku S., zaključci suda prvog stupnja o tome da je on neovlašteno donio jednostranu odluku su pogrešni.

 

Nadalje, dozvoljava da je došlo jedino do greške u tome što odluke o tome kome se isplate imaju izvršiti i koje su propisno bile donesene i urudžbirane, propustom radnika dostave nisu bile i dostavljene osobama na koje se one odnose. Ove sporne isplate navedenim članovima S. (radi se uglavnom o članovima Središnjeg odbora, povjerenicima i dopredsjednicima), a sukladno njihovim pojačanim aktivnostima na terenu, su obavljale J. N., Lj. V. i M. L., s tim da on nakon donošenja odluka o isplatama pomoći članovima, nije o tijeku isplate niti imao daljnjih saznanja. Kao i tijekom rasprave, prigovara iskazima I. M1. i J. N., za koju i u žalbi ustrajava u tvrdnji da je zapravo zadržala sporne novce za sebe, dok u odnosu na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka D. P. u žalbi ponavlja prigovore da se ne radi o vjerodostojnom vještačenju jer se ne temelji na potpunoj dokumentaciji i da je propušteno u nalazu i mišljenju analizirati i utvrditi da su sporne isplate faktički obavljene i da se radi o isplatama koje je vještak naveo u Tabeli 1a, koje je pogrešno prikazao kao potpuno odvojene isplate. Tvrdi da se zbog proteka vremena svjedoci koji su ispitani na okolnost primitka ovih isplata toga ne sjećaju, ali su neki, npr. J. D. i T. V. u tom pravcu mijenjali iskaze navodeći da su primali isplate od S.

 

Napominje da nema dokaza da je on zlouporabio svoj položaj na inkriminiran način i da je putem S. M. i V. M. primio spone novce i tvrdi da se radi o proizvoljnim zaključcima suda prvog stupnja.

 

Međutim, protivno tim i ostalim brojnim žalbenim prigovorima koje opt. V. iznosi u odnosu na ovo kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude, sud prvog stupnja je na temelju ocjene dokaza izvedenih na raspravi pravilno utvrdio da je ovaj optuženik počinio predmetno kazneno djela na način kako je to utvrđeno u izreci te presude.

 

Naime, sud prvog stupnja je nesporne okolnosti, da je opt. V. kao predsjednik S. donio dvije sporne odluke od 31. siječnja 2007. i 7. ožujka 2007. o isplatama nepovratne solidarne pomoći za ukupno dvadeset članova S., pozivajući se na sjednice Središnjeg odbora S. od prosinca 2006., odnosno od 14. veljače 2007., iako niti iz jednog zapisnika o održanim sjednicama tog tijela S. to ne proizlazi, pravilno doveo u vezu s činjenicama utvrđenih na raspravi, a koje proizlaze iz zapisnika o ispitivanja osoba koje su navedene u izreci pod toč. 1. a. i b. izreke, o tome da nitko od njih ovu vrstu pomoći sigurno nije primio u navedenom razdoblju, zatim s činjenicom da nema dokumentacije o tim spornim isplatama (što je utvrđeno knjigovodstveno-financijskim vještačenjem), kao i s nespornom činjenicom da je blagajničke isplatnice br. 102 od 1. veljače 2007. i br. 221. od 8. ožujka 2007 potpisao opt. S. M. te s iskazom svjedokinje J. N. koja je u svom iskazu opisala kako je sukladno odlukama opt. V. u dva navrata dizala novac u F. sa žiro-računa S. i u kovertama ga predavala S. M., odnosno najvjerojatnije njegovoj majci V. M. koja je sa sinom i opt. V. živjela u Z. Na temelju svih tih okolnosti je sud prvog stupnja posve pravilno zaključio da su optuženici počinili predmetna kazneno djela opisana u ovoj točki izreke pobijane presude.

 

Sud prvog stupnja je, uz sve navedeno, pravilno ukazao i na proturječnost obrane opt. V. koji s jedne strane tvrdi da su sporne isplate izvršene putem blagajnica N., V. i L., a s druge strane navodi da nakon što je donio odluke, nema saznanja što je dalje bilo s tim isplatama, odnosno iznosi treću varijantu da je sve novce zapravo uzela J. N. Osim toga, sud prvog stupnja ukazuje i na indikativan iskaz svjedoka I. M.1 koji je opisao kako je opt. V. izbjegao odgovoriti na njegove primjedbe u vezi anonimne prijave da je i ovaj svjedok primao nepovratnu pomoć od S., iako to nije bila istina, očito želeći, prema iskazu svjedoka, prikriti svoje opisano protupravno postupanje.

 

Prema tome, nema govora o tome da je sud prvog stupnja ovog optuženika proglasio krivim za predmetno kazneno djelo bez konkretnih dokaza, jer sve naprijed iznesene okolnosti s izvjesnošću ukazuju da je opt. J. V. bio taj koji je kao predsjednik S. u cilju da stekne znatnu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i prekoračio svoje ovlasti, pri čemu mu je opt. S. M. potpisivanjem blagajničkih isplatnica, a kako bi se novci mogli podići s žiro računa S., u tome pomogao.

 

Kako je izvjesno da je samo opt. V. bio u poziciji da kao predsjednik S. osmisli i provede ovu konstrukciju, i on je kao glavni počinitelj imao vlast nad ovim kaznenim djelom, dok je opt. S. M. sudjelovao samo pomagatelj, nema nikakve dvojbe da je sporni novac na koncu završio kod opt. V. i to na način da su mu ga, nakon što bi ga u zatvorenim kovertama primili od blagajnice J. N., opt. S. M., odnosno njegova majka V. M., s kojima je opt. V. živio u Z., predali na ruke.

 

Optuženom V. je sud prvog stupnja pravilno odgovorio na prigovor da postoje poštanske uplatnice (list 944-950) kao dokaz da su članovi S. M. G., I. M.1, i D. N. primili sporne iznose sindikalne pomoći, ukazujući da je vještak D. P. naveo da se iz isplatnica ne može zaključiti s koje je osnove S. ove isplate vršio, a postoji vremenski odmak od odluke o isplati i tih isplatnica i da su i te osobe u svojim iskazima, kao i sve ostale osobe koje navedene u toć. 1. izreke u svojim iskazima to izričito porekli na način da su izravno, na upit o primitku novčanih sredstva od S., gotovo svi priznali da su primali određene naknade, ali samo kao naknade za rad, a ne i kao nepovratnu solidarnu pomoć.

 

Kraj takovog stanja stvari, kada je prvenstveno na temelju takvih kategoričkih iskaza svih dvadeset ispitanih svjedoka čija su imena navedena u toč. 1. izreke pobijane presude utvrđeno da sporne isplate nisu izvršene, a svjedokinja N. je opisala kako je u oba navrata sporne iznose novca predala S. M., odnosno njegovoj majci V. M., nedvojbeno za opt. J. V., promašena je tvrdnja žalitelja V. da bi se pribavom dokumentacije o izvršenim isplatama tim osobama, činjenično stanje drugačije utvrdilo.

 

I u odnosu na utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. KZ/11 opisanog u toč. 2. izreke pobijane presude opt. J. V. u žalbi u biti ponavlja navode iz svoje obrane iznesene tijekom prvostupanjskog postupka.

 

Tvrdi da nije izdavao naloge da se zaposlenicima S. i osobama koje nisu u radnom odnosu u S. isplaćuju naknade bez obračuna dužnih poreza ili prireza, već je sve učinjeno sukladno politici S., Središnjeg i Nadzornog odbora. Radilo se o isplatama koje su se odnosile na isplate neoporezivih sredstava (troškove putovanja, troškovi goriva, reprezentacije, smještaja, sindikalne pozajmice) i nije se radilo o manipulacijama kako bi se izbjeglo plaćanje poreza.

 

Vještak P. da nije pravilno proveo vještačenje jer nije pratio tijek novca kako bi se utvrdio da se radilo o pozajmicama i drugim neoporezivim isplatama, već se ograničio na činjenicu da u spornim isplatnicama nisu navedene svrhe isplate. Vještak je pogrešno ista sredstva dva puta prikazivao, pa je tako npr. novac podignut za potrebe članova u R., koji je doznačen na imena A. B., T. J., „NN osobe u T. R.“, naveo uz to i kao isplate članovima S. u R. u tabeli 1.a.

 

Nastojeći argumentirati ove prigovore opt. V. se poziva na iskaze svjedoka M. L., T. J., J. Š., F. J., a ponavlja i tvrdnje iz iznesene obrane da su se isplate I. B., S. P., S. K., I. M.2, D. G., S. Š. I. te mnogim drugim članovima odnosile na sindikalne pozajmice. Uz to, u žalbi (str. 17., zadnji odlomak) navodi i niz imena članova iz tabele 1.a. vještačkog nalaza, tvrdeći da se s obzirom na iznose sredstva i svrhe isplata, vidi da se radilo o neoporezivim davanjima za troškove i za pozajmice.

 

Međutim, svim tim prigovorima opt. V. nije doveo u pitanje ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja koja se odnose i na ovo kazneno djelo.

 

Naime, sud prvog stupnja je opravdano prihvatio kao vjerodostojan nalaz i mišljenje vještaka D. P. koji je na temelju popisnih lista za isplatu naknada i nagrada, te dokumentacije o gotovinskim isplatama u vidu blagajničkih isplatnica, poštanskih uputnica i naloga za isplatu (registratori 1.,2. i 3.) sačinio tabelarni prikaz o isplatama naknada i izložio je koji su se iznosi doprinosa, poreza na dohodak i prirez imali isplatiti na plaće uposlenika S. te platiti porez od drugog dohotka za osobe koje su primale novčane naknade od S., a nisu u radnom odnosu u S., sve sukladno čl. 13. Pravilnika o porezu na dohodak i čl. 14. st. 1. toč. 1. Zakona o porezu na dohodak.

 

Vještak D. P. se kroz dopune nalaza i mišljenja, i na raspravi na vrlo uvjerljiv način očitovao na primjedbe opt. V. da su sporne isplate zapravo neoporezivi izdaci, ukazujući da se ne radi o isplatama putnih naloga, pozajmicama i isplatama jednokratne nepovratne solidarne pomoći koje je isplate posebno tabelarno prikazao, već o naknadama i nagradama na koje se porezi imaju obračunati.

 

Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka P. da iz pribavljene dokumentacije ne proizlazi da se u smislu citiranih odredbi Pravilnika o porezu na dohodak u odnosu na uposlenike radi se o naknadama u iznosima čija svrha nije vezana za određenu prigodu (Božić, godišnji odmor) i kako u odnosu na ostale osobe koje nisu zaposlenici, u smislu tog propisa i sukladno Pravilniku o nagrađivanju sindikalnih povjerenika, temeljem kojeg su im isplaćivane naknade, nije uređeno u koje su se svrhe sporne naknade isplaćivale, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se jedino može govoriti o oporezivim primicima na koje je isplatitelj dužan obračunati dužne doprinose, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.

 

Da su članovi primali novčana sredstva od S. na ime naknada i nagrada za svoj rad proizlazi iz iskaza svjedoka Ž. V., T. V., D. H., J. Š., R. G., B. T., M. G., F. J., I. M.1, M. Š., M. B., I. R., D. M. koji su to potvrdili, dok se ostali ispitani svjedoci u vezi te okolnosti zbog proteka vremena detalja ne sjećaju, no povezujući njihove iskaze u kojima su svi porekli da su primali jednokratnu bespovratnu solidarnu pomoć, s činjenicom da iz dokumentacije ne proizlazi da se radi o putnim troškovima po putnim nalozima, pozajmicama i solidarnoj pomoći, jedini ispravan zaključak je da su u pitanju naknade na koje se ima obračunati porez.

 

Stoga su neosnovani prigovori žalitelja da je vještak u tabeli 1. a. prikazao i isplate po drugim neoporezivim isplatama i da su svjedoci M. L. i T. J. potvrdili da su im u R. bila doznačivana sredstva za članove kojima se treba isplatiti pomoć iz fonda solidarnosti ili dati pozajmica iz kase uzajamne pomoći.

 

Naime, ove su svjedokinje u vezi ovih isplata suglasno iskazale da se radilo o doznakama novca iz Z. i to uz popis članova kojima se isplate imaju učiniti. Budući u spornim slučajevima iz toč. 2. izreke ne postoji takva dokumentacija o kojoj govore navedene svjedokinje, niti dokumentacija koja bi morala postojati da su bile u pitanju pozajmice ili jednokratne pomoći (zamolbe glavnom povjereniku, njegova suglasnost, odluke glavnog povjerenika, zahtjevi za isplate pomoći ili pozajmica, ugovori o povratu sredstava, isplatnice, dokazi o vraćanju pozajmica i sl.), očito je da su u pitanju druge, naknade koje podliježu porezu.

 

Stoga nisu osnovani prigovori žalitelja da su isplate I. B., S. P., S. K., I. M.2, D. G., S. Š. I. bile s osnova pozajmica, a sud prvog stupnja je iznio i uvjerljive razloge zašto ne prihvaća tvrdnje opt. V. da se naknada J. Š. odnosni na organizaciju domjenka (str. 48., 4. odlomak obrazloženja prvostupanjske presude), a da se kod F. J. radi o povratu njegovih sredstava koje je članovima S. imao uplatiti iz fonda solidarnosti (str. 49., 2. odlomak obrazloženje presude) koje kao uvjerljive i logične prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Optuženi V. se u žalbi poziva i na porezne kontrole kao dokaz da je kroz porezni nadzor Porezna uprava utvrdila da nije bilo nepravilnosti u vezi spornih isplata, odnosno da je S. prema poreznim rješenjima dug državi namirio. Međutim, niti ovi navodi nisu osnovani jer iz Poreznih rješenja od 29. listopada 2011. i od 19. rujna 2010., Porezne uprave, Središnjeg ureda, odnosno Područnog ureda Z. (list. 625.-649.) i iz Zapisnika o obavljenom poreznom nadzoru od 8. lipnja 2010. Porezne uprave, područnog ureda Z. (list 645.-699.) proizlazi da je Porezna uprava pri nadzoru uočila čitav niz propusta u knjiženju i u financijskom poslovanju te u obračunavanju poreza i doprinosa, ali se radi o drugom vremenskom razdoblju i ne radi se o preklapanju sa spornim isplatama.

 

U odnosu na toč. 3. izreke pobijane presude opt. V. u žalbi ponavlja tvrdnje iznesene u tijeku prvostupanjskog postupka da osim pozajmice obrtu K. od 95.000,00 kn po Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici od 13. studenog 2008. drugih isplata sa žiro računa S. nije bilo, što je u izravnoj suprotnosti s materijalnim dokazima i to izvodima iz prometa žiro računa obrta K. za razdoblje od 13. rujna 2007. do 20. travnja 2011. iz kojih proizlaze uplate i isplate u korist S., i to ukupno isplata obrta K. u korist S. u iznosu od 175.728,20 kuna, a uplate S. u korist obrta K. u istom razdoblju iznose 265.000,00 kuna, izvodima niz prometa po žiro računu S. za razdoblje od 5.siječnja 2005. do 29. prosinca 2011. iz kojih proizlazi da je S. 13. studenog 2008. izvršilo isplatu obrtu u iznosu od 95.000,00 kuna sa svrhom „kratkoročna pozajmica“, dok su isplate sa računa S. izvršene 30. rujna 2009. u iznosu 70.000,00 kuna, dana 3. studenog 2009. u iznosu od 50.000,00 kuna i 4. studenog 2009. u iznosu od 50.000,00 kuna, s tim da se za primatelja u potonjoj isplati očito pogrešno navodi P. B. sa svrhom „plaćanje po ugovoru“ jer je vještak P. provjeravajući sve transakcije pribavio izvorni izvadak o promjenama i stanju na računu S. kod H. p. b. i na taj način utvrdio da se i ta transakcija odnosi na doznaku obrtu K. u iznosu od 50.000,00 kuna s naznakom „pozajmica“.

 

Na temelju tih materijalnih dokaza i uvidom u bruto bilancu S. za 2008. i 2009. i na temelju dnevnika knjiženja S. za 2009. proizlazi da je S. ukupno pozajmio obrtu K. 265.000,00 kn, a ovaj je vratio 175.728,20 kuna, dok je ostao dug u iznosu od 89.271,80 kuna.

 

Prema tome, kako je opt. V. samostalno, kao predsjednik S., bez znanja Središnjeg odbora, protivno čl. 9. Pravilnika o financiranju i financijsko-materijalnom poslovanju, naložio da se namjenska sredstva u ukupnom iznosu od 265.000,00 kuna doznače na žiro račun obrta K. u cilju da se vlasnik obrta S. M. okoristi, i kako obrt K. nije vratio iznos od 89.271,80 kuna, niti je optuženik poduzimao radnje utjerivanja duga niti je ugovorio sredstva osiguranja radi povrata duga, ostvario je sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, pri čemu mu je opt. M. pomogao i počinio to kazneno djelo u pomaganju u smislu odredbe čl. 38. KZ/11.

 

Kada su i u pogledu ovog kaznenog djela u pobijanoj presudi sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, nisu relevantni prigovori opt. V. da dug nije ostao, jer da je, da bi novi predsjednik Ž. V., koji je došao nakon njega na tu poziciju, sigurno poduzimao neke radnje radi naplate tog duga.

 

Iz naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Neosnovano se optuženici i državni odvjetnik žale zbog odluke o izrečenim kaznenim sankcijama.

 

Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i vrednovao olakotne okolnosti na strani oba optuženika na način da je opt. J. V. kao olakotno cijenio neosuđivanost, životnu dobi, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, da je visina pribavljene imovinske koristi u točkama 1. i 3. tek nešto veća od kvalifikatorne granice koja je za to djelo propisana zakonom, odlikovanje Spomenicom Domovinskog rata i korektno držanje pred sudom, dok mu otegotnih okolnosti sud nije našao, a opt. S. M. neosuđivanost, životnu dob i obiteljske prilike, da je u oba predmetna kaznena djela za koja je proglašen krivim sudjelovao kao pomagač, da je visina pribavljene imovinske koristi u točkama 1. i 3. tek nešto veća od kvalifikatorne granice koja je za to djelo propisana zakonom, te korektno ponašanje pred sudom, dok mu otegotnih okolnosti nije našao.

 

S obzirom na značaj i broj navedenih olakotnih okolnosti u odnosu na opt. J. V. sud prvog stupnja s pravom utvrđuje da se u odnosu na kaznena djela pod točkama 1. i 3. izreke presude radi o naročito izraženim olakotnim okolnostima koje za ta djela primjenom instituta ublažavanja ovom optuženiku opravdavaju izricanje tih kazni ispod zakonskog minimuma, dok mu za kazno djelo pod točkom 2. utvrđuje kaznu zatvora u okviru zakonskog minimuma ukazujući da se radi o značajnom iznosu utajenog poreza koji prelazi iznos od 500.000,00 kn.

 

Žalbom optuženika V. i državnog odvjetnika ta ispravna utvrđenja suda prvog stupnja nisu dovedena u pitanje jer ovaj optuženik u biti niti ne iznosi okolnosti kojima bi ih osporio, dok državni odvjetnik neosnovano smatra da je ovom optuženiku potrebno izreći pojedinačne strože osude za svako od predmetnih kaznenih djela i bezuvjetnu kaznu zatvora jer da je u pitanju predsjednik R. s. .... koji postupa protupravno kroz dulje vremensko razdoblje, drsko i uporno, unatoč upozorenjima članova Nadzornog odbora i da mu se protek vremena ne može cijeniti olakotnim.

 

Međutim, utvrđene kazne zatvora opt. V. od po šest mjeseci za svako od pojedinačnih kaznenih djela, te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgođeno kroz period kušnje od tri godine, ali i uz tzv. dodatni uvjet, da u smislu odredbe čl. 58. st. 1. KZ/11 vrati imovinsku korist u iznosu od 98.000,00 kn ostvarenu počinjenjem kaznenog djela pod toč. 1. izreke, nisu preblage sankcije, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik, jer je stav i ovog drugostupanjskog suda da ovom optuženiku nije potrebno izreći strožu društvenu osudu u vidu viših pojedinačnih kazni zatvora niti izricanjem jedinstvene bezuvjetne kazne zatvora. Istovremeno, izrečena kazna nije niti prestroga, kako to smatra ovaj optuženik, već se radi o potpuno primjerenoj kaznenoj sankciji.

 

Isto se odnosi i na opt. S. M. jer je ocjena ovog drugostupanjskog suda da utvrđene kazne zatvora od po šest mjeseci za svako od pojedinačnih kaznenih djela za koja je on proglašen krivim, a koje mu je sud prvog stupnja izrekao uz primjenu tzv. zakonskog ublažavanja, jer se radi o pomaganju, i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, čije je izvršenje odgođeno kroz vrijeme provjeravanja od dvije godine, i uz tzv. dodatni uvjet da u smislu čl. 58. st. 1. KZ/11 vrati imovinsku korist u iznosu od 89.271,80 kn, nisu preblage kaznene sankcije, kako to smatra državni odvjetnik, ali ni prestroge kako to smatra ovaj optuženik, već su u pitanju adekvatne kaznene sankcije.

 

Ocjena je i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, da će u odnosu na oba optuženika upravo ove kaznenopravne sankcije ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 i da će se izrečenim uvjetnim osudama, bez izvršenja kazni, optuženicima u dovoljnoj mjeri izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, te će ove sankcije u dovoljnoj mjeri na njih utjecati kao i da će utjecati i na sve druge moguće počinitelje da ne čine kaznena djela i da će ujedno omogućiti optuženicima da se kroz resocijalizaciju ponovno uključe u društvo.

 

Odluke o imovinskopravnom zahtjevu i oduzimanju imovinske koristi su zakonito donesene na temelju propisa citiranim u izreci pobijane presude, a u odnosu i na ta utvrđenja je sud prvog stupnja u obrazloženju iznio jasne i neproturječne razloge.

 

Iz naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenim sankcijama, niti žalbe oba optuženika zbog odluke o kazni te o oduzimanju imovinske koristi i žalba opt. V. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

 

Međutim, osnovano se državni odvjetnik žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka jer sud prvog stupnja doista nije u obrazloženju presude iznio nikakve razloge u odnosu na troškove kaznenog postupka koji se odnose na troškove vještačenja vještaka D. P. koje je provedeno u tijeku istrage, a prema računu od 29. siječnja 2016., jer se iznose samo razlozi u odnosu na odluku o troškovima koji su nastali tijekom rasprave.

 

Kako se radi o izostanku razloga o ovim odlučnim činjenicama, sud prvog stupnja je na opisani način počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, zbog čega se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka ne da ispitati, trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika presudu u tom dijelu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će uzeti u obzir i navedene troškove kaznenog postupka koji su nastali u istrazi te će posebnim rješenjem cjelovito odlučiti o svim troškovima kaznenog postupka koji su nastali u vezi predmetnih kaznenih djela i za koje će u obrazloženju iznijeti valjano obrazloženje.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 482. i čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 8. svibnja 2020.