1

                                                                                                Poslovni broj: 6 Gž-850/2019-3.

 

 

 

 

 

 

           REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD 

                SLAVONSKI BROD   

                                                                                                  Poslovni broj: 6 Gž-850/2019-3.

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

                            Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Š., iz M. B., kojega zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik iz V., protiv tuženika J. K., iz K., kojega zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu od 24. srpnja 2019., poslovni broj: 21 P-446/2016-61., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o      j e

 

 

                            I. Žalba tužitelja J. Š. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu od 24. srpnja 2019., poslovni broj: 21 P-446/2016-61.:

 

a)      odbija i potvrđuje u točki I. izreke,

 

b)     preinačuje u odluci o troškovima parničnog postupka (točka II. izreke) i sudi tako da se nalaže tužitelju J. Š. da tuženiku J. K. naknadi parnični trošak u iznosu od 55.550,00 kn, u roku od 15 dana.

 

                            II. Odbija se zahtjev tuženika za trošak odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

 

                            Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor zaključen 23. listopada 2014. između parničnih stranaka, ništetan, te da se odredi uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, na način da je tuženik dužan trpjeti brisanje svojeg prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k. ulošcima broj: 1322, 2670,45, 2403,2401,2402, 1380,1403, 551,1006 i 769 sve k.o. M. B. (točka I. izreke), dok je točkom II. izreke presude tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 81.475,00 kn.

 

                            Protiv presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP). Žali se i zbog odluke o parničnom trošku. U žalbi navodi kako je građevinski vještak utvrdio da je prometna vrijednost predmetnih nekretnina, uzimajući u obzir eksploatacijski višekratnik, 2.468.086,32 kn, a izuzimajući ovaj faktor vrijednost nekretnina vještak je ocijenio u iznosu od 705.167,52 kn. Prvostupanjski sud je, uzimajući u obzir odredbe Zakona o rudarstvu, prema kojemu je rudno blago u vlasništvu Republike Hrvatske, smatrao kako on, kod sklapanja ugovora o kupoprodaji nije imao pravo u tržišnu vrijednost nekretnina obračunati vrijednost rudnog blaga (šljunka i pijeska) koji se nalazi u eksploatacijskom području navedenih nekretnina, jer je to rudno blago pripadalo Republici Hrvatskoj, što znači da su njemu pripadale nekretnine, a ne rudno blago, pa je sud, stoga prihvatio obračun građevinskog vještaka kod kojeg je izuzet višekratnik za obračun tržišne vrijednosti nekretnina u eksploatacijskom području, što znači da je tada vrijednost nekretnina 705.167,52 kn, odnosno niža od one prometne vrijednosti koju su stranke navele u ugovoru o kupoprodaji. Na temelju navedenog je prvostupanjski sud zaključio da on, kod sklapanja ugovora o kupoprodaji nije uskraćen u dobiti iz kupoprodajne vrijednosti nekretnina. Tužitelj međutim smatra kako sud nije uzeo u obzir članak 11. stavak 6. Zakona o rudarstvu prema kojem je eksploatacija mineralnih sirovina dozvoljena samo unutar eksploatacijskog polja mineralnih sirovina i u granicama provjerenog rudarskog projekta na temelju kojeg je dana koncesija, odnosno sud nije uzeo u obzir zakonsku mogućnost tuženika da ishodi koncesiju i koristi predmetne nekretnine za eksploataciju rudnog blaga. Zbog navedenog smatra da je sud trebao uzeti u obzir obračun vještaka koji uključuje višekratnik za obračun tržišne vrijednosti, po kojemu je vrijednost navedenih nekretnina 2.468.086,32 kn. U svojoj žalbi navodi kako nema dvojbe da je došlo do prekomjernog oštećenja. S tim u vezi ističe kako je navedenu činjenicu očitog nerazmjera između ugovorene i stvarne vrijednosti nekretnina trebalo uzeti u obzir i u vezi sa ostalim činjenicama, posebno okolnostima pod kojima je sklopljen ugovor, načina na koji su kupoprodajnom cijenom zatvarane obveze prema tuženiku, kao i činjenicom da se poslovna suradnja po pitanju djelatnosti eksploatacije rudnog blaga između stranaka nije razvila onako kako je bilo predviđeno (pisanim sporazumom). Smatra također kako je tuženik iskoristio njegov trenutni položaj i doveo ga u financijsko ropstvo. Navodi također kako je predlagao provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja kojemu je trebao biti zadatak utvrditi točan iznos i vrijeme plasmana pozajmica, točnosti obračuna kamata, iznose koje je uplatio s osnova povrata dugovanja, te stanje duga u trenutku zaključenja sporazuma. Ovaj dokaz sud nije proveo zbog čega smatra kako je spriječen u dokazivanju odlučnih činjenica. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i predmet vrati na ponovni postupak. Trošak sastava žalbe ne traži.

 

                            Tuženik se u odgovoru na žalbu protivi svim žalbenim navodima smatrajući ih paušalnim, selektivnim i neutemeljenim. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

 

                            Žalba je djelomično osnovana.

 

                            Tužitelj je žalbu podnio i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ali u žalbi konkretno ne navodi o kojoj bitnoj povredi postupka se radi.

                            Ispitujući pobijanu presudu, sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi postojanje bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11.,13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

                            Potpuno je i pravilno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i to na temelju izvedenih dokaza po prijedlozima parničnih stranaka, tako da nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 355. ZPP-a.

 

                            U prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno:

 

          - da su parnične stranke, i to tužitelj kao prodavatelj, a tuženik kao kupac, 23. listopada 2014. sklopile Ugovor nekretnina upisanih u z.k. uloške 1322, 2670, 45, 2403, 2402, 2401, 1380, 1403, 551, 1006 i 768 sve k.o. M. B.;

          - ukupna površina svih nekretnina koje su bile predmetom ugovora iznosila je 150 579 m2, a ugovorena kupoprodajna cijena iznosila je 903.474,00 kn, odnosno stranke su ugovorile cijenu od 6,00 kn po m2, kako to proizlazi iz točke II 2) Ugovora;

          - točkom II.5) Ugovora o kupoprodaji stranke su utvrdile da se isplata kupoprodajne cijene vrši na način da se među ugovornim stranama vrši prijeboj odnosno da se kompenzira kunska protuvrijednost ugovorne kamate, koja do isplate u visini od 1% mjesečno teče na iznos od 326.805,86 EUR-a i koja je na dan 30. rujna 2014. iznosila 113.671,35 EUR-a, a potom djelomično i kunska protuvrijednost iznosa glavnice od 326.805,86 EUR-a. Stranke su ugovorile da se protuvrijednost EUR-a računa po srednjem tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka na dan dospjelosti obveze isplate kupoprodajne cijene;

          - iz točke II.7) proizlazilo je da se kompenziranjem kupoprodajne cijene iz ugovora, dug prodavatelja koji je utvrđen u Sporazumu o uređenju međusobnih odnosa i daljnjoj suradnji od 30. rujna 2014. umanjuje za iznos kupoprodajne cijene, s tim da se najprije prebija iznos kamata, a tek zatim dio glavnice;

          - da je zaključenju Ugovora o kupoprodaji prethodilo zaključenje sporazuma o uređenju međusobnih odnosa i daljnjoj suradnji koji je zaključen 30. rujna 2014.; da su u točki I. sporazuma naznačeni iznosi i datumi izvršenih pozajmica počevši od 19. kolovoza 2010. (kada je izvršena prva pozajmica) do 20. listopada 2011.; da je utvrđeno da tužitelj ukupno na ime zajmova tuženiku zaključno sa 31. svibnja 2014. duguje ukupan iznos od 326.805,86 EUR-a s time da na zaprimljene glavnice i nadalje teče ugovorena kamata od 1% mjesečno do konačne isplate; da iz sporazuma proizlazi da su stranke u cijelosti prihvatile obračun potraživanja i kamata koji je sastavni dio sporazuma; da je tužitelj u cijelosti priznao dugovanje prema tužitelju sukladno sporazumu i obračunu potraživanja i kamata; da je u sporazumu bilo naznačeno da će tužitelj prenijeti na tuženika nekretnine koje su kasnije bile predmetom ugovora o kupoprodaji; da je ugovorena daljnja suradnja parničnih stranaka pod uvjetima iz točke II. sporazuma;

          - da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi navedeni sporazum bio u formalnom smislu raskinut odnosno da bi bile utvrđene ništetnima odredbe istoga;

          - da je došlo do poremećaja odnosa među strankama, te da isti više poslovno ne surađuju;

          - da je vještačenjem u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je na dan zaključenja ugovora vrijednost nekretnina koje su bile predmetom Ugovora o kupoprodaji, ako se uzme u obzir eksploatacijski višekratnik iznosila 2.468.086,32 kn, a ako se isti ne uzima u obzir vrijednost nekretnina bila je 705.167,52 kn;

          - da je tužitelj, u vrijeme zaključenja Ugovora o kupoprodaji, osim nekretnina koje su obuhvaćene ugovorom, u svom vlasništvu imao i druge vrijedne nekretnine, strojeve, kao i automobil marke Mercedes koji je prije dvije godine prodao za iznos od 150.000,00 kn;

          - da je tužitelj, također u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji  imao i dugove, između ostalih prema koncesionaru, Poreznoj upravi, te PBZ s osnove kredita u iznosu od oko 300.000,00 EUR-a (što tužitelj navodi u svom iskazu);

          - da je njegova dugovanja podmirio tuženik i to nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora na način da je podigao kredit u Erste banci, a da je isto učinjeno u okviru međusobne poslovne suradnje.

 

                            Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 329. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) na koji se u tužbi poziva tužitelj, jer je iz izvedenih dokaza utvrđeno da se tužitelj nije nalazio u stanju nužde, niti se radilo o osobi sa nedovoljnim iskustvom odnosno lakomislenoj osobi.

 

                            Pravilno je također prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o rudarstvu („Narodne novine“ broj 56/13, 14/14 – dalje: ZOR) koji je tada bio na snazi, a prema kojem se građevinski pijesak i šljunak, kao mineralne sirovine, smatraju rudnim blagom, a rudno blago je u vlasništvu Republike Hrvatske (članak 4. stavak 2. i 3., te članak 5. točka 3.), zbog čega je pravilno prilikom utvrđenja vrijednosti nekretnina uzeo u obzir vrijednost nekretnina u iznosu 705.167,52 kn koja vrijednost se dobije kada se izuzme višekratnik za obračun tržišne vrijednosti nekretnina u eksploatacijskom području.

 

                            Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, vlasništvo rudnog blaga odvojeno je od vlasništva nekretnine s kojom je vezano, a što se očituje u činjenici da rudno blago, iako faktično čini dio određene nekretnine, ne pripada vlasniku nekretnine.

 

                            Osim toga, valja istaknuti da je prema članku 11. stavku 6. ZOR-a eksploatacija mineralnih sirovina dozvoljena samo unutar utvrđenog eksploatacijskog polja mineralnih sirovina i u granicama rudarskog projekta na temelju kojeg je dana koncesija.

 

                            Postupak ostvarivanja prava na koncesiju reguliran je člankom 19. ZOR-a, a isti podrazumijeva raspisivanje natječaja za dodjelu koncesije za eksploataciju mineralnih sirovina, te obvezu ispunjavanja niza uvjeta propisanih kako Zakonom o rudarstvu tako i Zakonom o koncesijama.

 

                            Dakle, činjenica da je tuženik stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, sama za sebe, ne daje mu pravo vršiti eksploataciju mineralnih sirovina, već je nužno da mu je odobrena koncesija.

 

                            Iz dokaza izvedenih tijekom postupka ne proizlazi da bi tuženik, do okončanja ovog parničnog postupka, sklopio ugovor o koncesiji za eksploataciju građevinskog pijeska i šljunka.

 

                            Tužitelj u žalbi također navodi kako je predložio izvođenje dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem kako bi se utvrdio točan iznos i vrijeme plasmana pozajmica, točan obračun kamata, iznose koje je tužitelj uplatio s osnova povrata dugovanja, te stanja duga u trenutku zaključenja sporazuma, a da sud prvog stupnja ovaj njegov dokaz nije proveo, a nije jasno ni da li ga je odbio.

 

                            Predloženi dokaz sud prvog stupnja odbio je izvesti, a što je vidljivo iz zapisnika sa pripremnog ročišta održanog 31. siječnja 2017.

 

                            Pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je odbio prijedlog za izvođenje predloženog dokaza jer predmet ovog parničnog postupka nije bilo utvrđenje ništetnosti Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa i daljnjoj suradnji od 30. rujna 2014. Osim toga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi navedeni sporazum bio, u formalnom smislu, raskinut, odnosno da bi bilo utvrđeno da je sporazum, ili da su pojedine odredbe sporazuma, ništetne.

 

                            Na kraju valja istaknuti da je sam tužitelj, saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja, na glavnoj raspravi održanoj 3. srpnja 2019. naveo kako je u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora točno znao koliko tržišno vrijede nekretnine, da je nekretnine (i pokretnine) mogao prodati i trećim osobama, ali to nije učinio jer je planirao proširiti prostor šljunčare, a da svoju imovinsku situaciju u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji ne bi ocijenio teškom, ali da je bilo teško poslovanje u šljunčari.

 

                            Uvažavajući naprijed navedeno, te također imajući u vidu i činjenicu da su parnične stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu za nekretnine u visini od 6,00 kn po m2, a da je prethodno tužitelj te iste nekretnine stekao po prosječnoj cijeni od 1,36 kn, odnosno 2,32 kn po 1 m2 (ove navode tužitelj nije osporio), pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, te je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

                            Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

 

                            U odnosu na troškove parničnog postupka, ovaj sud je žalbu uvažio i odluku o troškovima preinačio.

 

                            Naime, pravilno je prvostupanjski sud odluku o parničnom trošku ocijenio prema vrijednosti predmeta spora, te je istu temeljio na članku 154. stavku 1. ZPP-a, ali je propustio uzeti u obzir članak 155. ZPP-a, te odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Tako ovaj sud nepotrebnim za vođenje parnice drži priznati trošak sastava podnesaka-požurnica od 24. listopada 2016., 17. travnja 2018., 26. lipnja 2018. i 11. siječnja 2019. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je priznao trošak sastava odgovora na prijedlog za određivanje privremene mjere u iznosu od 1.250,00 kn (uključen PDV) jer je ovaj trošak bio nužan s obzirom da je odgovor na prijedlog za određivanje privremene mjere zaprimljen u sudski spis 26. listopada 2016., a tužitelj je prijedlog povukao tek podneskom od 17. studenog 2016. Međutim, pogrešno je sud, za zastupanje na ročištu koje je održano 31. siječnja 2017. (pripremno ročište) priznao tužitelju trošak prema Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa), umjesto prema Tbr. 9. točki 2. Tarife, jer se na navedenom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Također za trošak zastupanja na ročištu od 17. svibnja 2019. tuženiku je priznat trošak prema Tbr. 9. točki 1. Tarife, umjesto po Tbr. 9. točki 3. Tarife jer se radi o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja. U ostalom dijelu parnični trošak pravilno je obračunat.

                            Slijedom navedenog,  pravilnom primjenom materijalnog prava trošak tuženika iznosi 55.550,00 kn, pa je sukladno članku 380. točka 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima parničnog postupka, te je tuženiku dosuđen navedeni trošak.

 

                            Tuženik je odbijen sa zahtjevom za nadoknadom troška sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi sa člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

 

                            Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

Slavonski Brod, 7. svibnja 2020.

 

                                                                                                           Predsjednica vijeća

 

                                                                                                          Irena Dikanović Terzić