1                             Poslovni broj: 22 Gž-1972/19-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-1972/19-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika  B. E., OIB: ...., iz Z., zastupanog po punomoćniku L. M., odvjetniku u Š., protiv tuženika - protutužitelja A. E., OIB: ..., iz V., zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Č. iz Š., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj 23 P-494/2014 od 28. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - protutužitelja dok se žalba tužitelja - protutuženika djelomično odbija a djelomično prihvaća i presuda Općinskog suda u Šibeniku broj 23 P-494/2014 od 28. ožujka 2019. u pobijanom dijelu i to u točki 1., 3. i 4. izreke:

 

a) potvrđuje u točki 1. i 3. izreke u cijelosti i u točki 4. izreke u dijelu kojim je tuženik - protutužitelj obvezan tužitelju - protutuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.687,50 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate;

 

b) preinačuje u nedosuđenom dijelu parničnog troška i sudi:

 

„Nalaže se tuženiku - protutužitelju da, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju - protutuženiku daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 8.595,20 kn sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više traženo zahtjev tužitelja - protutuženika odbija kao neosnovan.“

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik - protutužitelj da tužitelju - protutuženiku isplati iznos od 37.355,91 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 5. ožujka 2011. do isplate (točka 1. izreke); dok je u preostalom dijelu a za iznos od 25.644,09 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 5. ožujka 2011. do isplate njegov zahtjev odbijen (točka 2. izreke). Nadalje, odbijen je i protutužbeni zahtjev kojim je tuženik - protutužitelj tražio obvezati tužitelja - protutuženika na isplatu iznosa od 42.095,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. ožujka 2014. do isplate (točka 3. izreke). Ujedno je tuženik - protutužitelj obvezan tužitelju - protutuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.687,50 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka 4. izreke).

 

Protiv odluke o trošku žali se tužitelj - protutuženik (dalje: tužitelj) pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači.

 

Žalbu protiv presude podnosi tuženik - protutužitelj (dalje: tuženik) zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP, s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika je neosnovana a žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu naknade zbog neosnovanog korištenja od strane tuženika cijele nekretnine - kuće 7. ..., označene kao čest. br. 2665, površine 147 m2, Z.U. 722 K.O. Š., koje su stranke suvlasnici a za razdoblje od 36 mjeseci. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev za isplatu s naslova korisnih ulaganja u kuću.

 

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su parnične stranke suvlasnici predmetne nekretnine time da je visinu izračunao prema rezultatima vještačenja; dok je odbio protutužbeni zahtjev jer tuženik istog nije dokazao.

 

Pri donošenju svoje odluke sud je prvog stupnja imao u vidu odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 79/15; dalje: ZOO) kojom je propisano da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

Nadalje, taj sud se pozvao i na odredbu članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) kojom je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto dijelom pravilno a dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

 

- da su stranke suvlasnici nekretnine - kuće 7. ..., označene kao čest. br. 2665, površine 147 m2, Z.U. 722 K.O. Š. i to tužitelj za 28/48 dijela a tuženik za 19/48 dijela;

 

              - da je tužitelj postao suvlasnik temeljem nasljeđivanja i kupoprodaje a kako to proizlazi iz priloženih rješenja o nasljeđivanju i kupoprodajnog ugovora kao i presude Općinskog suda u Šibeniku broj P-1229/06 od 29. travnja 2010. koja je postala pravomoćna dana 26. lipnja 2012.;

 

- da je tuženik promijenio brave i da je onemogućavao tužitelja u suposjedu predmetne nekretnine iako u istoj nije stanovao niti je koristio za poslovanje;

 

- da je u ovršnom postupku broj Ovr-693/13 dana 11. travnja 2014. predmetna nekretnina predana tužitelju u suposjed;

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. građ. V. V. proizlazi da se nekretnina sastoji poluugrađenog stambenog objekta katnosti prizemlje i dva kata, pomoćnog objekta u dvorištu i prostora malog wc-a, da pomoćni objekti nisu u uporabivom stanju, dok je osnovna zgrada uporabiva za stanovanje; da se u prizemlju nalazi jedna soba, radionica i kupaonica ispod stubišta za kat, na katu da se nalazi jednosobni stan s kuhinjom, wc-om i sobom, a na drugom katu do kojeg se dolazi vanjskim stubištem nalaze se dvije sobe s predsobljem; da se nekretnina nalazi u zoni mješovite stambene izgradnje prema GUP-u grada Š., da su predmetne građevine izgrađene prije 15. veljače 1968. pa da ostvaruju potreban legalitet sukladno Zakonu o gradnji; da je prvi kat u uporabivom stanju s mogućnošću korištenja bez sanacije objekta i ulaganja; kod procjene najma uzet je u obzir najam prostora u prizemlju i na katu, ukupne površine 53,92 m2, te na temelju iskustva i saznanja o visini najma prema podacima porezne uprave s kojim se vještak susretao u sličnim predmetima zaključuje o cijeni najma od 240 € mjesečno.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud smatra tuženika nepoštenim posjednikom jer je znao da mu ne pripada posjed cijele nekretnine a tužitelju je onemogućavao suposjed iste pa da tužitelju pripada naknada s naslova stjecanja bez osnove.

 

Glede visine tražbine, taj sud smatra da tužitelju ne pripada traženi mjesečni iznos od po 3.000,00 kn već iznos u visini prosječne mjesečne najamnine na predmetnoj lokaciji i karakteristika nekretnine kao što je predmetna pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je tu visinu utvrdio u iznosu od 240 €/kn što iznosi 1.779,87 kn ili za utuženo razdoblje od 36 mjeseci 64.075,32 kn odnosno razmjerno tužiteljevu suvlasničkom dijelu od 28/48 dijela mjesečno iznos od 1.037,66 kn ili za 36 mjeseci iznos od 37.355,91 kn.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev s naslova ulaganja u nekretninu, taj sud smatra da je tuženik već u odgovoru na tužbu istakao da je nekretnina u derutnom stanju i neuporabljivom za stanovanje, iako je istodobno naveo da je u nju uložio značajna sredstva pa potražuje korisne troškove za koje međutim, nije predložio dostatne dokaze. Nadalje, da izvansudska procjena nije dokaz u parničnom postupku pa makar izrađena i od stručne osobe.

 

Nadalje, obzirom da je tuženik već u predmetu broj R1-183/89 tražio da mu sud prizna ulaganja koja je imao na predmetnoj nekretnini (krov, žbukanje, postavljanje nove električne i vodovodne instalacije, promjena drvenarije te niz drugih građevinskih radova i znatnih poboljšica), to da je nastupila i zastara te tražbine a pozivom na odredbu članka 225. ZOO.

 

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 26. listopada 2009. donio je pravno shvaćanje prema kojemu: "Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. ZV, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1020. ZOO prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje." Isto je ponovljeno na sjednici od 14. studenog 2013.

 

Prema odredbi članka 18. stavak 3. ZV posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, a stavak 4. ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu.

 

Odredbom članka 164. stavak 1. ZV propisano je da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba niti naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno; dok je odredba članka 165. stavak 1. ZV naprijed citirana.

 

Sve relevantne okolnosti sud je prvog stupnja razjasnio jer predmetna nekretnina nije uporabljena na način da je promijenila identitet, već je tužitelju sada omogućen suposjed stvari. Činjenicom korištenja cijele nekretnine bez pravne osnove iako je znao da je tužitelj suvlasnik iste, tuženik je nepošteni posjednik bez obzira što tu nije stanovao ali je promijenio brave i tužitelja onemogućio u suposjedu slijedom čega je tuženik dužan tužitelju temeljem odredbe članka 165. stavak 1. ZV a ne odredbe članka 1120. ZOO kako to prvostupanjski sud sugerira, istome dužan „naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario“.

 

U konkretnom slučaju tu korist je pravilno sud utvrdio u visini najamnine koju bi tuženik inače platio tužitelju za korištenje predmetne nekretnine u dijelu 28/48 tužiteljeva suvlasničkog prava. Kada je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist vlasnik može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe a ista se dakle, ogleda u visini najamnine koju bi tuženik plaćao za najam kuće tužitelju a ne za potrebe turizma ili nekog drugog tržišnog najma jer takvo što nije ni traženo.

 

Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio zaključke vještaka V. koji je svoje vještvo jasno i argumentirano iznio te obrazložio izvor podataka, pa njegov nalaz i mišljenje nisu insficijentni niti ga je tuženik s uspjehom oborio.

 

U odnosu na ostale žalbene navode tuženika samo je dodatno za navesti da je sadržaj pravne zaštite determiniran činjeničnim supstratom iz tužbe i protutužbe i da meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojemu postoji podudarnost uvjerenja suda između činjeničnog stanja na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja, pri čemu sud provodi samo one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja.

 

Glede pak, po tuženiku potrebe od dosuđenog iznosa oduzimanja iznosa s naslova troškova održavanja i poreza i prireza, za navesti je da se ovdje ne radi o naknadi štete zbog nemogućnosti iznajmljivanja već o neosnovanom korištenju cijele nekretnine pa nema dohotka i time, nema mjesta uračunavanju poreza i prireza dok je o ne/održavanju nekretnine sam tuženik naveo da je kuća u derutnom stanju a slijedom čega je kao i zbog nedokazanosti osnovanosti protutužbe i proteka zastarnog roka, pravilno odbijen protutužbeni zahtjev.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija). U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi i o protutužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija glede merituma stvari; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki 1. izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Glede odluke o parničnom trošku međutim, sud je prvog stupnja dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo. Ovo stoga jer je tužitelj u osnovu i visini tužbenog zahtjeva uspio 80% a u cijelosti u odnosu na protutužbu pa je njegov ukupan uspjeh u sporu 90% a tuženika 10%. Kako tužitelj nije osporavao izračun troškova to je tužitelju od ukupno utvrđenog iznosa od 12.328,00 kn prihvatiti iznos od 11.095,20 kn uvećan za troškove vještačenja od 1.000,00 kn ili ukupno 12.095,20 kn.

 

S druge strane, tuženiku je neosnovano priznat trošak sastava protutužbe dok je u ostalom dijelu njegov trošak pravilno obračunat što ukupno daje 8.125,00 kn odnosno razmjerno uspjehu u sporu iznos od 812,50 kn.

 

Stoga tužitelju na ime parničnog troška pripada iznos od 11.282,70 kn te je ovaj drugostupanjski sud odlučio temeljem odredbe članka 380. točka 2. i 3. ZPP.

 

U Splitu, 6. svibnja 2020.