Poslovni broj Gž-434/2018-2

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja  … ured…, Z., OIB: …zastupan po punomoćnicima iz O. društva P. i partneri j.t.d. iz S., protiv tuženika 1. L. K. iz K. N., OIB: …i tuženika 2. A. R., S. D., OIB:…, zastupanog po punomoćniku H. E., odvjetniku iz K. S., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika 2. A. R., izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pi-903/2012 od 23. siječnja 2018., dana 7. svibnja 2020. 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba 2. tuženika A. R. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pi-903/2012 od 23. siječnja 2018. u točkama I. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku 2. A. R. (dalje drugotuženik) da isplati tužitelju iznos od 25.440,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 7. prosinca 2007. do isplate, preciziranim u toj točki izreke u pogledu stope, u roku od 15 dana.

 

U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik 1. L. K. (dalje prvotuženik) u roku od 15 dana isplati iznos od 25.440,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Točkom III. izreke naloženo je drugotuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.208,00 kn u roku od 15 dana.

 

Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev drugotuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.000,00 kn.

 

Protiv presude sadržane u točkama I. i III. izreke žalbu podnosi drugotuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje podredno da se preinači i odbije barem zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba drugotuženika nije osnovana.

 

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja kao osiguratelja za isplatu iznosa od 25.440,40 kn isplaćenog oštećeniku M. M. u vezi prometne nezgode koja se dogodila 29. veljače 2004.

 

U provedenom postupku je utvrđeno da se prometna nezgoda dogodila na kolniku državne ceste D-8, dionica 17, u K. L. na način da je drugotuženik upravljajući neosiguranim i neregistriranim automobilom marke O. V. reg. oznake ST-…u vlasništvu prvotuženika, zbog nedovoljnog razmaka u odnosu na vozilo ispred sebe, prednjim dijelom vozila udario u stražnji dio vozila marke B. reg. oznake ST-…kojim je istom kolničkom trakom i u istom smjeru upravljao oštećenik M. M..

 

Tužbeni zahtjev je usmjeren prema tuženicima označenim kao solidarno odgovornim osobama za prometnu nezgodu u smislu članka 206. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje ZOO/91), koji primjenjuje temeljem članka 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/0.5, 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje ZOO/05), uz tvrdnje da su tuženici zajedno prouzročili štetu na način da je prvotuženik dopustio upravljanje neosiguranim vozilom a drugotuženik kao vozač istog da je štetu neposredno prouzročio pa da bi uz primjenu članka 177. stavak 4. ZOO/91 bili solidarno odgovorni za štetu.

 

Prvostupanjski je sud primjenom odredbi članka 174. i članka 177. stavak 2. ZOO/91 te odredbi članka 88. i članka 91. stavak 1., 2. i 4. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94., 20/97., 50/99., 116/99. i 11/02. - dalje ZO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka prometne nezgode, zaključio da je drugotuženik bio neovlašteni korisnik motornog vozila u vlasništvu prvotuženika budući da je koristio vozilo bez znanja i odobrenja vlasnika, te da je stoga odgovoran za prouzročenje štete M. M.. Kako sud nalazi da prvotuženik nije odgovorna osoba u ovome slučaju u odnosu na njega nepobijanom točkom II. izreke presude odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              Dalje je utvrđeno da je parnični postupak koji se pred istim sudom vodio pod poslovnim brojem P-1195/2004 po spojenim tužbama oštećenika M. M. protiv ovdje tužitelja radi naknade štete, pravomoćno okončan povlačenjem tužbe zbog činjenice što su stranke toga postupka zaključile izvansudsku nagodbu od 3. prosinca 2012. Nesporno je utvrđeno da je na temelju iste nagodbe ovdje tužitelj oštećeniku M. M. isplatio na ime materijalne i nematerijalne štete iznos od 19.000,00 kn kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 6.440,00 kn, odnosno sveukupno 25.440,00 kn. 

 

Stoga, prvostupanjski sud nalazi da sukladno članku 91. stavak 4. ZO-a tužitelj kao društvo za osiguranje koje je nadoknadilo štetu (radilo se o neosiguranom vozilu), ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu, ovdje drugotuženika i to za isplaćeni iznos naknade štete, kamata i troškova.

 

Pritom otklanja kao neosnovan po drugotuženiku istaknuti prigovor zastare tražbine, uvažavajući da je tužitelj isplatu na ime naknade štete izvršio 6. prosinca 2007. te da od idućeg dana 7. prosinca 2007. do dana podnošenja tužbe radi regresnog zahtjeva u ovome predmetu dana 6. prosinca 2012. nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen člankom 371. ZOO/91. 

 

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja je uvidom u predmet poslovni broj P-1195/2004 utvrdio da je u istome provedeno medicinsko vještačenje po vještacima neurokirurgu, ortopedu i psihijatru, kojim je utvrđeno da je oštećenik M. M. kao posljedicu prometne nezgode pretrpio štetu koja se ogleda u umanjenju životne aktivnosti od ukupno 7%, da je trpio bolove jakog intenziteta 1-2 dana, srednjeg intenziteta 2-3 tjedna te blagog intenziteta 5 tjedana, da je primarni strah jakog intenziteta trajao 20 sekundi, da se nastavio kao strah jakog intenziteta 2-3 dana, strah srednjeg intenziteta 3 tjedna te strah blagog intenziteta još 1 mjesec, te da je oštećeniku bila potrebna tuđa pomoć i njega ukupno 2-3 tjedna po 1-2 sata dnevno.

 

              Uzimajući u obzir gornja utvrđenja o jačini i trajanju fizičkih bolova i straha, o vrsti ozljeda koju je pretrpio oštećenik, o stupnju oštećenja njegova zdravlja, o svim aspektima liječenja, prvostupanjski je sud zaključio da je bilo povrijeđeno pravo oštećenika na tjelesno i duševno zdravlje te da stupanj povrede toga prava opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u iznosu od najmanje 25.600,00 kn koja je odmjerena temeljem članka 200. stavak 2. ZOO/91 uz uvažavanje svih parametara propisanih tom odredbom te uz uvažavanje orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. Na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege koja je bila potrebna ukupno 42 sata, uzimajući za cijenu sata pružanja takve pomoći iznos od 35,00 kn/h, sud smatra da je oštećeniku M. M. pripadalo po ovom osnovu 1.470,00 kn, odnosno sveukupno na ime materijalne i nematerijalne štete iznos od 27.070,00 kn.

 

              Imajući u vidu da je oštećeniku na temelju izvansudske nagodbe isplaćeno manje od toga iznosa odnosno 19.000,00 kn na ime pretrpljene štete iz ove prometne nezgode, to sud prvog stupnja otklanja kao neosnovane prigovore drugotuženika u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Osim toga, sud smatra da tužitelju pripada i iznos od 6.440,00 kn isplaćen na ime troškova parničnog postupka poslovni broj P-1195/2004, uz zaključak da se radi o trošku u visini razmjernoj vođenom sudskom postupku i održanim ročištima.

 

Slijedom navedenog, prihvaća tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika pa uz primjenu članka 91. stavak 4. ZO-a dosuđuje tužitelju zatraženi iznos od 25.440,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama od 7. prosinca 2007. pa do isplate uz zaključak da je drugotuženik od tog dana u zakašnjenju jer je tužitelj štetu refundirao oštećeniku 6. prosinca 2007., dok o troškovima postupka odlučuje primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

U donošenju presude u pobijanom dijelu nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Neosnovano drugotuženik sadržajem žalbe i navodima da je doveden u neravnopravni položaj tijekom postupka jer da mu nije dostavljana sva dokumentacija, ukazuje na učin bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, koja nije ostvarena. Iz stanja spisa proizlazi da je drugotuženik bio zastupan po punomoćniku, koji je aktivno sudjelovao u postupku i nazočio raspravama na kojima su se provodili dokazi i pregledavala dokumentacija, na koje je imao pravo očitovati se, pa time nije onemogućen u raspravljanju.

 

Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva samo u donosu na drugotuženika, koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

 

Paušalno i ničim obrazloženo drugotuženik u žalbi navodi da je sporna dinamika nastanka štete, odgovornost i iznos štete te da tužitelj svoje potraživanje nije učinio nespornim, pa se u tom pravcu drugotuženik upućuje na obrazloženje pobijane presude u kojem je sud prvog stupnja iznio pravilno i potpuno činjenično stanje utvrđeno na temelju provedenih dokaza, posebno uvidom u parnični predmet poslovni broj P-1195/2004, koja utvrđenja drugotuženik tijekom postupka ničime nije dovodio u pitanje.

 

              U odnosu na žalbene navode kojima se osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda vezano za zastaru potraživanja, treba reći da je u tom pravcu sud prvog stupnja ovaj prigovor pravilno otklonio kao neosnovan pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 1. lipnja 2009. prema kojem: „Zastara regresne tražbine ureda ..prema odgovornoj osobi za štetu nanesenu uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, počinje teći prvog dana poslije dana kada je društvo za osiguranje kojem je povjerio obradu i isplatu štete, isplatilo štetu oštećenoj osobi. Ako ured …obradu i isplatu štete nije povjerio svome članu, tada zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je ured …isplatio naknadu štete:“

 

Osim toga, regresni zahtjev ureda …za isplaćeni iznos naknade štete, kada je šteta prouzročena neosiguranim vozilom, zastarijeva u općem zastarnom roku (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-406/07 od 16. svibnja 2007.)

 

Stoga, kada se uvaži da je tužitelj isplatu naknade štete oštećeniku izvršio 6. prosinca 2007. tada je od idućeg dana 7. prosinca 2007. počeo teći opći petogodišnji zastarni rok iz članka 371. ZOO/91 koji nije istekao do dana podnošenja tužbe podnesene 6. prosinca 2012.  

 

              Povodom žalbe u ovome postupku, ovaj sud ne može preispitivati žalbene tvrdnje drugotuženika o eventualnom „nepoštenom“ postupanju tužitelja zbog činjenice na koju se ukazuje žalbom da je tužitelj predmetnu tužbu podnio posljednji dan prije isteka zastarnog roka i time utjecao na dužinu vremena u kojem su tekle zatezne kamate.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Presuda suda prvog stupnja u točkama II. i IV. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 7. svibnja 2020.

 

 

            Sutkinja

            Branka Ježek Mjedenjak

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Općinskom sudu u Splitu

 

Vraćamo vam spis s pet ( 5 ) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.