1

Poslovni broj: Gž-98/2020-3

 

Poslovni broj: Gž-98/2020-3

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja G.t. d.o.o., OIB: …, iz K., kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J., B., B. i H. iz K., protiv tužene  M. O., OIB: …, iz K., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 9. srpnja 2019. godine poslovni broj Povrv-770/2016-15, 7. svibnja 2020.,

 

presudio je

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana a prvostupanjska presuda Općinskog suda u Karlovcu od 9. srpnja 2019. godine poslovni broj Povrv-770/2016-15 se potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. A. od 16. veljače 2016. godine broj Ovrv-382/16 kojim je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 6.900,85 kn sa zateznom kamatom na iznose i po stopi kako je navedeno u platnom nalogu.

Protiv ove presude u zakonskom roku žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i održi na snazi platni nalog.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Tužitelj u žalbi iznosi i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) smatrajući da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim  činjenicama, odnosno o istima postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na izneseni žalbeni razlog ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su izneseni razlozi o odlučnim  činjenicama koji razlozi nisu nejasni, niti proturječni, a ne postoji proturječnost između onog što je u razlozima presude navedeno o sadržaju isprava i samih tih isprava. Također, ovaj sud je prvostupanjsku presudu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede odredaba parničnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a te je na taj način utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda, tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

Također, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je među strankama  nesporno da je tužena vlasnica stana u višestambenoj zgradi u K., S…., gdje je grijanje organizirano na način da su svi stanovi navedene zgrade pripojeni na sustav centralnog grijanja na zajedničkom mjerilu toplinske energije. Također je utvrdio da je tužena bila korisnica usluga prethodnog pružatelja javne usluge T. d.o.o. K., a prijenosom koncesije s T. d.o.o. K. na G.t. d.o.o. K. tužitelj je postao pružatelj javne usluge, kao i da je prethodni pružatelj usluge, T. d.o.o. K., vršio energetsku djelatnost distribucije toplinske energije po osnovi ugovora o koncesiji od 25. srpnja 2006. godine zaključenog s G. K.

Ugovor o koncesiji za distribuciju toplinske energije i za izgradnju energetskih objekata za distribuciju toplinske energije je sklopljen 25. srpnja 2006. godine između G. K. kao davatelja koncesije i T. d.o.o. K. kao koncesionara, dakle, radi se o ugovoru kojim se određuju prava i obveze davatelja koncesije i koncesionara. Koncesija za distribuciju toplinske energije i za izgradnju energetskih objekata za distribuciju toplinske energije regulirana je Zakonom o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskom energijom ("Narodne novine" broj 42/05), koji u čl. 16. st. 2. u svezi čl. 15. st. 2. u šesnaest točaka navodi koje podatke mora sadržavati ugovor o koncesiji, time da nigdje nije propisano da su i pojedinačni ugovori koje koncesionar sklapa sa svojim kupcima sastavni dio ugovora o koncesiji. Kako se na drugog ne može prenijeti više od onoga što je dobiveno, to je Ugovorom o prijenosu Ugovora o koncesiji koji su 30. srpnja 2012. godine sklopili T. d.o.o. K. kao prenositelj i G.t. d.o.o. K. kao primatelj, na tužitelja  prenijeta samo koncesija za distribuciju toplinske energije i za izgradnju energetskih objekata za distribuciju toplinske energije, a ne i ugovori koje je T. d.o.o. K. sklapala sa svojim kupcima, obzirom isti nisu sastavni dio prenijetog ugovora o koncesiji, niti se mogu prenijeti bez pristanka druge osobe - korisnika grijanja. Budući da tužitelj nije pravni sljednik T. d.o.o. K., već se radi o novoosnovanom društvu za distribuciju toplinske energije i za izgradnju energetskih objekata za distribuciju toplinske energije na području G. K., to je isti bio dužan, temeljem dostupnih mu podataka o korisnicima, ponuditi bivšim korisnicima usluge grijanja T. d.o.o. K. na sklapanje ugovore o opskrbi i korištenju distribucijske mreže, provjeriti na terenu stvarno stanje i onda u svojim poslovnim knjigama evidentirati točan broj korisnika usluge grijanja te izvršiti preraspodjelu obračuna isporučene toplinske energije. Stoga je za nastanak ugovornog odnosa između tužitelja i tužene predstavnik suvlasnika na adresi S. … u K. morao potpisati ugovor o opskrbi i korištenju distribucijske mreže, a to u smislu odredbi čl. 39. st. 1. i 2. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom ("Narodne novine" broj 129/06 – dalje: Opći uvjeti), prema kojima vlasnici posebnih dijelova nekretnine koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu na zajedničkom mjerilu toplinske energije u stambenim i/ili poslovnim zgradama zaključuju ugovor o opskrbi i korištenju distribucijske mreže putem predstavnika suvlasnika, time da taj ugovor obavezno sadrži i odredbe o pristupnom ugovoru za pojedine suvlasnike nekretnine, popis suvlasnika te nekretnine s dokazom o vlasništvu posebnih dijelova objekta, koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu te veličinom suvlasničkih dijelova. Međutim, tužitelj ničim nije dokazao da je taj ugovor sklopljen, pa prema tome nije niti nastao ugovorni odnos između tužitelja i tužene.

U odnosu na tvrdnju tužitelja da je ugovor između stranaka sklopljen prema odredbi čl. 294. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) prvostupanjski sud utvrđuje da činjenica što većina suvlasnika u zgradi u K., S…, koristi uslugu tužitelja i plaća ju, što tužena ne spori, nikako ne podrazumijeva sklapanje ugovora između ovlaštenog predstavnika suvlasnika i tužitelja, koji bi obvezivao i tuženu, već bi to bilo moguće jedino u slučaju da je tužena koristila uslugu grijanja i da ju je plaćala, u kojem slučaju bi se smatralo da je u obveznom odnosu s tužiteljem. Međutim, prvostupanjski sud cijeneći izvedene dokaze je utvrdio da je tužena u rujnu 2012. godine izvršila demontažu grijaćih tijela (radijatora) u privatnom stambenom prostoru koji se nalazi na lokaciji u ulici S…, u K., da je navedene radove izvršila ovlaštena tvrtka R. d.o.o. K., te da je tužena o tome obavijestila tužitelja pa se prema tome ne može  presumirati da je tužena pa i prešutno sklopila ugovor u isporuci grijanja s tužiteljem, budući je ona izvršila odvajanje od toplinskog sustava i na taj način tehnički onemogućila da joj tužitelj isporuči grijanje.

U odnosu na tvrdnju tužitelja da se tužena iz sustava grijanja nije odvojila u skladu sa zakonskim propisima prvostupanjski sud je utvrdio da za rješenje konkretne situacije nije mjerodavna odredba čl. 42. st. 1. Zakona o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskom energijom („Narodne novine“ broj 42/05.) kojom je propisano da se tarifni kupci toplinske energije na zajedničkom mjerilu toplinske energije ne mogu izdvojiti iz toplinskog sustava bez suglasnosti energetskog subjekta za distribuciju toplinske energije i energetskog subjekta za opskrbu toplinskom energijom, time da su u smislu st. 2. istoga članka energetski subjekti iz st. 1. ovoga članka dužni dati suglasnost tarifnom kupcu ukoliko to dozvoljavaju tehnički uvjeti i ako tarifni kupac pribavi suglasnost svih tarifnih kupaca na zajedničkom mjerilu toplinske energije. Naime, kako tužena nikada nije bila u ugovornom odnosu s tužiteljem i nije koristila usluge tužitelja, tada tužena nije morala tražiti suglasnost energetskog subjekta za distribuciju toplinske energije i energetskog subjekta za opskrbu toplinskom energijom. Prema mišljenju prvostupanjskog suda budući da tužitelj nakon izdvajanja tužene iz toplinskog sustava nije isporučio tuženoj toplinsku energiju, to tužena nije dužna platiti nešto što nije dobila. Svako drugačije postupanje bilo bi suprotno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Ovakvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

I po ocjeni ovog suda činjenica da je ugovor o koncesiji za distribuciju toplinske energije i za izgradnju energetskih objekata za distribuciju toplinske energije prenesen s prijašnjeg koncesionara T. d.o.o. na tužitelja ne daje osnov za potraživanje tužitelja prema tuženoj jer prijenosom koncesije nisu preneseni i pojedinačni ugovori koje je prijašnji koncesionar imao zaključene sa korisnicima. Prijenosom koncesije na tužitelja koji je novoosnovano trgovačko društvo tužitelj nije postao pravnim sljednikom prijašnjeg koncesionara te je s pojedinim korisnicima bio dužan zaključiti ugovore o opskrbi i korištenju distribucijske mreže kako to propisuje odredba čl. 39. st. 1. i 2. Općih uvjeta. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je između stranaka ugovor iz čl. 39. st. 1. i 2. Općih uvjeta zaključen sukladno odredbi čl. 294. ZOO-a i ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da do zaključenja ugovora nije došlo niti prema odredbi tog zakonskog propisa jer se na taj način pisani ugovor može nadomjestiti samo ukoliko su stranke svoje obveze iz ugovora, koji mora biti zaključen u pismenoj formi u cijelosti ili u pretežitom dijelu, ispunile. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj tuženoj u utuženom razdoblju nije isporučivao toplinsku energiju jer se tužena prije početka isporuke toplinske energije od strane tužitelja izdvojila od zajedničke instalacije toplinskog grijanja i o tome na valjani način obavijestila tužitelja, u utuženom razdoblju predmetne stranke nisu bile u ugovornom odnosu za isporuku toplinske energije, a tužitelj nije tuženoj niti faktično vršio isporuku toplinske energije, pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

Iako je prije donošenja ove drugostupanjske odluke ovom sudu dostavljen podnesak tužitelja kojim povlači tužbu u ovom predmetu, ovaj sud to povlačenje tužbe nije mogao prihvatiti jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 193. st. 3. i 6. ZPP-a. Prema odredbi citiranog zakonskog propisa tužba se uz izričiti pristanak tuženika može povući i nakon zaključenja glavne rasprave do pravomoćnosti odluke kojom se postupak pred sudom prvog stupnja dovršava. U tom slučaju tuženik svoj zahtjev za naknadu troškova postupka mora postaviti najkasnije u svojoj suglasnosti za povlačenje tužbe. Ako u slučaju iz stavka 3. ovoga članka dođe do povlačenja tužbe nakon što je predmet dostavljen drugostupanjskom sudu, drugostupanjski će sud, ako prije toga nije odlučio u povodu žalbe, rješenjem ukinuti prvostupanjsku odluku i utvrditi da je tužba povučena. Tim će se rješenjem odlučiti i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka. Kako uz podnesak tužitelja kojim povlači tužbu nije dostavljen i izričit pristanak tužene za povlačenje tužbe, ovaj sud nije mogao prihvatiti takvo povlačenje tužbe od strane tužitelja, već je donio odluku povodom njegove žalbe na prvostupanjsku presudu.

Radi naprijed navedenog proizlazi da je žalba tužitelja u cijelosti neosnovana zbog čega je istu valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

Koprivnica, 7. svibnja 2020.