Poslovni broj: 8 Gž-1037/2019-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca  Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. elektroprivrede d.d., OIB….., Z., protiv tužene M. R., OIB….., iz Z., koju zastupa punomoćnik N. V., odvjetnica u Z., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu br. Ps-60/2015 od 16. srpnja 2018., u sjednici održanoj 6. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o j e

 

              Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu br. Ps-60/2015 od 16. srpnja 2018.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženoj M. R. iz Z., da iseli iz stana u Z. na adresi…., stan broj 11, na polukatu između prizemlja i prvog kata, dvosoban, površine 51,98 m2 na adresi… P. 16 koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali dijelovi, a koji se sastoji od dvije sobe, kupaonice, kuhinje i hodnika, sagrađena na zkčbr. 798/3, k.o. Z. O. upisan u zk.ul.14308 te da stan preda na raspolaganje tužitelju H. elektroprivredi d.d. slobodan od stvari i osoba."

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška."

 

Ovu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu je odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora revindikacijski je zahtjev tužitelja.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio da tuženica u stanu, čija se predaja u posjed traži, živi od 1996. godine, kada je doselila k baki koja je na stanu imala stanarsko pravo, da je baka preminula 2003. godine, da s njom u zajedničkom domaćinstvu živi kćer i dvoje unučadi, da niti tužena a niti njena kćer i unuci nemaju u vlasništvu nekretnina.

 

Prvostupanjski je sud reivindikacijski zahtjev odbio, nakon što je, povodom prigovora tuženice o "pravu na dom", koje pravo se temelji na odredbi članka 8. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a u skladu s praksom E. suda za ljudska prava, proveo test razmjernosti i zaključio da zahtjev tužitelja, pravne osobe (sljednika bivšeg društvenog poduzeća) za iseljenje (predaju posjeda) fizičke osobe (stanara), nije razmjeran legitimnom cilju kojem teži takav zahtjev, budući tužitelj, na kojem je teret dokaza, nije konkretizirao za što mu je potrebna nekretnina kako bi se moglo zaključiti da je takvo miješanje (u pravo na dom) nužno u demokratskom društvu. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da pravo na dom tuženice ima prednost u odnosu na pravo vlasništva tužitelja, radi čega je tužbeni zahtjev za predajom u posjed odbio.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti na temelju navedene zakonske odredbe. Žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (ne navodeći koju) jer nije ispunio dužnost potpuno i istinito utvrditi sve sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, (čime se u biti ukazuje na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), a temeljem savjesne i brižne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (opisno se ukazuje na povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a), kao i na temelju cjelokupnog postupka donijeti zakonitu i pravičnu odluku (čime se u biti ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava).

 

Žalitelju valja ukazati na odredbu članka 219. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Tužitelj je svoj zahtjev za iseljenjem tuženice temeljio samo na tvrdnjama da je on vlasnik stana kojeg tužena koristi bez pravne osnove, i samo je na te činjenice predlagao dokaze, dakle, one o vlasništvu i one o tome da tuženica nije stekla status člana obiteljskog domaćinstva svoje bake koja je na stanu imala stanarsko pravo, na što je i bila upozorena od strane tužene u vrijeme zaključenja ogovora o najmu stana.

 

Prvostupanjski je sud obrazložio zašto te činjenice ne daju tužitelju pravo koje bi imalo prevagu nad tuženičinim pravom na dom, s obzirom na utvrđenu činjenicu da sporni stan predstavlja dom tuženice. Ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud time u potpunosti utvrdio relevantne činjenice, one koje su stranke iznosile tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, s time da činjenice koje je iznio tužitelj nisu niti bile sporne. Pravilnost utvrđene činjenice da je sporni stan dom tuženice u žalbi osporava tužitelj time što je tuženica znala da na spornom stanu nema nikakvih prava, te da je i sama izjavila da se obratila za pomoć Gradu Z. radi rješavanja stambenog pitanja, pa da stoga taj stan nije mogla smatrati domom. Takva žalbena tvrdnja nije osnovana jer je pitanje "prava na dom" činjenično, a ne pravno pitanje, odnosno nije relevantno da li tuženica ima pravni temelj da bi sporni stan smatrala domom, već da li postoji bliska i trajna veza  tuženice s tim prostorom (kao domom), što je u obrazloženju pobijane presude potpuno pravilno i naveo prvostupanjski sud. Sporni stan jest vlasništvo tužitelja ali samo to mu, kao državi u širem smislu (pravna osoba u državnom vlasništvu), nije dostatno da bi se njegov zahtjev za predajom smatrao miješanjem usmjerenim na postizanje legitimnog cilja koje je nužno u demokratskom društvu, u kojem bi slučaju to miješanje bilo dopušteno u smislu odredbe članka 8. Konvencije.

 

Žalitelj nije tijekom postupka isticao druge činjenice koje po prvi put ističe u žalbi, a to su da tuženica ne plaća ništa za korištenje stana i da bi stan koristio za svoje službene potrebe (ne precizira koje), pa stoga te činjenice prvostupanjski sud nije niti mogao niti trebao utvrđivati bilo kao nesporne, bilo kao sporne (provođenjem dokaza koje predlažu stranke, a sud može samo prihvatiti ili odbiti prijedlog za njihovim izvođenjem). Prema odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu isticati nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, a to ovdje nije slučaj.

 

Slijedom navedenog žalba se tužitelja ukazuje neosnovanom radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 6. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

 

Marija Vetma