Poslovni broj: Gž R-731/2019-4

 

Poslovni broj: Gž R-731/2019-4

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja H. V. iz Z., OIB: ..., zastupana po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3372/2018-35 od 12. srpnja 2019., dana 29. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3372/2018-35 od 12. srpnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati razliku manje isplaćenih plaća i naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora u visini od 2.550,10 kn bruto sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka I. izreke presude), te je naloženo tuženiku da tužiteljici plati trošak parničnog postupka u iznosu od 6.500,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, čiji tijek i stopa su specificirani u izreci presude (točka II. izreke presude). Odbijen je zahtjev tužiteljice za nadoknadom troška postupka u iznosu od 312,50 kn (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadom troška postupka u cijelosti (točka IV. izreke).

 

Protiv točaka I., II. i IV. izreke presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine.

 

Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od travnja 2013. do travnja 2018. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada temeljem odredbe članka 57. stavak 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13.; dalje: KU 143/13 ), koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., te temeljem odredbe članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 29/18.; dalje: KU 29/18), a kojima je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, i to za vrijeme prekovremenog rada, budući je taj dodatak tužiteljici isplaćen za redovni rad.

 

Također, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće na temelju odredbe članka 36. KU/2013 i članka 59. stavka 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 141/12; dalje: TKU).

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući kako, sukladno citiranim odredbama, plaću tužiteljice čini osnovna plaća sa pripadajućim uvećanjima, a osnovna plaća da ne postoji samo u redovnom radu, već da se ista tužiteljici isplaćuje za svaki efektivno odrađeni sat, bilo u redovnom, bilo u prekovremenom radu, a svaki efektivno odrađeni sat da se uvećava za one dodatke koji u tom satu postoje. Navedeno da proizlazi iz citiranih odredbi KU 143/13, Dodatka I. KU, KU 29/18, TKU/12 i TKU/17. Navedena uvećanja se obračunavaju za sve sate u kojima su ostvareni, i to od vrijednosti osnovne plaće, te da ista kumuliraju ukoliko se ostvari pravo na više uvećanja.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz rezultata provedenoga postupka proizlazi da je tužiteljica zaposlenik tuženika na radnom mjestu medicinske sestre, da je tužiteljica ostvarila rad u većem opsegu od redovnog mjesečnog fonda sati tako što je radila na blagdane i neradne dane koji "padaju" od ponedjeljka do petka, te da je tuženik tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad isplaćivao u umanjenom iznosu. Visina manje isplaćene plaće i naknade plaće izračunana je po C. z. f. v. d.o.o.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije tužiteljici platio utužene iznose, a što je obvezan prema citiranim odredbama KU 143/13, Dodatka I. KU, KU 29/18 te TKU/12 i TKU/17.

 

Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 88/13., 143/13.; dalje KU 2013) u odredbi članka 47. stavka 2. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka je propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

 

Isto je propisano i odredbom članka 54. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 126/11; dalje: KU 2011) te članka 45. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18.; dalje KU 2018).

 

Odredbom članka 51. stavka 1. KU 2013, članka 59. stavka 1. KU 2011 i članka 49. stavka 1. KU 2018 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati  za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

 

Odredbom članka 58. stavka 9. KU 2013 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU 2018 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. U bitnom je istovjetno propisano i odredbom članka 59. stavka 8. KU 2011.

 

Nadalje, sukladno zaključku broj 148. zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti.

 

U konkretnom slučaju, tuženik je redovni mjesečni fond sati utvrđivao u odnosu na dnevni raspored rada, a suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

 

Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za istaknuti je da je odredbom članka 37. stavka 2. KU 2011, članka 36. stavka 2. KU 2013 i članka 34. stavka 2. KU 2018. popisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

 

S obzirom da tuženik tužiteljici nije obračunavao plaću i naknadu plaće u skladu s naprijed navedenim odredbama kolektivnih ugovora koji su bili na snazi u utuženom periodu, imajući u vidu i provedeno financijsko vještačenje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Stoga je valjalo, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu točke I. izreke, glede odluke o glavnoj stvari.

 

Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15).

 

U odnosu na odluku o trošku, za navesti je da je stupnjevita tužba iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen već u tužbi.

 

Međutim, ovdje je za istaći kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost stupnjevite tužbe.

 

Naime, takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

 

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena.

 

              Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom.

 

Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina tužiteljici nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvarila, a postotak dodataka razvidan je iz KU 143/13, Dodatka I KU i KU/2018, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

 

S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava. Naime, tužiteljica nije ni tvrdila da joj tuženik nije dostavljao obračunske liste.

 

No, i u situaciji ako bi se predmetna tužba smatrala stupnjevitom tužbom, tužiteljica nije postupila prema odredbi članka 186.b stavak 5. ZPP, prema kojoj je ista već u tužbi bila dužna označiti vrijednost predmeta spora, te iznova prigodom postavljanja uređenog tužbenog zahtjeva, sukladno odredbama članka 35. do 37. i 39. ZPP.

 

              Tuženik nije tijekom postupka prigovarao da se ne radi o stupnjevitoj tužbi niti je prigovarao da tužiteljica u tužbi nije označila vrijednost predmeta spora.

 

Ni sud prvog stupnja nije postupio na način propisan odredbom članka 40. stavak 4. i 5. ZPP-a koja određuje da će sud, ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje utvrdi da tužitelj nije odredio vrijednost predmeta spora (makar se radilo i o stupnjevitoj tužbi), brzo i na prikladan način nakon što omogući strankama da se izjasne o tome odrediti vrijednost predmeta spora protiv kojeg rješenja nije dopuštena posebna žalba i to do zaključenja glavne rasprave, s time da ako tako ne postupi, ista iznosi 50.000,00 kn.

 

Kako je tužiteljica prije zaključenja raspravljanja uredila tužbeni zahtjev na novčanu svotu, imajući u vidu odredbu članka 40. stavka 4. i 5 ZPP-a, ima se smatrati da je od početka vrijednost predmeta spora ona koja je navedena u uređenom tužbenom zahtjevu i koja je tužiteljici dosuđena u cijelosti.

 

Stoga je valjalo, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to mu temeljem odredbe čl. 154. ZPP-a niti ne pripada naknada troška žalbenog postupka, pa je njegov zahtjev za nadoknadom troška sudske pristojbe trebalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

 

U Splitu, 29. travnja 2020.

 

Sutkinja:

 

Svjetlana Vidović, v. r.