- 1 -              I Kž 608/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 608/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. F., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 9. listopada 2017. broj K-15/2016, u sjednici održanoj 8. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika te optuženog G. F. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj K-15/2016 od 9. listopada 2017. optuženi G. F. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanjem iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. KZ/11. te je na temelju iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14. i 70/11. - dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu od 4.880,00 kuna i paušalnu svotu u iznosu od 500,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Protiv navedene presude žale se državni odvjetnik i optuženik.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Optuženi G. F. je žalbu podnio putem branitelja, odvjetnika D. Đ., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog prava“, „povrede odredbi ZKP-a“ i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik proglasi krivim za kazneno djelo silovanja u pokušaju te da mu se za to djelo izrekne blaža kazna.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.

 

Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog G. F. nisu osnovane.

 

Iako u uvodnom dijelu žalbe optuženik ističe i žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka (označivši ju kao „povredu odredbi ZKP-a“), u nastavku izjavljene žalbe ne precizira o kojoj postupovnoj povredi bi se u konkretnom slučaju radilo, a isto tako sadržajno ne obrazlaže u čemu bi se sastojala navedena povreda i na koji konkretan način je prvostupanjski sud počinio neku od zakonom propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pa je evidentno da se u konkretnom slučaju radi o paušalno iznesenoj tvrdnji optuženika koja ničim nije konkretizirana i obrazložena.

 

Međutim, unatoč tome, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano optuženik ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona (označivši ju kao „pogrešnu primjenu materijalnog prava“), jer iz samog obrazloženja žalbe slijedi da u tom dijelu optuženik ustvari pobija pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica, a na temelju kojih je prvostupanjski sud nedvojbeno zaključio da je optuženik doista počinio kazneno djelo kako je to pobliže opisano u izreci pobijane presude te da je za isto kazneno odgovoran.

 

Dakle, u konkretnom slučaju, po ocjeni suda drugog stupnja, ne radi se o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na pravilno utvrđeno činjenično stanje, kako to uvodno ističe optuženik, već o pobijanju pravilnosti utvrđenih odlučnih činjenica od strane optuženika, a o čemu će biti više govora u nastavku ovog obrazloženja.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavka 1. točki 2. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U pogledu žalbenih navoda kojima optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja isti navodi da osim iskaza oštećenice, za koji se ne može sa sigurnošću tvrditi da je istinit, ne postoji niti jedan materijalni dokaz koji bi nedvosmisleno upućivao na zaključak da je kazneno djelo silovanja doista izvršeno pa se zbog navedenog, po mišljenju optuženika, može uzeti kao nesporna činjenica jedino to da je postojao samo pokušaj predmetnog kaznenog dijela, odnosno da navedeno kazneno djelo nije dovršeno.

 

Iako se optuženik žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz samog sadržaja žalbe nije vidljivo u kojem djelu je, po ocjeni ovog žalitelja, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje dokaze bi eventualno trebalo provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, pa je očigledno da se u tom dijelu izjavljena žalba odnosi isključivo i jedino na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je u odnosu na inkriminirano kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11. na pravilan način utvrđeno u odnosu na sve odlučne činjenice.

 

Naime, zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na pravno relevantne činjenice zasnivaju se na ocjeni vjerodostojnosti iskaza same oštećenice te drugih ispitanih osoba, koje o inkriminiranom kaznenom djelu imaju neposredna ili posredna saznanja, ali isto tako i na ocjeni vjerodostojnosti ispitanog vještaka za biološka vještačenja. Stoga, kada se zaključci prvostupanjskog suda koji se temelje na ocjeni vjerodostojnosti ovih dokaza dovedu u vezu sa zaključcima koji proizlaze iz drugih provedenih dokaza, a koji su također logični i uvjerljivi, pravilna su sva ona utvrđenja suda prvog stupnja koja se odnose na postojanje svih onih odlučnih činjenica koje su bitne za ocjenu postupanja optuženika, tempore criminis.

 

U tom kontekstu treba napomenuti da je prvostupanjski sud s pravom iskaz oštećene B. K. pravilno ocijenio istinitim, uvjerljivim i vjerodostojnim s obzirom da je ona na potpuno jasan, precizan i detaljan način opisala što joj se tijekom inkriminirane noći dogodilo, pri čemu je dosljedno i u bitnim dijelovima potpuno identično iskazivala kako ju je u jednom trenutku „… zaskočila s leđa muška osoba…“ te ju je potom „… oborila na tlo tako da je licem i prsima bila okrenuta prema tlu, a rukom ju je primio u predjelu usta kako ne bi mogla vrištati.“ Potom joj je „… zadigao suknju i skinuo joj gaćice te je stavio svoj spolni organ u njen… pri čemu joj je cijelo vrijeme nekako „frkao“ glavu i pritiskao prema tlu i ruku joj uglavnom držao na ustima…“.

 

Kada je ovakav iskaz oštećenice u cijelosti i u bitnim dijelovima potvrđen iskazom svjedoka I. K., koji je predmetni događaj promatrao iz svoga stana i o tome odmah obavijestio policiju, iskazima svjedoka N. M. i Đ. K., policijskih službenika koji su dolaskom na lice mjesta sustigli, savladali i uhitili optuženog G. F., a koji im je u tom trenutku pokušao pobjeći te iskazima svjedoka M. J. i K. L., kojima je oštećenica tu istu večer, neposredno nakon samog događaja, ispričala što joj se prethodno dogodilo, odnosno nalazom i mišljenjem vještaka za biološke tragove N. O., iz kojeg proizlazi da su na suknji oštećenice pronađeni tragovi sperme za koje je DNA analizom utvrđeno i dokazano da se radi o DNA profilu optuženog G. F., tada je potpuno ispravan zaključak suda prvog stupnja kako je na potpuno nedvojben način utvrđeno da je predmetno kazneno djelo doista i počinjeno od strane optuženika upravo na način kako je to opisano u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude.

 

Slijedom navedenog, nije u pravu optuženik kada tvrdi da se zaključak prvostupanjskog suda o počinjenju ovog kaznenog djela temelji jedino i isključivo na iskazu oštećenice te da osim tog dokaza nema niti jednog drugog dokaza koji bi potvrdio da je upravo optuženik počinio ovo kazneno djelo na način kako mu se to stavlja na teret optužnicom, smatrajući da se u konkretnom slučaju radilo o pokušaju, a ne o dovršenom kaznenom djelu silovanja, budući da naprijed navedeni i citirani dokazi direktno i bez bilo kakve sumnje ukazuju na sasvim drugačije zaključke od onih koje sugerira optuženik, te je očigledno kako se zaključci prvostupanjskog suda, osim na iskazu oštećenice, temelje i na brojnim drugim personalnim i materijalnim dokazima, kojima je taj iskaz potvrđen.

 

Pritom valja napomenuti kako tvrdnja optuženika da „neuobičajeno ponašanje žrtve tako teškog kaznenog djela, koja napušta mjesto događaja neposredno nakon samog događaja“ ukazuje na to da se u konkretnom slučaju ne radi o dovršenom silovanju, već o pokušaju, također nije osnovana s obzirom da je oštećenica u svome iskazu dala jasno, logično, razumljivo i potpuno prihvatljivo objašnjenje, obrazloživši razloge zbog kojih je tako postupila, navodeći kako joj je zbog cijele ove situacije bilo neugodno, a osobito imajući u vidu činjenicu da radi u gradskoj bolnici, što je i za ovaj drugostupanjski sud apsolutno prihvatljivo, životno razumljivo i logično pojašnjenje, budući da se ovaj događaj odigrao u jednoj relativno manjoj sredini, gdje se ljudi u pravilu međusobno poznaju, pa ovakva, na prvi pogled neprimjerena reakcija oštećenice, imajući u vidu i posao koji obavlja, nije neuobičajena i iz nje se nikako ne mogu izvlačiti zaključci koje pokušava nametnuti optuženik, odnosno da ovakvo njezino postupanje ukazuje na to da se radi o pokušaju, a ne o dovršenom dijelu silovanja.

 

S obzirom na sve naprijed navedeno prvostupanjski je sud na temelju provedenog dokaznog postupka i svih utvrđenih odlučnih činjenica pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o pokušaju silovanja, već o dovršenom kaznenom djelu silovanja, budući da penetracija spolnog organa optuženika u spolni organ oštećenice, protivno njezinoj volji i uz uporabu fizičke sile, predstavlja ostvarenje objektivnih obilježja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11., a ne pokušaj tog istog kaznenog djela, kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj.

 

Prema tome, nasuprot žalbenoj tvrdnji optuženika sud prvog stupnja je na temelju svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno zaključio kako je optuženik počinio kazneno djelo upravo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, a za svoja utvrđenja dao je valjane, jasne, logične i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kada se žale zbog odluke o kazni.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik navodi da je sud prvog stupnja precijenio utvrđenu olakotnu okolnost kod optuženika odnosno činjenicu da je isti otac jednog malodobnog djeteta, a da je s druge strane podcijenio utvrđene otegotne okolnosti kao što su ranija osuđivanost i prekršajna kažnjavanost, između ostalog i za nasilničko ponašanje u obitelji, a što ukazuje na njegov nasilan karakter, zbog čega je, po mišljenju ovog žalitelja, imajući u vidu i težinu kaznenog djela, optuženiku trebalo izreći kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Za razliku od državnog odvjetnika optuženik smatra da ga je prvostupanjski sud trebao blaže kazniti s obzirom da u konkretnom slučaju na strani oštećenice, uslijed počinjenog kaznenog djela, nisu nastupile nikakve trajne posljedice, a niti bilo kakva šteta.

 

U odnosu na ovakve žalbene navode stranaka treba napomenuti kako svaka odluka o kazni mora u svojoj konačnici izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu i u konkretnom slučaju konkretiziranu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela. S tim u vezi, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pri čemu osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja djela i usklađenost njegovog ponašanja sa važećim zakonskim propisima, njegovo ponašanje nakon počinjenog djela te ukupnost svih društvenih i individualnih uzroka koji su doveli do počinjenja upravo ovog kaznenog djela.

 

S obzirom na sve naprijed navedeno sud prvog stupnja je pravilno cijenio kako utvrđenu olakotnu okolnost (otac malodobnog djeteta koje je dužan uzdržavati), tako i utvrđene otegotne okolnosti (kaznena i prekršajna kažnjavanost) te je, vodeći računa i o drugim utvrđenim okolnostima (težini počinjenog kaznenog djela, okolnostima pod kojima je djelo počinjeno i osobne prilike optuženika), ispravno izrekao kaznu zatvora koja je bliža zakonskom minimumu, a ne zakonskom maksimumu.

 

S obzirom na navedene činjenice, i po ocjeni suda drugog stupnja, kaznom zatvora u trajanju od tri godine izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, njome će se na efikasan način prvenstveno utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, osobito ona s elementima nasilja, ali će se istovremeno utjecati i na sve ostale članove društvene zajednice kako bi shvatili pogibeljnost činjenja kaznenih djela i potrebu kažnjavanja njihovih počinitelja, a kako i oni u svom budućem životu ne bi činili kaznena djela.

 

Stoga, strože kažnjavanje, za koje se u žalbi zalaže državni odvjetnik i blaže kažnjavanje, za koje se u žalbi zalaže optuženik, u konkretnoj situaciji ne bi bilo opravdano pa stoga njihove žalbe zbog odluke o kazni također nisu osnovane.

 

Slijedom svega naprijed navedenog, a kako ne postoje razlozi iz kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.