1              Poslovni broj: UsI-128/17-21

 

 

 

 

      REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik  6 i 8

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te Ines Mateša, kao zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice B. R. iz P., koju zastupa opunomoćenik D. O., odvjetnik iz S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije iz Z., radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, dana 7. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija, KLASA: UP/II-502-03/16-01/772, URBROJ: 338-01-21-16-02 od 12. prosinca 2016.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem zavoda, KLASA: UP/I-502-03/16-02/71, URBROJ: 338-03-14-16-05 od 6. listopada 2016. tužiteljici, kao osiguranici zaposlenoj kod poslodavca Strukovna škola S., S., ozljeda pretrpljena dana 6.5.2016., pod Dg.: Akutna reakcija na stres (MKB F 43.0) ne priznaje se ozljedom na radu (točka I.), u svezi navedene ozljede ne priznaju se prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu (točka II.).

Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/16-01/772, URBROJ: 338-01-21-16-02 od 12. prosinca 2016. odbijena je žalba tužiteljice protiv naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja.

Tužiteljica osporava zakonitost rješenja tuženika, te u tužbi prigovara da nalaz i  mišljenje prvostupanjske i drugostupanjske liječničke komisije ne može biti valjan osnov za donošenje zakonitog rješenja. Ukazuje kako je točno da je kod psihijatra bila tek mjesec dana nakon predmetnog događaja za kojeg smatra da je predstavljao životno ugrožavajuću situaciju, ali samo iz razloga jer nije mogla dobiti raniji termin. Smatra da ista okolnost, sama po sebi ne znači da nije imala akutnu reakciju na stres odmah čim se dogodila ista situacija, već samo znači da dijagnoza nije bila postavljena s obzirom da je čekala liječnika psihijatra da ju primi na pregled, što nije njena krivnja, već sustava zdravstvenog osiguranja. Tijekom spora predlaže da se izvede dokaz po neovisnom sudskom vještaku psihijatrijske struke. Predlaže da Sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev te poništi osporavano rješenje tuženika.

Tuženik u odgovoru osporava navode tužbe jer smatra kako je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno donio pobijano rješenje uvažavajući sve dokaze u provedenom postupku, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Navodi kako sukladno Nalazu, mišljenju i ocjeni Liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje predmetnog događaja i pretrpljene ozljede ozljedom na radu jer iz činjeničnog stanja proizlazi da se u konkretnom slučaju dijagnoza Akutna reakcija na stres dg. F43.0 ne može uzročno-posljedično povezati s predmetnim događajem od 6.5.2016. Smatra da osiguranica nije doživjela životno ugrožavajuću situaciju niti prijetnje fizičkog karaktera. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika. Dana 2. listopada 2019. i 7. svibnja 2020. održane su usmene i javne rasprave u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, kojima je time, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Tijekom spora provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku psihijatrijske struke G. M., dr. med., na okolnost da li se kod tužiteljice, sukladno njezinom zdravstvenom stanju, odnosno priležećoj medicinskoj dokumentaciji u spisu, dijagnoza Akutna reakcija na stres, pod šifrom MKB: F43.0 može dovesti u uzročno - posljedičnu vezu s događajem ozljede tužiteljice pretrpljene 6. svibnja 2016., te kao takva priznati ozljedom na radu tužiteljice.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

Iz podataka spisa predmeta Sud nalazi da je prvostupanjsko tijelo 2.11.2016. zaprimilo prijavu ozljede na radu tužiteljice, za događaj od 6. svibnja 2016., kada je prema izjavi tužiteljice u večernjim satima, po završetku smjene, doživjela verbalni napad domara škole, koji je zaprijetio da će ju prijaviti ravnatelju škole, koji događaj ju je uznemirio, radi čega je isti dan potražila hitnu medicinsku pomoć.

Prvostupanjsko tijelo je po provedenom postupku utvrdilo kako se dijagnoza F 43.0. (akutna reakcija na stres) ne može priznati ozljedom na radu, pozivajući se na nalaz, mišljenje i ocjenu prvostupanjskog liječničkog povjerenstva.

Tuženik je, postupajući po žalbi tužiteljice, po pribavljenom stručnom mišljenju liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda, potvrdio utvrđenje  prvostupanjskog tijela kako se dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji: F 43.0 ne može priznati ozljedom na radu, nalazeći kako u vezi navedene dijagnoze, prema podacima spisa nisu ispunjeni uvjeti iz članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne  novine, broj: 80/13 i 137/13, dalje: Zakon) u vezi sa odredbama Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine, broj: 75/14, 154/14 i 79/15) za priznavanje predmetne dijagnoze ozljedom na radu.

S obzirom na istaknute tužbene prigovore tužiteljice, Sud je tijekom spora usvojio dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem medicinskog vještačenja po vještaku psihijatrijske struke, te je imenovani sudski vještak ovom Sudu dana 20. veljače 2020. dostavio vještačenje (stranica 33-35 spisa) u kojem navodi sve isprave priložene spisu koje je uzeo u obzir, te ukupnu medicinsku dokumentaciju, te iznosi mišljenje da je razvoj Akutne stresne reakcije (F43.0), te nastavno Poremećaj prilagodbe (F43.2), u izravnoj uzročno – posljedičnoj vezi s događajem ozljede tužiteljice pretrpljene 6. svibnja 2016., zbog čega se istu dijagnozu kao takvu treba priznati ozljedom na radu tužiteljice.

Tužiteljica u očitovanju na navedeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka navodi kako nema primjedbi na isti, te ne predlaže daljnje provođenje dokaza, odnosno saslušanje vještaka.

Tuženik u očitovanju na navedeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka dostavlja očitovanje Liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda od 4. ožujka 2020. u kojem navodi kako je iz opisanih okolnosti događaja 6. svibnja 2016. jasno razvidno da se predmetni događaj ne može dovesti u kontekst životno ugrožavajućeg stresora, kao niti ozljede na radu. Ponavlja kako se nije radilo o neposrednoj fizičkoj ugroženosti osigurane osobe.

U odnosu na dostavljeni nalaz i mišljenje, Sud prvotno uočava kako se u teoriji navodi  da akutni stresni poremećaj predstavlja individualni poremećaj prilagodbe koji se javlja kao odgovor na izniman fizički i duševni stres, da stresor mora biti prijeteće ili katastrofične prirode koji bi vjerojatno uzrokovao značajne smetnje u gotovo svake osobe (tako i  u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske – Us-12877/2010 od 29. kolovoza 2013.).

U svom nalazu sudski vještak navodi kako je tužiteljica u okolnostima predmetnog štetnog događaja bila izložena situaciji stresogenog potencijala u vidu realne opasnosti po tjelesni integritet, što je dovelo do razvoja navedenih psihičkih poremećaja.

Međutim, po ocjeni Suda vještak nije iznio Sudu uvjerljive i životne argumente, prema kojima bi kontekst predmetnog događaja predstavljao izniman fizički i duševni stres za tužiteljicu, odnosno da je bila riječ o stresoru prijeteće ili katastrofične prirode koji bi vjerojatno uzrokovao značajne smetnje u gotovo svake osobe.

Naime, prema izjavi same tužiteljice od 7.9.2016., u kojoj detaljno opisuje predmetni događaj, proizlazi da je domar „urlao“ na nju  jer nisu bili zatvoreni prozori na školskom odjelu, te joj je prijetio da će ići na „raport“ kod ravnatelja zbog toga. Na nagovaranje kćerke, tužiteljica je sama vidjela da joj nije dobro, radi čega je otišla na hitnu, te je doktor hitne medicine postavio dijagnozu, te upozorio tužiteljicu da je dužan po službenoj dužnosti ovaj događaj prijaviti policiji.

Nadalje, iz očitovanja ravnatelja Strukovne škole u S. od 20.9.2016. proizlazi da je tužiteljica bila kod njega na razgovoru 5.9.2016. (dan prije predmetnog događaja), kako bi joj skrenuo pažnju na loše obavljanje čišćenja i održavanja prostora škole, da bi ga tužiteljica 9. svibnja 2016. obavijestila da se ne osjeća dobro i da do daljnjeg neće doći na posao, te je 28. lipnja 2016. dala izjavu o događaju. Ravnatelj škole se u svom očitovanju pozvao i na izjavu djelatnice A. D., koja je izjavila da je domar J. opomenuo tužiteljicu da pogasi svjetla u školi i zatvori prozore, a da je tužiteljica povišenim tonom odgovorila „da što ju napada“.

Sud smatra da sudski vještak nije s dostatnom pozornošću analizirao predmetni činjenični opis događaja (verbalni sukob tužiteljice i domara J. – bez prijetnje fizičkog karaktera), te ga doveo u kontekst postavljene dijagnoze, već je svoje mišljenje da predmetni događaj treba priznati ozljedom na radu, u bitnom utemeljio na nalazu hitne medicinske pomoći od (HMP) od 6.5.2016., kao i nalazu kontrole kod psihijatra od 5.7.2016., koja je sačinjena nakon više od mjesec dana od događaja.

Nasuprot tome Liječničko povjerenstvo Direkcije u svojem nalazu, mišljenju i ocjeni od 2.11.2016., nakon analiziranja isprava spisa predmeta (kako isprava koje opisuju događaj tako i medicinske dokumentacije), po ocjeni Suda pravilno navodi da tužiteljica nije doživjela životno ugrožavajuću situaciju niti prijetnje fizičkog karaktera. Po ocjeni Suda pravilno Liječničko povjerenstvo Direkcije ističe da nesuglasice na radnom mjestu te dinamika odnosa među radnim kolegama i posljedične individualne reakcije na isto u vidu različitih psihičkih tegoba, u predmetnom slučaju ne predstavljaju ozljedu na radu.

Stoga Sud nije mogao uvažiti izloženu ocjenu sudskog vještaka G. M., već se priklanja ocjeni Liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda prema kojoj je nesporno tužiteljica imala stresor koji uznemirava, ali isti nije dovoljan da uzrokuje psihičku bolest uputne dijagnoze akutna reakcija na stres, a koju prvotno nalazi liječnik hitne medicinske pomoći. Ujedno se uvažava ocjena Liječničkog povjerenstva Direkcije u kojoj je izneseno kako se akutna stresna reakcija definira kao prolazni poremećaj znatnije jačine, koji se pojavljuje kao reakcija na izniman fizički i psihički stres, te obično prolazi za nekoliko sati ili dana. Iznimno, kada je ekstremni stresor i osobna vulnerabilost u pitanju, može trajati najduže mjesec dana, na koju okolnost se imenovani sudski vještak nije očitovao, niti je na te navode adekvatno odgovorio u svom mišljenju, iako je razvidno da je prvi pregled po psihijatru tužiteljica imala tek 16.6.2016., dakle više od mjesec dana od opisanog događaja. Stoga Sud istom nalazu i mišljenju sudskog vještaka nije mogao pokloniti povjerenje, niti na istom zasnovati svoju odluku u ovom sporu.

Polazeći od takvih utvrđenja, Sud smatra da su tijela medicinskog vještačenja oba stupnja u svojim nalazima, mišljenjima i ocjenama pravilno analizirali medicinsku i ostalu dokumentaciju, te su naveli sve potrebne činjenice u smislu članka 8. Pravilnika o ovlastima i načinu rada ovlaštenih doktora i liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Narodne novine broj 113/09, 126/09, 4/10, 88/10, 1/11, 50/11,  87/11, 77/13 i 103/13, dalje: Pravilnik).

Prigovor tužiteljice u odnosu na sastav liječničkog povjerenstva Zavoda Sud je ispitao i ne nalazi da utječe na drugačiju odluku u ovoj stvari. Naime, nalaz, mišljenje i ocjenu Liječničkog povjerenstva Direkcije tuženika  od 2.11.2016. potpisala su tri člana vijeća, koji se prema odredbama članka 2. i 3. Pravilnika smatraju ovlaštenim doktorima Zavoda.

Imajući na umu navedeno, po izvođenju dokaza u ovom upravnom sporu, Sud nalazi da je pravilno postupio tuženik kada je odbio žalbu tužiteljice utvrdivši da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano, a budući da nije utvrđeno da bi bilo osnova za priznanje prava tužiteljice po osnovi ozljede na radu.

Stoga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.Hrvatske.Hrv

 

 

U Zagrebu 7. svibnja 2020.

 

 

Sudac:

Hrvoje Miladin

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

 

 

DNA:

1. Odvjetnik D. O., S.

2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Z.

3. U spis