Poslovni broj: Gž-251/2018- 2

 

Poslovni broj: Gž-251/2018- 2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Melihe Bahtijarević-Pekić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. Z. M. (OIB:…), 2. J. M. (OIB:…) i 3. D. M. (OIB:…), svi iz G., svi zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. Š. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika OSIGURANJE d.d. (OIB:…) iz Z., zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2424/15-33 od 30. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 06. svibnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2424/15-33 od 30. studenog 2017., na način da preinačena sada glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku Osiguranju d.d. isplatiti 1. tužitelju Z. M. iznos od 44.000,00 kuna, 2. tužiteljici J. M. iznos od 44.000,00 kuna i 3. tužitelju D. M. iznos od 17.500,00 kuna sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a te 1. tužitelju Z. M. iznos od 2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2017. do isplate, dok se u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan; kao i naknaditi tužiteljima prouzročen parnični trošak u iznosu od 51.444,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2017. do isplate sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.“

 

II. Nalaže se tužiteljima da naknade tuženiku trošak žalbenog dijela postupka u iznosu od 7.810,25 kuna, u roku od 15 dana.             

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti 1. tužitelju iznos od 110.000,00 kuna, 2. tužiteljici iznos od 110.000,00 kuna i 3. tužitelju iznos od 37.500,00 kuna sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) te 1. tužitelju iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2017. do isplate, kao i naknaditi tužiteljima prouzročen parnični trošak u od 55.900,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2017. do isplate sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude, pravodobnu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je među strankama ostalo sporno pitanje odgovornosti, u smislu postojanja doprinosa pokojne prednice tužitelja nastanku štetnog događaja i štete. Smatra kako je odluka suda prvog stupnja nepravilna i nezakonita te utemeljena na pogrešnom stavu  da je do nastanka štetnog događaja došlo naletom vozila osiguranika tuženika na prednicu tužitelja koja se kao pješak kretala po mostu G.-B., na državnoj cesti D-214, pri čemu tuženik ne osporava postojanje protupravnih radnji osiguranika tuženika zbog kojih je u kaznenom postupku proglašen krivim, a koji se sastoje u tome da se nije kretao prilagođenom i dozvoljenom brzinom te da je zbog toga propustio pravovremeno uočiti da se ispred njega po kolniku kreću pješaci L. M. i R. L. te je prednjim desnim dijelom vozila udario prednicu tužitelja L. M., koja je uslijed zadobivenih ozljeda nažalost preminula. Ukazuje kako su u postupku u pogledu kretanja pokojne prednice tužitelja nesporno utvrđeno da se prednica tužitelja neposredno prije naleta kretala po kolniku, oko 0,90 m od desnog ruba kolnika, umjesto po uzdignutom nogostupu širine oko 1 m, koji se nogostup prostire po cijeloj dužini mosta i to s obje strane; da do štetnog događaja ne bi došlo da se prednica tužitelja kretala po nogostupu te da do naleta ne bi došlo niti u slučaju da se kretala kolnikom uz sam nogostup. Navodi da je odredbom čl. 124. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, dalje: ZSPC) propisano da se pješak ne smije kretati ni zadržavati na kolniku, a posebice na sadržaj odredbe st. 3. toga članka koji propisuje da se pješak mora kretati nogostupom ili drugom površinom određenom za kretanje pješaka, odnosno, površinom pokraj kolnika prikladnom za kretanje pješaka. Smatra da je stoga suprotan zaključak suda prvog stupnja nelogičan i utemeljen na pogrešnoj primjeni čl. 1067. st. 3. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 124. st. 3. ZSPC. Ističe kako do nezgode ne bi došlo, i uz opisane nepropisne postupke i propuste osiguranika tuženika, u slučaju da se prednica tužitelja kretala propisno zbog čega se nikako ne može reći da njeni nepropisni postupci i propusti ne stoje uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja, odnosno da na njenoj strani nema suodgovornosti u nastanku štete, a taj stav suda prvog stupnja protivan je suštini instituta podijeljene odgovornosti za nastanak štetnog događaja, odnosno prema tom stavu ne bi bilo mogućnosti djelomičnog oslobođenja odgovornosti. Smatra da ne može biti bilo kakvog opravdanja za kretanje prednice tužitelja kolnikom umjesto nogostupom, jer je predmetni vještak utvrdio da je do naleta došlo na oko 0,9 m udaljenosti od desnog ruba kolnika, te da je nogostup širine oko 1 m pa je jasno da su se i prednica tužitelja i pješakinja s kojom se kretala pod kišobranom, obzirom na širinu nogostupa mogle kretati nogostupom na način na koji su se kretale, uz veliku razliku da tada do štetnog događaja ne bi došlo. Ukazuje kako motiv kretanja po kolniku zbog korištenja kišobrana ni na koji način ne može opravdati notoran i enorman rizik takvog kretanja u uvjetima jako slabe vidljivosti zbog noćnih uvjeta, kiše i neosvijetljenog dijela kolnika te da se ovakvo kretanje po kolniku u takvim uvjetima slobodno može nazvati pogibeljnim, a s druge strane kretanje uzdignutim nogostupom je osiguravalo potpunu sigurnost. Navodi da je prometni vještak utvrdio da do naleta ne bi došlo da se prednica tužitelja kretala uz rub kolnika, a činjenica da pješakinja koja se kretala paralelno s prednicom, ali bliže rubu kolnika, nije ozlijeđena dodatno dokazuje gornje, kao što dokazuje i da do naleta ne bi došlo da se tužiteljica kretala iza ili ispred navedene pješakinje umjesto pored iste. Ističe da je prometni vještak utvrdio i da bi u slučaju nošenja reflektirajućih oznaka ili odjeće prednica tužitelja bila bolje i ranije uočljiva, odnosno na najmanje 50 m, dok je u odjeći koju je nosila bila uočljiva na 35 m, a bitno povećanje udaljenosti na kojoj je mogla biti uočena i poboljšanje uočljivosti mogle su biti od velikog utjecaja na izbjegavanje naleta na tužiteljicu od strane osiguranika tuženika pa time predstavljaju činjenice koje je također valjalo cijeniti kod odluke o postojanju doprinosa na strani prednice tužitelja. Smatra kako sud prvog stupnja nije imao razloga za utvrđenje činjenice kako osiguranik sasvim sigurno ne bi vidio prednicu tužitelja niti na 50 m, dok je svrha nošenja reflektirajućeg prsluka upravo povećanje mogućnosti uočavanja, a time i povećanje mogućnosti izbjegavanja naleta na pješaka, pogotovo u uvjetima slabe vidljivosti kakvi su bili u vrijeme i na mjestu štetnog događaja, pa je i na ovaj način sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe čl. 1067. st. 3. ZOO-a u vezi sa odredbama čl. 127. st. 1., čl. 125. i čl. 126. ZSPC-a. Stoga smatra posljedično nezakonitom i odluku o parničnom trošku preko nespornog iznosa od 30.000,00 kuna.

Žalbeni prijedlog je usvajanje žalbe i preinačenje pobijane presude sukladno žalbenim navodima. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 7.810,25 kuna.

 

U svom odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju žalbene navode te predlažu odbijanje žalbe tuženika kao neosnovane te potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 5.625,00 kuna.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao pravnih slijednika pokojne L. M. (roditelji i brat) za naknadu štete (imovinske i neimovinske) koju su pretrpjeli uslijed smrti njihove prednice kao pješakinje u prometnoj nezgodi koja se dogodila 30. siječnja 2015. oko 20,17 sati na državnoj cesti D-214, most G.-B., kada je na nju naletio osobni automobil marke M., registarske oznake … kojim je upravljao A. B., odnosno osiguranik tuženika.

 

Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja te im je dosudio neimovinsku štetu - 1. tužitelju u iznosu od 110.000,00 kuna, 2. tužiteljici u iznosu od 110.000,00 kuna i 3. tužitelju u iznosu od 37.500,00 kuna, te imovinsku štetu 1. tužitelju u iznosu od 10.000,00 kuna, uz obrazloženje da u ponašanju pravne prednice tužitelja nije našao nikakvog doprinosa nastupu vlastite štete i samim time djelomičnog oslobođenja od odgovornosti tuženika u smislu odredbe čl. 1067. ZOO-a, jer da hodanje pokojne prednice tužitelja po cesti i nenošenje reflektirajuće odjeće jesu postupanja iste u suprotnosti sa odredbama ZSPC-a, no navedeno nije u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom štetnog događaja, već je do istog došlo isključivo zbog brzine vožnje i krajnje nepažnje, odnosno izostanka bilo kakve reakcije vozača osiguranika tuženika radi izbjegavanja štetnog događaja. 

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) ocjena je ovog suda, kao suda drugog stupnja, da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno i sudu predočeno činjenično stanje djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo, što iziskuje preinaku odluke.

 

Prije svega, valja istaknuti da osporena presuda, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude sud prvog stupanjska navodi valjane razloge za svoje stajalište o neosnovanosti postavljenih zahtjeva. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporna pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja; trajnija zajednica života između 3. tužitelja, odnosno brata i pravne prednice istog, odnosno pokojne sestre; niti da je osiguranik tuženika A. B. pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: K-590/15 od 15. prosinca 2015. oglašen krivim za štetni događaj od 30. siječnja 2015., odnosno za štetni događaj koji je predmet ovog spora te da je isti osuđen uvjetnom osudom na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine s rokom kušnje od pet godina. Isto tako među strankama nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva na ime imovinske štete u iznosu od 10.000,00 kuna, a kako su se stranke sporazumjele na ročištu održanom 17. listopada 2017; kao i da je tuženik tijekom trajanja ovog postupka 22. svibnja 2017. isplatio nesporni dio štete i to 1. i 2. tužitelju na ime povrede prava osobnosti zbog smrti kćerke u iznosu od 110.000,00 kuna svakom i 3. tužitelju iznos od 35.000,00 kuna na ime povrede prava osobnosti zbog smrti sestre te 1. tužitelju na ime imovinske štete iznos od 15.000,00 kuna i to sa kamatom tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate te su sve uplate umanjene za 50% od iznosa zatraženih odštetnim zahtjevom i tužbom, budući da tuženik smatra da je pravna prednica tužitelja svojim ponašanjem u navedenom omjeru doprinijela nastupu vlastite štete.

 

U ovoj pravnoj stvari je sporno je li pravna prednica tužitelja svojim ponašanjem djelomično doprinijela nastupu vlastite štete. 

 

Odredbom čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu (st. 1.) a kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja (st. 2.).

 

Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je u ovom štetnom događaju došlo do naleta vozila osiguranika tuženika na prednicu tužitelja pri čemu je ostvaren kontakt između prednjeg desnog dijela vozila s lijevom potkoljenicom prednice te da je u trenutku naleta prednica tužitelja leđima bila okrenuta vozilu i kretala se u istom smjeru kao i vozilo osiguranika tuženika, a njeno tijelo se u cijelosti nalazilo unutar gabarita vozila. Vozač vozila osiguranika tuženika  je mogao uočiti prednicu tužitelja najkasnije u trenutku kada je ona ušla u snop svjetala njegovog vozila. Nadalje, utvrđeno je da pri upaljenim i ispravno podešenim oborenim (kratkim) svjetlima na vozilu, vozač može ugledati pješaka na mokrom asfaltnom kolniku u kišnim uvjetima najmanje oko 35 m daleko ispred vozila, te da je vozač vozila osiguranika tuženika poduzeo radnju intenzivnog kočenja u trenutku kada je prvi put mogao vidjeti prednicu tužitelja kako se kreće ispred njega, u istom smjeru, uspio bi zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta i do naleta na prednicu tužitelja na bi došlo, a neposredno prije štetnog događaja iz suprotnog smjera nije bilo nailaska vozila pa da je vozač vozila osiguranika tuženika poduzeo radnju izmicanja vozila ulijevo za oko 0,8 m u trenutku kada je mogao ugledati prednicu tužitelja, uspio bi je zaobići i do ovog štetnog događaja ne bi došlo. Nadalje, utvrđeno je da se u vozilo osiguranika tuženika i prije naleta kretalo naletnom brzinom od najmanje 50 km/h, dok je ograničenje brzine kretanja na tom dijelu ceste bilo 40 km/h.

 

Sukladno provedenom vještačenju prednica tužitelja bila bi bolje i ranije uočljivija osiguraniku tuženika da je na sebi nosila reflektirajuću odjeću te da ne bi bila ozlijeđena da se kretala kolnikom uz sam nogostup. Također, sukladno 127. st. 1. ZSPC-a pješak koji se kreće kolnikom na javnoj cesti izvan naselja dužan je kretati se uz lijevi rub kolnika u smjeru kretanja, dok se prednica tužitelja kretala s desne strane, dakle leđima okrenuta vozilima koji dolaze iz istog smjera.

 

Slijedom svega navedenog, ocjena je ovog suda da je osiguranik tuženika većim dijelom doprinio nastanku nezgode jer je iz provedene analize dokaza utvrđeno da je izostala bilo kakva radnja vozača radi izbjegavanja  prometne nezgode, jer isti nije poduzeo ni radnju intenzivnog kočenja u trenutku kada je prvi put mogao vidjeti prednicu tužitelja kako se kreće ispred njega, ni radnju izmicanja vozila ulijevo, iako iz suprotnog smjera nije bilo nailaska vozila.

 

Međutim, doprinos prednice tužitelja nastanku prometne nezgode ogleda se u činjenici da bi, ipak, da je ista hodala nogostupom, ili čak i kolnikom, ali propisanim lijevim rubom istog, odnosno da je nosila reflektirajuću odjeću u kojoj bi bila vidljivija (što su sve zakonske obveze pješaka u prometu) predmetna prometna nezgoda, kao i nastala šteta, bila izbjegnuta.

 

U ocjeni odmjera ta dva uzroka primarni, dominantni uzrok je, ipak, na strani radnje osiguranika tuženika, ali ipak postoji doprinos i na strani tužiteljice, koji ovaj žalbeni sud  utvrđuje u omjeru od 70% (osiguranik tuženika) - 30% (prednica tužitelja), stoga je u tom dijelu žalba tuženika osnovana.

 

Stoga, pravilnom primjenom materijalnoga prava iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, uz umanjenje za doprinos od 30%, uzevši u obzir nesporno plaćene novčane iznose, 1. tužitelju pripada daljnja pravična novčana naknada u iznosu od 44.000,00 kuna, 2. tužiteljici u iznosu od 44.000,00 kuna, te 3. tužitelju u iznosu od 17.500,00 kuna, a 1. tužitelju pripada i imovinska šteta u daljnjem iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Konačno, predmet žalbenog postupka je i odluka o parničnom trošku te je u tom dijelu je žalba tuženika osnovana.

 

Valja istaknuti kako je u ovoj pravnoj stvari prvenstveno bilo sporno pitanje odgovornosti odnosno suodgovornosti parničnih stranaka za nastanak predmetnog štetnog događaja, stoga je vodeći računa o postojanju suodgovornosti prednice tužitelja u nastanku štete, utvrđenoj visini neimovinske i imovinske štete dosuđene tužiteljima, kao i da je tuženik dao povoda ovoj tužbi, ovaj sud ocijenio kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u dijelu ovog spora u kojem je vrijednost predmeta spora bila 548.800,00 kuna (do 31. svibnja 2017.) u visini od 55%, odnosno uspjeh tuženika u visini od 45%; a u dijelu ovog spora u kojem je vrijednost predmeta spora bila 267.500,00 kuna (nakon 31. svibnja 2017.) uspjeh tužitelja ovaj sud cijeni u visini od 70%, odnosno uspjeh tuženika u visini od 30%.

 

U skladu s odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: Tarifa) parničnim stankama pripada trošak ovog postupka kako slijedi.

 

Tužiteljima za dio postupka u kojem je vrijednost predmeta spora bila 548.800,00 kuna pripada trošak odštetnog zahtjeva po Tbr. 28. od 549 bodova, troška sastava tužbe po Tbr. 7. toč. l. od 549 bodova, troška pristupa na četiri ročišta po Tbr. 9. toč. l. (13. listopada 2015., 18. studenog 2015., 21. prosinca 2015. i 6. prosinca 2016.) po 549 bodova, troška pristupa na jedno ročište po Tbr. 9. toč. 5. (8. rujna 2017.) 50 bodova, troška sastava tri podneska po Tbr. 8. toč. 1. (12. listopada 2015., 21. veljače 2017. i 13. lipnja 2017.) po 549 bodova, odnosno sveukupno 4442 bodova što prema važećoj vrijednosti boda, uz uvećanje od 20% po Tbr. 36. za zastupanje više osoba i uz PDV od 25% po Tbr. 42, iznosi 66.630,00 kuna. Tužitelji su u tom dijelu postupka uspjeli s 55% pa im stoga pripada iznos od 36.646,50 kuna.

Tužiteljima u dijelu postupka u kojem je vrijednost predmeta spora bila 267.500,00 kuna pripada za troška pristupa na tri ročišta 31. svibnja 2017., 4. srpnja 2017. i 17. listopada 2017.) po 500 bodova, troška sastava podneska od 13. lipnja 2017. po Tbr. 8. toč. 1. 500 bodova, odnosno sveukupno 2000 bodova što prema važećoj vrijednosti boda, uz uvećanje od 20% po Tbr. 36. za zastupanje više osoba i uz PDV od 25% po Tbr. 42, iznosi 30.000,00 kuna. Obzirom da su tužitelji u tom dijelu postupka uspjeli sa 75%, pripada im trošak u iznosu od 21.000,00 kuna.

Navedenom iznosu valja pribrojati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna i na presudu u iznosu od 2.650,00 kuna, te trošak vještačenja od 2.500,00 kuna, stoga im sveukupno valja priznati trošak ovoga postupka u iznosu od 67.796,50 kuna.

 

Tuženiku za dio postupka u kojem je vrijednost predmeta spora bila 548.800,00 kuna pripada trošak sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. toč. l. od 549 bodova, troška pristupa na tri ročišta po Tbr. 9. toč. l. (13. listopada 2015., 18. studenog 2015. i 6. prosinca 2016.) po 549 bodova, odnosno sveukupno 2196 bodova što prema važećoj vrijednosti boda, uz PDV od 25% po Tbr. 42, iznosi 27.450,00 kuna. Tuženik je u tom dijelu postupka uspio s 45% pa mu stoga pripada iznos od 12.352,50 kuna.

Tuženiku u dijelu postupka u kojem je vrijednost predmeta spora bila 267.500,00 kuna pripada za troška pristupa na dva ročišta (31. svibnja 2017. i 4. srpnja 2017.) po 500 bodova, odnosno sveukupno 1000 bodova što prema važećoj vrijednosti boda, uz PDV od 25% po Tbr. 42, iznosi 12.500,00 kuna. Obzirom da su tužitelji u tom dijelu postupka uspjeli sa 30%, pripada im trošak u iznosu od 3.750,00 kuna.

Navedenom iznosu valja pribrojati i trošak vještačenja od 250,00 kuna, stoga mu sveukupno valja priznati trošak ovoga postupka u iznosu od 16.352,50 kuna.

 

Kada se izvrši prijeboj konačno priznatog troška tužiteljima sa konačno priznatim troškom tuženika proizlazi da je tuženik dužan tužiteljima u konačnici naknaditi parnični trošak u iznosu od 51.444,00 kuna.

 

              Iz svih navedenih razloga, a na temelju odredaba čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

 

              Tuženik je uspio sa svojom žalbom, pa mu pripada i trošak žalbenog postupka, sukladno čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP i važećoj Tarifi, i to za sastav žalbe iznos od 3.906,25 kuna te za sudsku pristojbu za žalbu iznos od 3.940,00 kuna, ukupno 7.810,25 kuna.

 

Tužiteljima nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer navedena radnja nije bila potrebna (po čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

 

U Puli-Pola 06. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća

 

Nataša Babić, v.r.