Broj: Rev-x 29/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz U., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u U., protiv tuženika A. Š. iz U., kojeg zastupa punomoćnica J. T., odvjetnica u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1759/10-2 od 30. rujna 2010. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie poslovni broj P-201/08-62 od 7. prosinca 2009., u sjednici održanoj 17. lipnja 2014.,

p r e s u d i o   j e

Djelomično se odbija revizija tuženika kao neosnovana u dijelu odluke o glavnoj stvari kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 28.120,00 (slovima: dvadesetosamtisućaidtodvadeseteura) eura.

Djelomično se prihvaća revizija tuženika u dijelu odluke o tijeku zatezne kamate na dosuđenu glavnicu u iznosu 28.120,00 eura, te se sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na dosuđeni iznos glavnice 28.120,00 eura (ranije 55.000,00 DEM) zateznu kamatu po stopi koja se plaćala na devizne štedne uloge po viđenju (u odnosnoj valuti) na iznos od 55.000,00 DEM od 8. lipnja 1993. pa do 28. veljače 2002., a na iznos 28.120,00 eura od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1759/10 od 30. rujna 2010. preinačena je presuda Općinskog suda u Bujama-Buie poslovni broj P-201/08 od 7. prosinca 2009. na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime vrijednosti ugostiteljske opreme iznos 28.120,00 EURA i to sa zateznom kamatom računatom na iznos 55.000,00 DEM počev od 8. lipnja 1993. pa do 31. prosinca 2001., po stopi koje su banke plaćale u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge u toj valuti po viđenju, a potom od 1. siječnja 2002. pa nadalje sa zateznom kamatom računatom na iznos 28.120,00 EURA – po stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge u toj valuti po viđenju, sve do dana isplate, sve to u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, te mu naknaditi parnične troškove u iznosu 3.843,75 kn (toč. I. izreke). Pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu 22.906,10 kn kao neosnovan, dok je pod toč. III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 20.777,20 kn kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine u cijelosti drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Popisuje trošak revizije.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Prema odredbi čl.392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP (tzv. redovita revizija) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji. Tuženik neosnovano ističe da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Sudovi su se očitovali o tome koje su činjenice odlučne za rješenje spora te obrazložili utvrđenje o spornim činjenicama. Revident neosnovano navodi da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika poglavito u pogledu postupka dokazivanja i iskaza samog tuženika i svjedoka N. Š.. Naime iskaz stranka i svih svjedoka pa tako i svjedokinje N. Š. i samog tužitelja, a koji su dati u postupku, prvostupanjski sud je detaljno analizirao u obrazloženju presude, međusobno ih povezujući i dovodeći u vezi s dokazima priležećim u spisu.

U reviziji tuženik zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Time što je sud u obrazloženju presude naveo da je tuženikov posjed poslovnog prostora prestao tijekom parnice odnosno u svibnju 2002. a ne 2000., nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude s obzirom da se radi o očitoj grešci u pisanju koja se u smislu odredbe čl. 342. ZPP može ispraviti u svako doba. Stoga, nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 342. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je R. K. bio zakupnik poslovnog prostora odnosno ugostiteljskog lokala u U., … (koji se tada zvao „F.“, a kasnije „M.“) temeljem ugovora o zakupu poslovne prostorije od 24. rujna 1986.,

- da je nakon toga od 1. veljače 1993. zakupnik tog istog poslovnog prostora bio tuženik A. Š. temeljem ugovora o zakupu poslovnih prostorija i temeljem ugovora o zakupu od 21. lipnja1995. sklopljenim s Općinom Umag,

- da je tuženikov posjed poslovnog prostora a time i sporne ugostiteljske opreme prestao tijekom ove parnice i to u svibnju 2000.,

- da su u trenutku kad je tuženik stupio u posjed zakupljenog prostora sporne stvari zatečene u prostoru i pripadale su R. K.,

- da je tužitelj kao kupac, zaključio sa R. K. kao prodavateljem u Lj. dana 28. svibnja 1992. „kupoprodajnu pogodbu“ za ugostiteljsku opremu u lokalu caffe bar „F.“ u U., …, od kojeg je dio ugrađen (šank, retropult, separei za sjedenje, zidne police, sanitarije u sanitarnom čvoru) koji su prodani po cijeni od 35.000,00 DEM, te da je dio neugrađene ugostiteljske opreme (mašina za espresso kavu, mlin za kavu, aparat za točenje piva, mašina za pranje posuđa, registar kasa, telefonski aparat, ledomat, 20 garnitura stolova sa 80 stolica za ljetni vrt, platneni krov za pokrivanje ljetnog vrta, aparati za poker, muzički stup, tv, tv prijamnik JVC, rashladna vrata) prodana po cijeni 20.000,00 DEM,

- te da je uviđajem na licu mjesta 5. srpnja 1994. utvrđeno da se većina tih stvari još uvijek nalazi u istom ugostiteljskom lokalu.

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev dok drugostupanjski sud nalazeći da je činjenično stanje pravilo utvrđeno ali je pogrešan pravni zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije stupio u posjed konkretne opreme, te da posljedično tome nije stekao pravo vlasništva nad predmetnom ugostiteljskom opremom, iz kojeg razloga nema niti pravo tražiti istu od tuženika, niti da mu nadoknadi punu vrijednost tih stvari, preinačuje presudu te tužbeni zahtjev prihvaća ocjenjujući da je tuženik najkasnije od dana podnošenja tužbe, (8. lipnja 1993. – iako iz stanja spisa proizlazi da je to znao i ranije) znao tko je vlasnik ugostiteljske opreme te je istu svejedno odbio predati tužitelju zbog čega se ne može govoriti o napuštanju posjeda stvari od strane tuženika, slijedom čega nalaže tuženiku isplatu iznosa 28.120,00 EURA u kunskoj protuvrijednosti, a na ime vrijednosti ugostiteljske opreme.

Pobijanom presudom materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

Prema odredbi čl. 162. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 – dalje: ZVDSP) a koja je identična pravnom pravilu paragrafa 378. Opće građanskog zakonika propisano je da tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba treba je o svom trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravoga posjednika, odnosno treba mu naknaditi punu vrijednost stvari.

Imajući na umu navedenu zakonsku odredbu, činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziju te pravni zaključak drugostupanjskog suda glede napuštanja stvari od strane tuženika, pravilno je i po ocjeni ovog suda drugostupanjski sud primijenio materijalnopravne radnje prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 28.120,00 EURA (ranije 55.000,00 DEM).

Naime i po ocjeni ovog suda pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da u situaciji kada tuženik koji je stvar posjedovao pa posjed napustio nakon što mu je dostavljena tužba, tužitelj ima pravo tražiti od tuženika da mu naknadi punu vrijednost stvari, a kako nije sporno da je tužitelj u cijelosti isplatio ranijem vlasniku R. K. iznos iz kupoprodajne pogodbe od 28. svibnja 1992. za predmetnu ugostiteljsku opremu, to mu je tužitelj u obvezi naknaditi tu vrijednost u punom iznosu, dakle 28.120,00 EURA (55.000,00 DEM).

Kako je tuženik znao tko je vlasnik ugostiteljske opreme a stvar je posjedovao i posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba, to tužitelj ima pravo od njega potraživati da mu te stvari preda, odnosno ima pravo tražiti naknadu pune vrijednosti stvari.

Drugostupanjski sud za svoju odluku naveo jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, dok tuženik u reviziji ne navodi bilo koji razlog koji bi doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

Prema tome pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 162. st. 4. ZVDSP, koja odredba je identična pravnom pravilu iz paragrafa 378. OGZ) kad je prihvatio tužbeni zahtjev.

Pogrešna je međutim odluka drugostupanjskog suda o zateznoj kamati, jer pravo na isplatu strane valute opredjeljuje zahtjev za kamatu koje banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti duga. Stoga tužitelju pripada zatezna kamata na glavi dug izražen u DEM do 28. veljače 2002., a izražena u eurima od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi koje banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu.

Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP uz djelomično prihvaćenje revizije nižestupanjske presude valjalo je preinačiti u dijelu u kojem je odlučeno o tijeku kamate te je, obzirom da od dana 1. ožujka 2002. predmetna valuta više ne postoji i da je zamijenjena eurom po tečaju 1eur = 1,95583 DEM, tako da tuženik sada duguje glavnicu u iznosu 28.120,00 eura, valjalo obvezati tuženika na isplatu te svote s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju u odnosnoj valuti, a od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05).

U Zagrebu, 17. lipnja 2014.