Poslovni broj: 8 Gž-1/2020-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S., OIB ……,  iz F.-F., kojeg zastupa D. T., odvjetnik u R., protiv tuženice O. F.-F., OIB……, iz F.-F., koju zastupa N. I., odvjetnik u R.-R., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, posl.br. P-2289/2019-9 od 21. listopada 2019., u sjednici održanoj 6. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o j e

 

              Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, posl.br. P-2289/2019-9 od 21. listopada 2019.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je zatraženo donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o zakupu između parničnih stranaka sa sadržajem navedenim u izreci presude.

 

Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbenom zahtjevu udovolji, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu je odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Tužbenim zahtjevom je, kako je već navedeno, zatraženo donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o zakupu poslovne prostorije točno određenog sadržaja.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio da činjenično među strankama nije sporno:

 

- da je tužena vlasnica nekretnine na kojoj se nalazi poslovni prostor,

- da je pisani ugovor o zakupu poslovne prostorije na neodređeno vrijeme zaključen između prednika tužene i tužitelja 4. prosinca 1980.,

- da su parnične stranke vodile sudski spor pred istim prvostupanjskim sudom pod posl. br. P….. u kojem je ovdje tužena, a tamo tužiteljica, bila odbijena s (glavnim) tužbenim zahtjevom radi utvrđenja da je zakupni odnos između parničnih stranaka prestao otkazom, dok je istom, sada pravomoćnom presudom, prihvaćen (eventualni) tužbeni zahtjev da je ugovor o zakupu od 4. prosinca 1980. raskinut ex lege 5. studenog 1998. (jer nije bio usklađen s čl.35. st.1. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora, "Narodne novine" 91/96, 124/97, 174/04, i 38/09, dalje: ZZPPP), te je naloženo tamo tuženiku, a ovdje tužitelju predati u posjed tamo tužiteljici, a ovdje tuženoj, predmetnu poslovnu prostoriju,

- da do predaje posjeda još nije došlo.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem:

 

- da nije osnovano tužiteljevo pozivanje na odredbu članka 596. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojom je bila propisana presumpcija da je sklopljen ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme ako nakon proteka vremena na koji je ugovor bio sklopljen zakupac produži koristiti stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, jer ovdje nije riječ o proteku vremena na koji je ugovor o zakupu sklopljen, već o raskidu ugovora ex lege,

- da bi, k tome, da je riječ o usmenom ugovoru, takav ugovor bio ništav budući je odredbom članka 4. stavak 2. ZZPPP propisana ništavost ugovora o zakupu u slučaju nedostatka pismene forme,

- da je ZZPPP lex specialis u odnosu na ZOO, pa se dakle ugovor o zakupu sklopljen u usmenom obliku ne može smatrati valjanim ni po čl. 73. ZOO, dakle, čak ni kada bi u cijelosti ili u pretežitom dijelu bio ispunjen,

- da bi, pored toga, i prema članku 6. stavak 1. ZZPPP, ugovor o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu općine, o kakvom je ovdje riječ, bez provođenja javnog natječaja, bio ništav.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju navedene odredbe. Nije, dakle, osnovana žalbena tvrdnja da je počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer je presuda takva da se može ispitati, ona nema nedostataka, izreka presude ne proturječi razlozima i, protivno žalbenim tvrdnjama, ona sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Neosnovano se tvrdi da bi bila počinjena bitna povreda odredbe članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a, jer sve prethodno navedene činjenice nisu sporne, pa dakle nije nisu utvrđene ocjenom provedenih dokaza, ali tužitelj tim činjenicama daje drugačiji značaj nego to čini prvostupanjski sud. Tako tužitelj u žalbi tvrdi da pravomoćna presuda u predmetu P-1004/2019, povodom žalbe na koju je odluku donio Županijski sud u P. pod br. Gž…. od 19.3.2018., nije dala odgovor na pitanje je li nakon prestanka ugovora o zakupu po sili zakona, ugovor bio prešutno produžen, s obzirom da su stranke nastavile ispunjavati svoje ugovorne obveze 22 godine nakon toga (od 1998.), te ukazuje na to da je ugovor o zakupu (od 4. prosinca 1980.) bio sklopljen nakon provedenog javnog natječaja, te da je i sama tužena priznala da je ugovor o zakupu prešutno obnovljen jer je tražila da se utvrdi kako je ugovor otkazan, nakon što je raskinut ex lege, (s kojim zahtjevom je odbijena). Pri tom ispušta iz navoda također pravomoćnu odluku kojom mu je naloženo predati tuženoj sporni poslovni prostor u posjed, što pretpostavlja da za posjed tužitelj nema pravne osnove pa ni u, navodno, prešutno produženom ugovoru o zakupu.

 

Svojim žalbenim tvrdnjama tužitelj u stvari ne ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje već drugačije tumači materijalno pravo i s tim u vezi značaj nespornih činjenica. No, prvostupanjski je sud u pravu kada tvrdi da se ne može presumpcija o sklapanju ugovora na neodređeno vrijeme primjenjivati u drugim situacijama osim one koju je zakon propisao, a to je, u slučaju odredbe članka 596. ZOO-a, na koju se poziva žalitelj, nastavak korištenja stvari po proteku vremena na koji je ugovor sklopljen, dakle ne i u slučaju kada je došlo do raskida ugovora ex lege, o čemu je u konkretnom slučaju riječ. Nadalje, svojim ponašanjem, sve i da su htjele, nisu parnične stranke mogle isključiti primjenu prisilnih propisa – onih o ništavosti ugovora zbog nedostatka forme, niti bi se tužitelj mogao pozivati na navodno provedenu proceduru kada je ugovor za koji je procedura navodno provedena, prestao ex lege. 

 

Ni žalbeni navodi o tome da se ima primijeniti sada važeći Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" 112/18), a ne ZZPPP na koji se poziva prvostupanjski sud i koji više nije na snazi, te da bi prema njemu (sada važećem zakonu) tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti, nije osnovan. Naime, tužbeni zahtjev kakav je tužitelj postavio nije mogao biti prihvaćen ni po tom Zakonu, niti po ZZPPP, a ni po ZOO-u već zbog toga što niti jedan od tih zakona uopće ne propisuje mogućnost donošenja presude kojom se nadomješta ugovor (zakupu). Ugovor je suglasnost volja ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovora, a mogućnost donošenja presude kojom se nadomješta takva suglasnost volja izrijekom je propisana samo Zakonom o najmu stanova i Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Tim je zakonima točno propisano tko ima obvezu  i kada zaključiti  ugovor (o najmu, o prodaji), dakle neovisno o svojoj volji, a ako to ne učini tada je propisano pravo druge  strane da od suda zatraži donošenje presude kojom će se takav ugovor nadomjestiti i to sa zakonom propisanim sadržajem i zakonom propisanim načinom izračuna novčanih obveza one ugovorne strane koja takvu obvezu ima.

 

Stoga je već zbog ovog razloga tužbeni zahtjev trebao biti odbijen, pa je stoga žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 6. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

 

Marija Vetma