Broj: Rev 33/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. P. iz P., … kojeg zastupa punomoćnica G. L. dipl. iur., protiv tuženika F. d.o.o. iz P., …, kojega zastupa direktorica M. P., a nju punomoćnica R. T. odvjetnica u Z., …, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž-2709/07-2 od 22. prosinca 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pula poslovni broj P-723/06-17 od 29. ožujka 2007., u sjednici održanoj 3. lipnja 2014.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-723/06 od 29. ožujka 2007. ostavljeno je na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Ovrv-7208/05 od 8. prosinca 2005. kojom je obavezan tuženik u roku od 8 dana isplatiti tužitelju 149,473,73 kn sa zateznim kamatama pobliže označenim u st. I. izreke i u dijelu kojim je tuženik obavezan naknaditi tužitelju trošak ovrhe od 1.844,00 kn (st. I. izreke). Nadalje, u st. II. izreke presude naloženo je tuženiku platiti tužitelju 19.305,86 kn sa zateznim kamatama pobliže označenim u st. II. izreke (st. II. izreke). Konačno, tom presudom naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju daljnji trošak postupka od 1.018,50 kn (st. III. izreke).

              Županijski sud u Puli – Pola je presudom poslovni broj Gž-2709/07 od 22. prosinca 2008. potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziji, i ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u drugom vijeću.

Tužitelj nije davao odgovor na reviziju tuženika.

Revizija tuženika nije osnovana.

Primjenom odredbe čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 – dalje: ZPP), a koja se odredba na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenim u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP koja nije osnovana.

U drugostupanjskoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s postojećim dokazima, te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju upućuje revident.

Drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja te ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Revizijski navodi o troškovima koje je tuženik imao kako bi poslovni prostor priveo konačnoj namjeni zadane mu djelatnosti, kolika su sredstva bila za to potrebna, te da tuženikova ulaganja od 91.864,08 kn nisu bila dovoljna u tu svrhu, te zašto je tužitelj tražio tuženika da izradi drugi troškovnik, a nije ustrajao tužbom radi iseljenja, ukazuju na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje zbog kojeg razloga nije dopušteno izjaviti reviziju. To sve te revizijske navode kao isprave koje je tuženik priložio uz reviziju ovaj sud nije razmatrao, jer se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 1. ZPP).

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 149.473,37 kn i za isplatu 19.305,86 kn, zajedno sa zateznim kamatama pobliže navedenim u st. I. i st. II. izreke prvostupanjske presude i to na ime naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja od strane tuženika.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da su stranke 13. srpnja 1998. putem javnog natječaja sklopile Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na vrijeme od dvije godine,

- da je tuženik nakon isteka ugovornog vremena važenja ugovora o zakupu odnosno nakon prestanka tog ugovora nastavio koristiti predmetni poslovni prostor,

- da tuženik nakon prestanka ugovora o zakupu nije bio pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora, jer je znao da nakon prestanka ugovora o zakupu nema pravo na posjed toga poslovnog prostora, te

- da je tuženik u spornom razdoblju ostvario korist od predmetnog poslovnog prostora tužitelja u utuženim mjesečnim iznosima (koji iznosi odgovaraju ugovorenoj mjesečnoj zakupnini iz Ugovora o zakupu od 13. srpnja 1998.).

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je tuženik u obavezi tužitelju nadoknaditi korist koju je imao upotrebom predmetnog poslovnog prostora tužitelja i to na temelju odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Takvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pogrešno.

Prema odredbi čl. 219. ZOO-a kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Odredba čl. 219. ZOO-a primjenjuje se u situaciji kada osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist nije u mogućnosti tu stvar vratiti vlasniku, jer je ta stvar potrošena ili je izgubila identitet, kao i u situaciji kada iz gospodarskih razloga nije opravdano vraćanje stvari.

Kada je predmetni poslovni prostor moguće vratiti tužitelju i kada ne postoje gospodarski razlozi koji ne bi opravdavali vraćanje poslovnog prostora tužitelju, onda je sporni odnos stranka valjalo primijeniti odredbu čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 2/00, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZVDSP).

              Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da je nije zanemario.

              Kako je tuženik u spornom razdoblju bio nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja, to je on tužitelju prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP dužan naknaditi utvrđenu korist koju je imao od posjedovanja toga poslovnog prostora u tom razdoblju.

              Dakle, i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo je prihvatiti predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

              Konačno, a s obzirom na revizijske navode tuženika o njegovom pravu na naknadu troškova koje je uložio u predmetni poslovni prostor, za ukazati je na slijedeće. Tuženik tijekom cijelog postupka nije stavio zahtjev za naknadu troškova koje je uložio u uređenje predmetnog poslovnog prostora kako bi ga priveo namjeni za obavljanje djelatnosti niti u vidu prijeboja, a niti protutužbenog zahtjeva, te iz tog razloga nema pravo na naknadu u smislu odredbe čl. 165. st. 3. ZVDSP.

              Kako ne postoje razlozi na koje ukazuje revident, ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te je primjenom odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 3. lipnja 2014.