- 1 -              Revt 371/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 371/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine, člana vijeća i Goranke Barać-Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Z., koju zastupa punomoćnik Z. C., odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. T. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik R. Š., odvjetnik u Z. i tuženika 2. R. D. d.d. u stečaju, D., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-752/10-7 od 3. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-12/07 od 24. rujna 2009., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              1.Odbija se revizija tužiteljice D. kao neosnovana.

 

              2. Tuženiku T. d.d., ne dosuđuju se troškovi odgovora na reviziju

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-12/07 od 24. rujna 2009., odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva od 6. prosinca 2001. godine, koji Sporazum su sklopili l-tuženik kao vjerovnik, Robne kuće D. d.o.o. kao dužnik i ll-tuženik kao založni dužnik, a kojim je Sporazumom ll-tuženik preuzeo u cijelosti dug dužnika društva Robne kuće D. d.o.o. prema l-tuženiku u iznosu od 7.935.357,05 kn.

 

Nalaže se l-tuženiku T. d.d. Z., isplatiti ll-tuženiku Robne kuće D. d.d. D. ,,u stečaju", u stečajnu masu iznos od 7.935.357,05 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 7. prosinca 2001. godine pa sve do isplate."

 

              Drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-752/10 od 3. svibnja 2011. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovome revizijskom sudu da prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači uz naknadu troška tuženika, podredno da pobijanu presudu ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

              Tuženik T. d.d., (dalje: prvotuženik) odgovorio je na reviziju. Predložio je odbiti reviziju kao neosnovanu uz obvezivanje tužiteljice na nadoknadu troškova odgovora na reviziju.

 

              Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Uvodno pozivanje na revizijski razlog bitnih povreda odredaba postupka tužiteljica ničim navedenim u obrazloženju revizije ne obrazlaže, pa ne postoji određeno navedeni razlog u okviru kojeg bi ovaj sud, sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP, mogao ispitivati postojanje bitnih povreda postupka u postupanju drugostupanjskog suda, odnosno u pobijanoj presudi.

 

U pobijanoj presudi nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koja postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet raspravljanja u ovom parničnom postupku jest zahtjev tužiteljice (stečajnog vjerovnika) za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, odnosno zahtjev na utvrđenje da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi drugotuženika Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva od 6. prosinca 2001., kojeg su sklopili prvotuženik kao vjerovnik, Robne kuće D. d.o.o. kao dužnik i pravni prednik tuženika 2. Robne kuće D. d.d. (dalje: drugotuženik) kao preuzimatelj duga i kojim je drugotuženik preuzeo u cijelosti dug dužnika (društva Robne kuće D. d.o.o.) prema vjerovniku (prvotuženiku) u iznosu od 7.935.357,05 kn.

 

Polazeći od činjenica utvrđenih pred prvostupanjskim sudom nižestupanjski sudovi, u bitnom, zaključuju kako nije ostvarena opća pretpostavka pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika koja proizlazi iz odredbe čl. 127. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 112/99, 123/03, 197/03 – dalje: SZ). Takav zaključak sudovi temelje na ocjeni da Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. prosinca 2001. (kojim je preuzet dug u iznosu od 7,935.357,05 kn) nije došlo do oštećenja vjerovnika niti do pogodovanja pojedinom vjerovniku, pa se pobijanjem te radnje (Sporazuma) ne bi mogla ostvariti svrha pobijanja - povećati mogućnost namirenja vjerovnika - kao osnovna (opća) pretpostavke za pobijanje pravne radnje. Ovo stoga što je preuzeti dug osiguran (i naplaćen) na temelju ranijeg Sporazuma o osiguranju od 3. svibnja 2001., koji nije predmet pobijanja.

 

Nadalje, iz nižestupanjskih odluka proizlazi kako je pobijanim Sporazumom stečajni dužnik (drugotuženik) preuzeo svoj dug - onaj za koji je odgovarao kao jamac-platac i prije zaključenja (nepobijanog) Sporazuma od 3. svibnja 2001. i na temelju kojeg je prvotuženik stekao razlučno pravo (pravo odvojenog namirenja) na nekretninama stečajnog dužnika, odnosno kojim je zasnovao fiducij radi osiguranja svoje tražbine prema trećemu (trgovačkom društvu Robne kuće D. d.o.o.), pa da sklapanjem pobijanog Sporazuma (o preuzimanju duga) nije došlo do promjene u imovini dužnika (drugotuženika) koja bi dovela do oštećenja vjerovnika.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi zapravo jedan relevantni prigovor kojim tužiteljica osporava takvu ocjenu sudova. Tužiteljica tvrdi kako se „(…) suprotno zauzetom pravnom stajalištu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda (…) upravo pobijanjem Sporazuma od 6. prosinca 200l. povećava mogućnost namirenja ukupnosti vjerovnika, a ovo bez obzira na relevantnu činjenicu da je ranije između stranaka zaključen Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva od 3. svibnja 200l. i to stoga što je (…) pravilnom interpretacijom pravnih odnosa između involviranih strana te analizom sadržaja pobijanog Sporazuma od 6. prosinca 2001., može se izvesti pravilan i logičan zaključak kako je ranije zaključeni Sporazum od 3. svibnja 200l. neposredno derogiran zaključenjem, novog Sporazuma od 6. prosinca 2001.„

 

Citirani prigovor tužiteljica je isticala tijekom prvostupanjskog postupka te u žalbi protiv prvostupanjske presude, pa su se o njemu izjasnili i prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim odlukama.

 

Pravilnost razloga navedenih u obrazloženju nižestupanjskih odluka, kao ni zakonita primjena materijalnog prava, revizijskim navodima nije dovedena u pitanje.

 

Imajući u vidu cjelokupni sadržaj odnosa među sudionicima  koji i kakav proizlazi iz činjenica utvrđenih u postupku i to: dugogodišnju poslovnu suradnju između prvotuženika i drugotuženika te s drugotuženikom povezanih društava u kojem je prvotuženik isporučivao svoju robu koja je plasirana u robnim kućama D. i/ili D. koje su poslovale u vlasnički nepodijeljenim poslovnim prostorima na istoj lokaciji Robne kuće M.; kontinuirano postojanje višemilionskog duga za prvotuženikovu robu na strani pojedinih robnih kuća te bokolnost da su kroz razdoblje poslovanja pojedina društva-robne kuće dozvoljavale osiguranje upisom zaloga na dijelovima te nekretnine (Sporazumom o osiguranju kredita i poslovne suradnje od 14. travnja 1997., te od 9. lipnja 1998., kao i Sporazumom od 26. studenog 1999. Sporazumom od 3. svibnja 2001. i konačno pobijanim Sporazumom od 6. prosinca 2001.), ni ovaj sud ne nalazi uporište za tvrdnju tužiteljice o tome da je sklapanjem pobijanog Sporazuma prestalo razlučno pravo (fiducija) stečeno na temelju Sporazuma od 3. svibnja 2001.

 

Tome se smatra korisnim dodati da je nepobijanim pravnim poslom/pravnom radnjom  (Sporazumom od 3. svibnja 2001.), između stranaka (ovdje: prvo i drugotuženika) uspostavljen obveznopravni odnos (ugovor o jamstvu kao obveznopravno osiguranje tražbine treće osobe) i stvarnopravni odnos (fiducija kao stvarnopravno osiguranje). Pobijanim pravnim poslom (Sporazumom o preuzimanjem duga od 6. prosinca 2001.) dolazi do promjene obveznopravnog odnosa (jamstvo se pretvara u glavnu obvezu) i ta promjena sama po sebi nema utjecaja na drugi (stvarnopravno osiguranje), niti to proizlazi iz odredbi pobijanog Sporazuma. Nasuprot tome, iz odredbi Sporazuma (čl. 3.) proizlazi kako je predmet osiguranja (I. kat Robne kuće M., čest.zgr.1579 povr. l688,94 m2, u vlastovnici upisan kao B-7, z.ul.2728 k.o. G.) u svrhu osiguranja fiducijarnim prijenosom vlasništva već ranije preneseno na T. d.d. kao predlagatelja osiguranja (ovdje: prvotuženik), tako da predlagatelj osiguranja dozvoljava brisanje osiguranja tražbine od 12 milijuna kuna (čl. 4. Sporazuma) a založni dužnik (ovdje: drugotuženik) dozvoljava na temelju sporazuma upis fiducije radi osiguranja tražbine od 16 milijuna kuna.

 

Dakle, iz pobijanog Sporazuma proizlazi da su stranke, u biti, samo promijenile visinu duga koji je od ranije osiguran fiducijarnim prijenosom vlasništva u korist prvotuženika, pa kada bi se prihvatio zahtjev tužiteljice (utvrdilo da je pobijani Sporazum bez učinka prema stečajnoj masi) ostala bi fiducija radi osiguranja duga (prema ranijem Sporazumu od 3. svibnja 2001.) u iznosu od 12 milijuna kuna.

 

Polazeći od toga da je osnovni pravnozaštitni cilj pobijanja pravnih radnji u stečaju stvoriti uvjete za što potpunije namirenje ukupnosti vjerovnika u skladu s pravilima o njihovu namirenju, ovaj sud ocjenjuje kako su nižestupanjski sudovi (već na temelju ovih okolnosti) pravilno zaključili kako pobijanom radnjom ne bi bila ostvarena svrha pobijanja jer uspješno pobijanje ne bi dovelo do povećane mogućnosti namirenja ostalih dužnikovih vjerovnika, Stoga je u nižestupanjskim odlukama pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 127. SZ) odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Predmetni spor ima složenu činjeničnu podlogu koja je vrlo detaljno izložena u prvostupanjskoj presudi, dok je o u okviru očitovanja o žalbenim prigovorima te o primjeni materijalnog prava drugostupanjski sud dao jasne i valjane razloge, to ovaj sud u svemu ostalom prihvaća razloge nižestupanjskih odluka i umjesto njihova ponavljanja upućuje na njihov sadržaj (čl. 396. a. st. 1. ZPP).

 

              Naime, odredbom čl. 396. a. st. 1. ZPP dano je ovlaštenje ovome sudu da se u slučaju kada odbija reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja, pozove na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske odluke. U tom je slučaju dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti i odluku/odluke na koje se poziva (čl. 396. a. st. 2. ZPP).

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-12/07 od 24. rujna 2009. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-752/10 od  3. svibnja 2011.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u toč. 1. izreke temeljem odredbe čl. 393. u vezi čl. 396.a ZPP.

 

              O zahtjevu prvotuženika za naknadom troškova odgovora na reviziju odlučeno je (toč. 2. izreke) primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ovaj sud ocijenio kako podnošenje odgovora na reviziju nije radnja koja je bila potrebna u ovoj parnici (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 6. svibnja 2020.